Slavni dani Name

Nama je bila ispred današnjih trgovačkih centara - Pero Vučković (Foto: Vladimir Jurišić)KLASNIĆ - Kako je nedavna vijest o zatvaranju posljednjih zagrebačkih poslovnica nekoć čuvene robne kuće - socijalističkog Narodnog magazina ili, kraće, Name - na opustošenoj Baniji prošla bez većeg odjeka, sedamdesetogodišnjeg Peru Vučkovića, umirovljenika iz Klasnića, neugodno je iznenadila i prilično rastužila.

- Gotovo trideset godina bio sam skladištar u iličkoj Nami i naprosto ne mogu vjerovati da se ta znamenita trgovina, jedan od simbola Zagreba, gasi. Sjećam se prvog radnog dana kao da je danas: kad sam ušao u golemi raskošni prostor s kristalnim lusterima, velikim policama, mramornim pločicama, pokretnim stubištem i skupim tepisima, činilo mi se da sam zalutao u kakav dvorac. Zastao mi je dah od te ljepote, valjda i zato što sam na svoje radno mjesto došao sa svoje klasnićke djedovine, iz tradicionalne drvenjare stare više od dvjesto godina. Tek ću puno kasnije shvatiti da je rađanje i odrastanje pod pocrnjelim drvenim gredama i na škripavom podu bilo puno vrednije, toplije i ljepše od ikoje robne kuće. No tada sam doista ostao zatravljen blještavilom za koje nisam ni znao da postoji – tumači naš sugovornik.

Zaposleni se skladištar ubrzo preselio u Zagreb, ali bi svaki slobodni trenutak koristio za posjet zavičaju i porodici kojoj bi naširoko pričao o svom zagrebačkom 'čudu', trgovini kakvu je tada malo tko od stanovnika brdovitog banijskog kraja imao priliku vidjeti, a kamoli svakodnevno raditi u njoj. Tako su vrlo brzo svi u okolici doznali gdje njihov Pero radi te koliku plaću iz mjeseca u mjesec, dobiva – i bili ponosni da imaju svog čovjeka na tako važnom i tako lijepom mjestu.

- Bio sam skladištar i nema artikla koji nisam poznavao, iako posao nije bio težak. Nije se u Nami roba na katove teglila stubištem. Veliki teretni liftovi stalno su bili u pokretu, a nema čega nije bilo: moglo se u našoj robnoj kući kupiti bicikl i šivaće igle, frižider i odijelo, kozmetiku i slatkiše... a sve je bilo uredno posloženo i lijepo izloženo. Današnji trgovački centri više nalikuju na moje skladište. Sve je nabacano uz uske prolaze, pa doslovce zapinješ za robu koju ti agresivno nutkaju. U Nami su prolazi za kupce bili prostrani, ugodni i dobro osvijetljeni, a artikli diskretno postavljeni kao na kakvoj umjetničkoj izložbi; šefovi su nam često govorili da se više po ništa ne mora ići u Beč, da Zagrepčani sve što im treba mogu naći tu kod nas, u Ilici – kaže Pero Vučković.

Kad se s početkom 1990-ih društvena atmosfera zaoštrila, a potom začulo zveckanje ratnog oružja, Pero nije želio napustiti svoju Namu, pa je s Banije u Zagreb povukao cijelu obitelj. Problema po tzv. nacionalnoj liniji nije imao, bio je vrijedan radnik i uvažavan kolega koji je u radnoj sredini stekao puno dobrih prijatelja s kojima se i danas rado sastaje. Kad su ratne turbulencije jenjale, porodica se opet preselila u Klasnić, sve dok 2011. godine drvena porodična ljepotica, remek-djelo starih majstora tradicionalne narodne gradnje, nije posustala pod teretom velikog snijega.

Zato je bio prisiljen prodati cijelo imanje, pa od dobivenog novca kupiti kućicu s malo okućnice u nedalekoj Dragotini, gdje i sada živi. Supruga Marica i sin Nikola odlučili su živjeti u Zagrebu, a kad Peru upitate zašto samuje na Baniji daleko od porodice, liječnika, dućana i svih drugih čuda civilizacije, dat će vam sljedeći odgovor.

- Eh, nije to baš tako jednostavno kako se na prvu čini: u ovim sam brdima rođen i među njima se još najbolje osjećam, pa nema te sile koja će me odavde istjerati! Ženi i sinu je možda bolje u Zagrebu, ali ja bih tamo samo tugovao i kopnio. Bilo mi je lijepo dok sam radio u svojoj Nami, ali sam i tada skoro svake noći sanjao čudesna banijska jutra, duge zimske noći i crno nebo puno udaljenih zvijezda kakvo se u Zagrebu nikada ne može vidjeti. Konačno, nema vam boljeg lustera od petrolejke, prijatelju moj – tumači nam sugovornik svoju vezanost uz zavičaj. Očito, samo mu je na Baniji srce na mjestu, pa za sada ne vidi razloga ponovnom preseljenju u metropolu, pogotovu što svoje redovito obilazi, baš kao što ih i dočekuje u Dragotini.

- Neka oni ondje uživaju, ja ću ih tu uvijek lijepo dočekivati zimi i ljeti, a pogotovu ujesen, kad banijske šljive dozore za rakiju – zaključuje svoju priču Pero Vučković.

Od ponosa do sramote

Zagrebačka robna kuća na početku Ilice otvorena je prije više od 130 godina kao podružnica čuvenog austrijskog Kastnera i Elera, koji je u drugoj polovici 19. stoljeća smatran vrhunskim izdankom moderne europske trgovačke prakse. Nakon Drugog svjetskog rata i nacionalizacije privatne imovine u društveno vlasništvo, ilička robna kuća preimenovana je u Narodni magazin, koji će svi desetljećima prepoznavati pod skraćenicom Nama.

Koliko je stanovnicima i posjetiteljima Zagreba značila Nama u Ilici, govori i to što su se t1950-ih prve TV-emisije netom uspostavljenog zagrebačkog RTV-a pratile putem televizora u njezinim uličnim izlozima jer malo je tko posjedovao svoj vlastiti uređaj. Isto tako, Nama je još 1967., kao prva maloprodajna trgovačka kuća u federativnoj jugoslavenskoj zajednici, pokrenula tzv. katalošku prodaju. Štoviše, u Nami se moglo nabaviti francuske šampanjce i ruski kavijar.

S početkom 1980-ih, dekade u kojoj će glavni grad Hrvatske doživjeti nagli preobražaj potaknut međunarodnim sportskim natjecanjem, Univerzijadom, Nama je diljem nekadašnje socijalističke republike imala čak 21 poslovnicu. Unatoč svim poslovnim kvalitetama i prednostima 'brenda',

Nama neće s uspjehom preživjeti privatizaciju: dulje od dvadeset godina u stečaju, tvrtku su iznad vode održavali tek njezini vrijedni radnici i zaposlenici, makar poslovali na tzv. pozitivnoj nuli s neredovitim prihodima i ne baš visokim primanjima; tako je lanjske godine cijela tvrtka u svim poslovnicama okrenula svega 13 milijuna eura prometa, uz jedva osam tisuća čiste dobiti. Kakogod, najavljeno konačno zatvaranje Nama u Ilici i na Kvaternikovom trgu označava kraj jedne epohe.

Vladimir Jurišić; Portal Novosti