Izvještaj Komisije glinskih porušenih stabala

Ovome na slici naziv je: ekocid.

Enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“ bilježi: ekocid je razaranje nekog područja čovjekovom djelatnošću koja u potpunosti mijenja postojeće ekosustave i plodne ravnice ili šume pretvara u mrtva, čovjeku nepodobna područja. Prvi i najpotpuniji ekocid primijenio je SAD u nekim područjima Vijetnama za Vijetnamskoga rata.

I evo nastavka poslije pedeset godina u Glini.

Kad bi se u Hrvatskoj netko ozbiljno bavio zaštitom okoliša, očuvanjem prirodnih ljepota, pošumljavanjem i svim drugim što spada u civilizirane oblike ljudskog odnosa prema prirodi, onda se to ne bi moglo dogoditi. Međutim, i oni koji se vole hvaliti takvom svojom dobrohotnom brigom okrenuti su samo sebi, borbom za bolju poziciju u okviru organa državne uprave i mnogobrojnih udruga zvučnih imena; najvažnije je kako se dočepati što više novca iz državne blagajne.
Nitko nikoga ne provjerava i nadzire, nitko nikome ne polaže račune, pa u sveopćem raspašoju svaki pojedinac koji je dio kotačića politike ima pravo raditi šta želi i sve opravdavati potrebama, poboljšanjem, unapređenjem.

Koja bi od tih kategorija bio neočekivani ekocid u centru gradića?

Do prije nekoliko dana park, šetalište, mjesto za odmor i predah, odjednom postade ravna površina na kojoj šetač može eventualno zapeti za ostatak kakvog korijena. To je onaj park između Veterinarske stanice i nove Katoličke crkve.

Stabla stara više od stotinu godina, bogate krošnje dudova, divljeg kestena, bagrema i lipe, poravnati su s izmučenom, zgrbljenom zemljom.
Glinski metuzalemi znaju da je riječ o nekadašnjem stočnom Sajmištu.

Ako netko od Glinjana ima stare fotografije toga prostora neka ih priloži uz ovaj tekst. Sama ne mogu naći pa zato, iako umorna od pisanja od koga nitko nema koristi, ipak podsjećam:

Pjesma za Korzo – Glinski spomenar, 2012. godina, zbirka priča o nekadašnjoj Glini, citiram napisano prije desetak godina:
*** Svilce smo hranili osušenim listovima duda koje smo skupljali na Sajmištu i Oberstariji, to je prostor omeđen veterinarskom stanicom, katoličkom crkvom, igralištem i rijekom.

*** Gmajina, razgolićena, bez drveća, na kojoj je sada katolička crkva, bila je i dječje igralište, i atletska staza za utrke na sto metara bez prepona, i mjesto za sve vrste skokova – u vis, u dalj, sa motkom, stup'ce. Najomiljenija disciplina bila je lovica, u kojoj smo istovremeno vježbali i utrke. Spojena sa spomenutim Sajmištem i Oberstarijom, gusto okićenima stablima crnoga i bijeloga duda, lipe, kestena i bagrema, Gmajina je bila start za igru skrivača. Cilj – staro, što udaljenije stablo, kao mjesto spasa. Kad smo se umorili, mi djeca iz cijeloga gradića, slijedio je obrok, više svinjski, ali ukusan i nama. Dudovi, crni, bijeli i rozi, što ubrani, što popadali po prašini, pa i osušenoj kravljoj balegi, slatki i sočni. Neopranih ruku. A kakav su tek desert bili mirisni cvjetovi bagrema! Sa mravima, kukcima, vidljivim i nevidljivim bubicama. Kući smo se vraćali musavih lica, zaflekane robice, s ponekim razbijenim koljenom, ali prepuni utisaka i dogodovština koje smo danima prepričavali.

