Dva Miljina bijega

DVOR NA UNI - Otkako joj je prije punih šesnaest godina umro suprug Stojan, danas 84-godišnja Milja Rakas živi sama u kući na periferiji Dvora. Četvero njihove djece – Miroslav, Bilja, Mira i Jelena – sa svojim je obiteljima sreću potražilo širom svijeta. Milja se za svog Stojana udala još davne 1958. godine, nakon čega je mladi par odlučio zajednički dom izgraditi upravo u Dvoru, s hrvatske strane prirodne granice Une čiji je tok, kao i danas, dobrim dijelom razdvajao tada još bratske socijalističke republike; dvije im je godine trebalo da pronađu prikladno zemljište kako bi se mogli upustiti u gradnju temelja nove kuće.

– Nije nam bilo lako podići kuću, ali smo se hrabro zaduživali na sve strane, a usput žestoko štedjeli gdje treba i gdje ne treba, vodeći pritom računa da djeci koju smo donijeli na svijet ništa ne uzmanjka. I eto, uspjesmo kroz par godina u tome, a sada, poslije šest decenija, dođoste i vi u nju – uvodi nas Milja u svoju životnu priču.

U toj se priči zbivalo doista svašta: trenuci sreće, ponosa i zadovoljstva izmjenjivali su se tugom, strahom i neizvjesnošću, kako to već u životu jedne porodice obično biva. No svaka prebrođena zajednička prepreka činila je roditeljski par jačim, bliskijim i iskusnijim pred novim izazovima. Danas Milja, u poznoj dobi, mora živjeti sama od svega četiri stotine eura mirovine što ju je ostvarila za 33 godine rada u Tvornici ženskog rublja Sana u Bosanskom Novom.

Daleko je to od obilja, ali se ne žali – kaže kako dobro zna da oko nje ima puno osamljenijih i bolesnijih ljudi koji žive s dvostruko nižim ili gotovo nikakvim primanjima. S onim što preostane kad od te crkavice poplaća sve režije, uspjela bi nekako preživjeti, ali uz pomoć kćeri Bilje koja živi u nedalekom Prijedoru pa je često posjećuje i pritom nerijetko donosi nužne svakodnevne potrepštine, to ipak bude bitno lakše.

– Sve nam je dobro išlo dok nije došao onaj prokleti rat, na koncu i Oluja koja je i nas, s tolikim ustrašenim ljudima, otjerala u nepoznato. Misleći da je s nama gotovo, nismo ništa ponijeli sa sobom osim onoga što smo imali na sebi, šaku sitniša koja je bila u kući i malo kruha za prvu ruku; Stojan je kao bravar posjedovao kamiončić u koji smo se utrpali pa krenuli prema mostu preko Une. Nasreću, istoga smo dana stigli do Prijedora, gdje je živjela moja majka Bosiljka koja nam je već sutradan pronašla smještaj kod jedne svoje poznanice muslimanske vjere, jer u njezinom stančiću za sve nas nije bilo dovoljno mjesta. Djeca su ubrzo iz Prijedora otišla za Beograd da u većem gradu pronađu posao i više mogućnosti za život, a Stojan i ja ostadosmo s onu stranu rijeke još ravno tri godine – prisjeća se Milja.

Život u Prijedoru Rakasima iz puno razloga nije odgovarao, a i nostalgija za domom koji su uz puno odricanja podizali bivala je sve jača. Milja je prva krenula u izvidnicu; kad se u proljeće 1998. obrela pred obiteljskom kućom, ona ju je dočekala na mjestu – ali opljačkana, čak ni vrata i prozora više nije bilo.

Sljedećih šest mjeseci Milja je tu ruševinu krpala kako je najbolje znala, ponajviše najlonom i kartonom, daskama i letvama koje bi joj se našle pri ruci. Toliko vremena je trebalo da izvadi najnužnije dokumente, tzv. domovnicu i hrvatsku osobnu iskaznicu. Potom joj se opet pridružio njezin Stojan.

– Te su razarajuće devedesete moje gorko iskustvo, baš kao što je to Drugi svjetski rat bio mojoj majci. Rođena sam u Pruscima kraj Bosanskog Novog i bilo mi je tek petnaestak dana kad je sa mnom u naručju morala u narodni zbjeg pred Nijemcima i ustašama koji su palili, klali i ubijali na sve strane. Tako je i djed, mamin otac, u kola upregnuo volove, pa s nama put Kozare. Moj tata Simo već je prije otišao u partizane, a mi smo se sa stotinama drugih dugo skrivali po Potkozarju. Mama je pričala da smo živjeli po jarcima, usjecima i uglavnom gladovali; tko je uspio sagraditi zemunicu, bilo mu je kao u hotelu. Nijemci su nas neprekidno tražili pa nismo smjeli paliti vatru da ne vide dim, Tamo u šumi sam i prohodala. Mi smo uspjeli preživjeti veliku njemačku ofanzivu, ali mnogi drugi nisu. Otac je poginuo u borbi; ako vas put kojim slučajem nanese do Mrakovice, kod spomenika na vrhu Kozare pronaći ćete na popisu tolikih palih partizana i njegovo ime, Simo Gnjatović – govori nam dirnuta sugovornica.

Prije sedam godina preživjela je moždani udar, od kojeg se do danas nije potpuno oporavila, pa joj pri svakom većem naporu krvni pritisak opasno skače. Dogodi se to i pri nužnom cijepanju ogrjevnog drva ili pri obrađivanju velikog vrta koji je do tada bio uzor mnogima u komšiluku, a i godinama joj je osiguravao zimnicu što bi je spravljala od bogatog uroda. Danas na te poslove mora zaboraviti, baš kao i na svaki rad koji zahtijeva fizički napor.

– Ne mogu reći da imam velikih briga, sa svojom mirovinom i uz podršku djece mogu lijepo živjeti, ali me jako muči što ne uspijevam obaviti fizički iole zahtjevniji zadatak. Eto, uvijek sam bila radišna, a sada je moj vrt već godinama u korovu i kupinama. Tu je i problem s ogrjevom, svake mi zime treba desetak metara drva koja nabavim na proljeće, da bi ih preko ljeta drugi mogli ispiliti, iscijepati i složiti u šupu. Kuhanje mi nije posebno naporno, pa svaki dan sama pripravim ručak, u čemu nalazim i nekakvo zadovoljstvo. Moram reći da veliku pomoć dobivam i od dvorskog Crvenog križa: obilazi me svako malo njihova Marina Jovanić, koja mi donosi sve što mi treba, pa pospremi po kući. Popijemo onda i kavu uz koju se napričamo do mile volje, a to mi stvarno puno znači. Zato i vas molim da je svakako spomenete u Novostima, to je jedini način da joj zahvalim na svemu što za mene čini – završava naš razgovor vremešna no još uvijek vedra i optimistična Milja Rakas.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti