VSNM Ogulin pomaže tri banijske porodice

GLINA - Vijeće Srpske nacionalne manjine Grada Ogulina odlučilo je prije nekoliko mjeseci s ukupno dvadeset tisuća kuna pomoći nekolicini porodica postradalih u banijskom potresu. Jedan dio novca potrebnog za kupnju i nabavu pomoći osiguran je iz blagajne mjesne samouprave, a drugi su prikupili sami vijećnici, odričući se po vlastitom nahođenju mjesečnih naknada koje primaju za svoj rad. U dogovoru sa terenskim suradnicima Srpskog narodnog vijeća za Baniju i Kordun odabrane su tri višečlane obitelji kojima su nedostajale osnovne životne potrepštine, a prije nekoliko dana ogulinski vijećnici su ih i osobno posjetili te im uručili prikupljene darove i donacije. Branko Višnjić, predsjednik VSNM-a Ogulina, naglašava da se Vijeće sastoji se od 15 članova, a odluku da se u korist postradalih na Baniji odreknu svojih mjesečnih naknada donijeli su jednoglasno, bez ustezanja i diskusija.

- Danas smo došli u glinski kraj upoznati porodice kojima smo pomogli, a uz mene su ovdje potpredsjednik Vijeća Dušan Jančić i vijećnica Nada Zatezalo. Uvjerili smo se na svoje oči da pomoć dolazi u prave ruke, jer tek sada vidimo i shvaćamo razmjere štete koju je potres nanio Baniji – kaže nam.

U Kozaperovici, selu desetak kilometara istočnije od Gline, Zoran i Milica Šaponja s djecom Nemanjom, Ivanom i Milicom širom otvaraju vrata svoga doma neočekivanim posjetiteljima.


- Živjeli smo u Donjem Klasniću, no potres nam je toliko rasturio kuću da više nije bila za stanovanje. Dobili smo kontejnere, no s troje djece nije baš jednostavno u njima živjeti i pogotovu prezimiti, pa sam ovdje kupio imanje s objektom u kojem sada boravimo. Zaposlen sam u glinskoj pilani, a supruga je domaćica koja brine o djeci i 'tri ćoška kuće': naime, osnovali smo OPG i držimo pedesetak ovaca, pa zajedno nekako prepinjemo. Sada smo od ovih dobrih Ogulinaca dobili dvije sobne peći, pa lakše možemo zamisliti kako ćemo ubuduće preživljavati hladne dane. Nemam dovoljno pravih riječi da izrazim svoju i supruginu zahvalnost na toj donaciji - kaže nam Zoran Šaponja, pa nas upoznaje s nedaćom koja je njegovu porodicu zadesila nakon strašnog podrhtavanja tla, usklađenu s narodnim vjerovanjem utemeljenim na iskustvu da nesreća nikad ne dolazi sama. Naime, vukovi su im u samo jednom danu zaklali tri ovce, pri čemu je netragom nestalo i deset janjaca. Premda su napad prijavili nadležnoj podružnici Lovačkog saveza, nikakvu naknadu štete ne mogu dobiti – i to radi nerijetko besmislenih i krutih pravila, prema kojima pašnjak za ovce mora biti ograđen ogradom visokom najmanje 170 centimetara. A takvu Šaponje naprosto nemaju.

- Pa koji je seljak u stanju postaviti tako visoku, skupu ogradu oko mjesta na kojemu pasu njegove ovce; takva ograda košta više od stada, pogotovo ovdje gdje je zemlja uglavnom potpuno napuštena i neobrađena. Radi svega se sada osjećam prevarenim i bespomoćnim – ne krije Zoran svoju ogorčenost. Pomoć iz Ogulina otišla je i u Mali Gradac, do još jedne obitelji s prezimenom Šaponja: nju čine roditelji Milan i Milena, djeca Nina i Nikola te Milanova majka Ana.


- Mi smo od Ogulinaca dobili pet hiljada kuna, a za taj smo novac kupili nove krevete, madrace i ormare. Namještaj, nažalost, još ne koristimo, jer prvo treba renovirati sobe: no glavno da je tu i da nikuda neće pobjeći ta osnovna oprema kuće koja je u potresu dobila 'samo' žutu naljepnicu, iako je sve na njoj i u njoj stradalo do te mjere da bez ozbiljne obnove više nije za boravak. Nakon potresa smo dobili kontejner, no to je tek smještaj za prvu ruku, pa se kao brojna porodica baš i ne držimo preporuke statičara. I dalje boravimo u kući, s nadom da je najgore prošlo. Druge mogućnosti naprosto nemamo, a u skučenom kontejneru ne možemo svi ni kuhati ni spavati, pogotovu zimi. Osim toga, električne grijalice i klima-uređaji nisu ništa prema pravoj vatrici koja pucketa u pravoj peći. Zahtjev za obnovu kuće smo uredno podnijeli, no teško je reći što će se i kada s time događati, jer su na našoj kući uništeni zabatni i pregradni zidovi, krovište i dimnjaci. Budući da se inače bavimo poljoprivredom te imamo nešto krava i ovaca, nekako guramo, ali ne znamo što bi bilo s nama da se zemlja opet jače zatrese – govori Milena Šaponja.

Statičari su nedugo nakon decembarskog potresa zaključili da kuća Vjekoslava i Dragane Grgurić u Glini naprosto tone, pa su stručnjaci tri dana nešto bušili po njoj, zaključivši da bi valjalo dodatno provjeriti čvrstoću temelja. Ali nakon te mudre procjene nitko se više nije pojavio na vratima Grgurićevih.

- Prošlo je više od godine, a mi još živimo u kući koja navodno tone. Popucali zidovi ulijevaju strah, no od obećanog posjeta stručnjaka i utvrđivanja stvarnog stanja još uvijek ništa. Imamo zelenu naljepnicu, iako se prije par mjeseci gornji kat kuće zapalio jer je zaiskrilo iz oštećenog dimnjaka, a nitko nas nije upozorio da bi do toga moglo doći. Prvih deset dana iza potresa živjeli smo u automobilu, a onda smo dobili mobilnu kućicu koja se također zapalila uslijed opterećenja neadekvatnih elektroinstalacija. Nedavno nam je darovana drvena kućica, donacija iz Australije, no ona još nije useljiva, pa i dalje živimo u potresom i požarom oštećenoj kući koja, kažu, tone. Doduše, malo smo je sredili uz pomoć kredita i posudbi, jer od službenih statičara ni traga ni glasa, iako nam uz šestero djece – Acu, Jovana, Anu, Maju, Dragana, Dejana i Antoniju – nije nimalo lako. Od ogulinskih vijećnika naše zajednice sada smo dobili udobne krevete koje već koristimo, pa je bar to za nas pun pogodak koji omogućuje mirniji san nakon nevolje s čijim posljedicama još uvijek moramo živjeti – zaključio je tata Vjekoslav.