*** Nekada je srijeda počinjala u utorak. Stizala kola s konjskom zapregom, zauzimala u sokacima mjesta bliža stočnom sajmu, da su ranom zorom prvi kupci ili prodavači svinja, odojaka, bikova, krava, teladi, konja, ždrijebaca, ovaca, janjadi, purana – važno je zbog cijene. Predvečer, istoga toga utorka, zatvarala se i katancem zaključavala visoka ograda na dva sokaka što su vodila na sajmište. Sutradan, ranom zorom, kontroliran ulaz kroz natkrivenu kućicu sa klupom, stočna vaga, veterinarska stanica tik uz, zlu ne trebalo, a s druge strane prepisanija, da se odmah i na licu mjesta mogu srediti i papiri za životinje.
Gazde su znale kako smiriti neposlušnu kravu koja se štrkljala. Priprijetivši joj: ne budeš li mirna, završi'ćeš ti na gelenderu broj 22 – taj broj je značio, i krave su znale, što.
Ipak, mislilo se na komfor životinja, stanovnika sajmišta srijedom. Da ih ne ubija sunce, ne kupa kiša i ne zabjeljuje snijeg, a i da imaju što prezalogajiti, plac je bio natkriljen krošnjama dudova, divljega kestena i bagrema. Prilaz rijeci niz blagu i široku strminu, po kojoj je stoka elegantno mogla doći na pojilište.
Već poslije podne mir i miris stoke, balege, sijena. Uživancija za nas dječurliju kojima su gelenderi bili najbolje gimnastičke sprave, savršen fitnes i najuspješnija teretana. Uvijek osim srijedom. A samo taj dan imali smo predvečer obavezu: Vodu u kantu, pošpricati cestu ispred kuće, metlu u ruke i počistiti tragove stoke, kola, opuške cigareta, poneki papirić od bombona, kako bi ulica ostala dostojanstvena i bila spremna za sljedeću srijedu.

I onda 2020., u zbirci Pogled ispod Pogledića, dodatne uspomene:

*** Ima li nade da je itko, vidjevši naslov o cirkusu u našem gradu, pomislio na šator na Gmaj'ni? Sjeća li se itko „Umjetnice Viktorije“, zgodne djevojke koja je dijelila svoje fotografije na grubom zelenkastom kartonu? Ona u kostimu opšivenom lažnim biserima, oblika jednodijelnog kupaćeg. Bar je tako kostim opisno izgledao u ono vrijeme. Danas je glavna garderoba kojekakvih „umjetnica“ što nam se ritaju ispred nosa, srećom, samo sa televizijskih ekrana, pa ih se lako možemo otarasiti. Viktoriji se čak ni konji nisu ritali, dok im je slala razne zapovijedi ispod te cirkuske šatre na travnato-zemljanoj i prašnjavoj ledini, danas bi rekli areni. Promjera možda stotinjak metara, s daskama poslaganim u klupe na kojima je moglo sjediti 200-300 ljudi. I sa mogućnošću proširenja od nekoliko stotina metara, toliko je čistine bilo do rijeke, ali ni jednom cirkusu u našem gradu to nije bilo potrebno. Njihovim vlasnicima, ujedno i glavnim izvođačima nezamislivih majstorija, vjerojatno je bilo isplativije održati više predstava u nekoliko dana. A nama je to zadavalo veliku brigu, jer nismo mogli odgonetnuti ima li razlike u poslijepodnevnoj i večernjoj predstavi.

Početkom ljeta 2022. godine ovo na slikama:



Nije se čuo glas protesta ni u Glini ni iz Županije, bogme ni iz države. Niodkoga od onih tobože mnogobrojnih koji brinu za očuvanje okoliša. Nevažna Glina opet je potvrdila da nikoga ne zanima, ako od nje ili iz nje ne može biti koristi. A u ovom slučaju će koristi biti: netko će odvesti ogromna debla ili za građu ili za ogrjev. Neće se znati tko, kuda i po kojoj cijeni. To se dogovara i radi ispod nekog drugog drveća.

Na novootkrivenoj površini gradit će stambenu zgradicu za nesretnike koji se nakon potresa ne mogu vratiti u svoje nekadašnje domove. U polurazrušenoj Glini neka se pusta mjesta sama nude za izgradnju. Ali, atraktivnije je srušiti i sasjeći staro drveće, to će ostati zapisano i upamćeno. Avaj onome kome će ostati ta ćitaba!

Neće biti lako ni budućim stanarima. Kad se ostaci korijenja uskomešaju, počnu protezati, napoje se vode iz Gline, kao nekad stoka, pa dobiju novu snagu, krenu se vrpoljiti, ljuljuškati, gegati i njihati, sve dok uz prozore na drugom katu ne zahuče krošnje nepostojećih stabala. Jadni ljudi, po drugi put, opet ni krivi ni dužni na ukletom mjestu.

Možda se to dogodi baš onog dana kad na ekocid-obilježeno mjesto dođe politički vrh Hrvatske radovati se novom podvigu, brzinski složenoj zgradi. Budući da novac daje Evropska unija, s njima će vjerojatno biti i Ursula von der Leyen, glavna faca u Evropi, tojest, službeno: predsjednica Europske komisije. Ni njoj se ne piše dobro, jer, čim se nešto zove: komisija već je sumnjivo. Komisija ocjenjuje, procjenjuje, izvršava, kako se članovi dogovore ili po nalogu. Netko će joj pokloniti sliku prostora otprije 30-40-50 godina. Bit će kasno za pitanja.

Kako odredi ona starija od Evropske, Komisija glinskih porušenih stabala, tako će biti.