Doživjeti devedeset šestu

Stevan Borković (96, sjedi) i sin Mile (65, stoji) | Foto: Vladimir JurišićDVOR NA UNI - Slučajan susret u Dvoru s Dragoljubom Arbutinom, nadaleko poznatim pčelarom i dobitnikom brojnih domaćih priznanja za kakvoću meda, presudio je o temi naše nove reportaže s Banije. Naime, kad smo ga upitali što ima novog u njegovom opustjelom Banskom Vrpolju, nije mu trebalo dugo da odgovori.

- Sve nas je manje ovdje, pa nekih važnijih i zanimljivijih novosti rijetko ima, ali nas nešto ipak čini kolektivno ponosnima: s nama još živi naš Stevan Borković, koji je nedavno navršio 96 godina života! Svako selo, čak i opustjelo, mora imati neku svoju posebnost i znamenitost, a nama je to naš đed Stevan čija se bistrina uma nije zamutila ni s protjecanjem vremena, pa ga svi pazimo kao najveću dragocjenost: mislim da je to vijest koja zaslužuje osvanuti u ovim našim novinama – ispalio je Arbutina kao iz topa. Nešto kasnije, vrata Stevanova doma otvara nam njegov sin Mile, čili 65-godišnjak.

- Dobro nam došli u kuću Borkovića. Trenutačno smo tu samo nas dvojica, moj pet godina stariji brat Simo i 68-godišnja sestra Milka su u Beogradu, jer je sad na mene red da pazim tatu. Svakih par mjeseci se nas dvoje smjenjujemo ovdje u Banskom Vrpolju, tako da otac nikad nije sam. Ja inače još od 1978. živim u Austriji, ali otkako je naš stari zašao u devedesete godine života, po par mjeseci budem ovdje, uglavnom zimi: ipak su to visoke godine i treba ga dobro paziti. Kad je bila grunula ona Oluja, mati je ostala čuvati kuću, a tata je izbjegao u Srbiju, tako su se bili dogovorili. Završio je kod Sime u Beogradu, ali nije dugo ondje izdržao; čim se situacija malo primirila, vratio se ovamo. Kuću je majka uspjela očuvati cijelom, iako je dosta toga pokradeno. Nastavili su opet život udvoje, ali je ona poslije deset godina umrla, a on je ostao sam, na brizi nama djeci – objašnjava nam Mile prije nego što će riječ prepustiti svome tati.

- Trebao si ti, prijatelju, doći k nama prije četrdeset ili pedeset godina, pa bi na svoje oči vidio kakvo je ovo selo bilo! Sjećam se da je imalo 86 numera i gotovo pet stotina stanovnika. A sad je sve pusto, nigdje čeljadeta – kaže nam vitalni djed, nastavljajući odmah s prisjećanjima.

- Ja sam išao u školu koja je prije, govorili su nam naši stari, bila kasarna: nakraju od Marije Terezije, a prije nje vrag zna od čije vojske! Al' eno, i dan-danas ta zgrada stoji usred sela, iako su još dok sam ja đak bio, pričali da je stara preko pet stotina godina. Moje je djetinjstvo ovdje bilo tako lijepo, pa sve češće razmišljam o njemu. Odrastao sam uz petrolejsku lampu, a mnoge su kuće posred glavne prostorije imale otvoreno ognjište; kad to ovako izdaleka gledam, baš je bilo nekako čarobno. Završio sam četiri razreda osnovne škole i to je za većinu nas ovdje bio kraj školovanja, za čuvanje krava i okopavanje kukuruza sasvim dosta – tumači nam đed Stevan.

Volim Stevanove priče – Dragoljub Arbutina (Foto: Vladimir Jurišić)
S početkom Drugog svjetskog rata započele su nevolje koje će mnoge kuće Banskog Vrpolja i okolice zaviti u crno. Stevan je tada bio 13-godišnjak pa se dobro sjeća koliko su majka Milka i otac Adam strepili za svoju petoricu sinova, koji su bili sve jedan drugome do uha: čim bi netko dojavio da dolaze ustaše ili Švabe, bježalo se duboko u šumu, pa u skrovitosti kakvog jarka čekalo po par dana da se stanje smiri i da se može opet svojoj kući. Najstarijem sinu Đuri više se nije dalo bježati, pa s proljeća 1942. odlazi u partizane.

- Prošao je moj Đuro i Neretvu i Sutjesku. I nas četverica mlađih htjeli smo za njim, al' otac za to nije htio ni čuti, zagrmio je na nas toliko da smo skoro batina dobili. Nije ovdje bilo kuće da nije dala partizana, iz neke bi u šumu otišla i po trojica-četvorica momaka. Mnogi se nisu vratili, svoje su kosti ostavljali u bitkama širom Jugoslavije - kaže nam časna starina.

Od malih je nogu Stevan vrijedno radio na porodičnom imanju. Bila je to bogata kuća: držali su svinje i ovce u oborima, u štalama konje i krave, a njive bile plodne i obrađene volovskim zapregama. Svaki član porodice, od najstarijeg do najmlađeg, imao je svoju dužnost, a Stevan se svega sjeća kao da je bilo jučer, a ne prije devedeset i više godina. Nakon oslobođenja zemlje od ustaškog terora i fašističke okupacije zaposlio se na par godina kao općinski činovnik, pa 1949. otišao odslužiti redoviti vojni rok. Kasnije je radio u lokalnom Komunalnom poduzeću i nakupio toliko staža da zasluži mirovinu s kojom nekako može i sam 'prepentati' mjesec; ne žali se na nju ni zato što zna da će mu djeca uskočiti ako baš zagusti u toj računici. Zdravlje nije baš najbolje, što ne čudi za tu dob, pa se ni on ne obazire previše na koljena kad zaklecaju. Njegov ga Mile ipak uvijek na vrijeme pridrži da ne padne.

- Stevan je stvarno izuzetan čovjek, nikada se on s nikim nije žešće posvadio ili se nekome teže zamjerio. S mojim ćaćom Draganom bio je u jako jako dobrim odnosima i prije nego sam se ja rodio. Često ga obilazim i zato što volim slušati njegove priče o Banskom Vrpolju još u doba one prve Jugoslavije, kraljevine. Naše je selo inače među najstarijim naseljima na dvorskom području: za vrijeme Zrinskih i Frankopana zvalo se Vrh Polje, a iz tog vremena potječe i prezime Borković, koje još s ponosom nosi naš dragocjeni đed – zaključuje Dragoljub Arbutina, Stevanov komšija.

Potaknuti susretom i Dragoljubovim riječima, zavirismo i mi malo u povijesnu ropotarnicu, da se prisjetimo što se zbivalo u doba kad je još živa i časna starina pustog Banskog Vrpolja ugledala ovaj svijet. Stevan je rođen u godini atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije, braću Radić; vršnjak mu je bio čuveni jugoslavenski kipar Dušan Džamonja, a iste su godine Beograd i Zagreb prvi put povezani putničkim avionskim letom. Alexandar Fleming iz uzgojene će plijesni izdvojiti ljekoviti penicilin, dok će odabrani Njujorčani i njihovi gosti imati priliku nazočiti prvoj projekciji zvučnog filma. Svoje će animirane uši te godine za pamćenje čovječanstvu po prvi put predstaviti i nitko drugi do Miki Maus.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti