Potresne banijske kronike

ZAGREB - Druga tužna godišnjica potresa na Baniji obilježena je 29. decembra otvaranjem izložbe "Potresne kronike" Danijela Pavlića u Novinarskom domu u Zagrebu. Na izložbi, koju sačinjava 17 fotografija velikog formata ("trebale su biti 20 ali nismo imali dovoljno okvira, rekao je Pavlić"), prikazan je i kratki film Katarine Lukec .

Također je predstavljeno drugo, dopunjeno izdanje istoimene knjige sa 188 stranica dnevničkih zapisa, zapažanja i priča o ljudima koje je Pavlić upoznao tokom svog "špartanja" odranije zaboravljenim i pustim selima, kao i donošenje humanitarne pomoći onima koji su tamo još ostali. Pavlićevu knjigu, u kojoj je i 96 fotografija, uključujući digitalno izdanje, financirali su Srpsko narodno vijeće i Zaklada Solidarna.

U punoj dvorani Novinarskog doma Pavlić je ispričao kako je kad je bio potres stajao u samom epicentru, na pukotinama koje su se otvarale pod njim. Porodicu je privremeno evakuirao u Slavoniju, a onda samoinicijativno išao dijeliti pomoć ljudima po udaljenim zaseocima.

– Svi su se slegli u Glinu i Petrinju, kao i u Majske Poljane gdje je bilo najviše žrtava, ali su Kostajnica, kao i brojna sela oko tih mjesta, ostali izvan glavnih puteva pomoći, poznati samo volonterima. koje sam - uz pružanje pomoći - vodio zajedno s novinarima po tim selima. Godinu dana pisao sam neku vrstu dnevnika koju sam prije godinu dana uobličio u knjigu "Potresne kronike" i pravio fotografije koje izlažem u Zagrebu, a onda u Mariboru i drugim većim gradovima - rekao je Pavlić.

- Od potresa do sada nema puno pomaka, a brojne su ruševine sada samo praznina koje je prekrila trava, pa se pitate je li tu bila kuća i je li u njoj netko živio. Nažalost, mnogi protagonisti mojih priča nisu dočekali obnovu. Preminuli su, pa su i knjiga i izložba i film omaž tim ljudima koje smo obilazili. Oni u kontejnerima žive kao na pauzi. Netko je u potresu pritisnuo "stop" i sada čekaju da netko pritisne "play" da nastave svoj život prekinut u potresu koji je gradove i ljude umnogome promijenio, otvarajući neke segmente o kojima ranije nisu razmišljali. Stare zgrade su skoro nestale u jednom danu, a na ljudima je na ovaj ili onaj način ostavljen neizbrisiv trag, tako da će dugo trajati da se popravi njihovo mentalno stanje – kaže kostajnički dokumenarist.

Pavlić ističe da je nakon potresa upoznavao nove ljude.

- Znao sam gdje je koje selo i zaselak jer sam radio na popisima, ali su ti ljudi za mene bili manje-više nevidljivi i tek sam ih nakon potresa detaljno upoznao - istaknuo je Pavlić, koji je vrlo kritičan prema političarima.

- Ljudi su tek kasnije shvatili da su isprazne političke floskule dio politikanstva jer pravih političara nema. Oni su puno toga obećali, ali nisu imali namjeru da to ispune, pa ljudi žive u lažnoj nadi. Osim toga, na potresnom području nije bilo interesa za promociju knjige ili izložbu, ali drugdje jeste. Da nisam zabilježio što sam mogao, sve bi se zaboravilo – objašnjava Pavlić.

Pitali smo ga i hoće li beznadno spora obnova biti jača od upornosti ljudi da ostanu.

– Nakon potresa ljudi se iseljavaju, a iseljavat će se i dalje u velike gradove, pa će Banija, bojim se, ostati kakva je i biti pustija nego ranije. Ali nisam razočaran, iz ranijih epizoda shvatio sam da drugačije nije ni moglo biti - kazao je Pavlić.

Po riječima Marine Škrabalo iz Zaklade Solidarna, razina odgovornosti u ovoj zemlji nije takva da bi se napravio iskorak prema promjeni.

- Ali nevladine organizacije i pojedinci potrudili su se da ljudima na Baniji pomognu da osjete da nisu sami u ove dvije godine. Zahvalna sam što je premijer Plenković izgovorio magičnu sintagmu o nestvarno sporoj obnovi i što se ide ka suočavanju s realitetom sistemski neefikasnog modela na koji su mnogi kontinuirano upozoravali. Nadam se da će se u 2023. iskazati konkretna politička volja i da će se shvatiti da obnova nije sedmoglavi orao kojeg nitko ne može ukrotiti, već oformiti točke upravljanja, kao i raspisati međunarodne natječaje uz osiguran dovoljan broj izvođača, te ubrzati administraciju, podržati ljude koji ulaze u samobnovu, a ne da oni u nesigurnim uvjetima investiraju vrijeme i novac i ne znaju što će im biti kompenzirano, a što neće – objasnila je Škrabalo.

- Potres je razotkrio duboke pukotine u sustavu, od upravljanja državnom imovinom, rada lokalnih službi i funkcioniranja administrativnog aparata u građevinarstvu do ogromnog odljeva građevinskih radnika nakon zadnje financijske krize, kao i procesa nabave koji su ekstremno spori i složeni. Iako imamo Vladu koja ima čvrsto uporište u jednoj stranci, u praksi imamo različite institucija koje se ponašaju kao da su u različitim orbitama, a ne da rade u istoj Vladi. To zovem istočnim grijehom hrvatskog ulaska u EU: nereformirana javna uprava što dolazi na naplatu svaki put kad nešto iskoči iz tračnica - rekla je.

Na našu molbu osvrnula se i na terensku analizu potreba ljudi u kontejnerskim naseljima koju je provela Koordinacija humanitaraca.

- Rad na obnovi nije samo pitanje građevina koja se ne događa dovoljnim tempom, već socijalnih službi pomoći u kući, pristupu obrazovanju, mobilnih službi, besplatne pravne pomoći za koju su sredstva i dalje sramotno niska. Poruka je da se od naših institucija traži da moraju razgovarati jedne s drugima što je za njih ekstremno teško, a pokazalo se da je organizacija obnove u privatnoj nakladi bolja nego u javnoj. Teoretski ne radimo ništa drugačije u obnovi nego što to radi država, ali smo u stanju pratiti slučaj u dinamici, dok se u državnoj obnovi pojedincem bavi desetak ljudi u različitim uredima koji nikad ne razgovaraju jedni s drugima. I zato je logično da su procesi spori jer država nije u stanju osigurati kvalitetan menadžment. Ali nikakva promjena ministra ne može spasiti stvar. To može samo promjena modela upravljanja kako bi se svi procesi ubrzali - zaključila je Marina Škrabalo.

Fotografije koje je Daniel uvrstio u svoju izložbu pogledajte na sajtu  Portala Novosti

Nenad Jovanović; Portal Novosti