Isječci sjećanja (50): Dani oranja sa djedom Damjanom i starim kumom Pajom

Mnogo je ljudi sa kojima sam orao: oni plužili, a ja, dječak, vodio konje, volove ili junce. I svaki od njih bio mi je na svoj način drugačiji. Jedan bi prigovarao mome vođenju stoke (znao je i da me opsuje), drugi bi gunđao zbog ovakve ili onakve zemlje, ljutio bi se kad bismo naišli na zemljom tanko prekriven oveći kamen, treći bi pominjao sjekiru kad bi plug zapeo za žilu voćke koju smo obilazili (oras, šljiva, šantelija...), četvrti bi psovao i sebe (kod proljetnog oranja) zbog zimus izvezenog a loše razbacanog stajskog đubra, peti bi psovao cigarete, duvan ili novine kojih mu je nestalo pa nije imao šta da puši, šesti bi hvalio moju brigu o konjima... 

Po Baniji, koliko se sjećam, orao sam u rodnoj Komogovini: sa ocem Jocom, bratom Radom (obojica smo i plužili i vodili stoku), bratom od strica Stevom, komšijom Rankom Dabićem Srbinom, Nikolom Plavljanićem, s ne tako daljim ujakom Milanom Mićom Žolom, s rođakom Milanom Mijatom Kordićem, Perom Ilibašićem, Stankom Dabićem Srbinom, Rudom Jurkovićem – kod Julike Gojsavić, tetke njegove žene, Dušanom Dujom Maljkovićem, s kumom Draganom Dabićem Džigerom – vjenčao ga moj otac...; u Borojevićima: sa Damjanom Kladarinom; u Gornjoj Pastuši: s ne tako daljim zetom Brankom Selakovićem, priženjenim u Velebite, iz koje je moja baba Mara, očeva majka; u Prevršcu: s kumom Draganom Korasićem – vjenčao ga moj otac; u Umetićima: s kumom Pajom Korasićem, Draganovim ocem, i to kad su iz Prevršca preselili u Umetiće; u Jošavici: s Brankom (nisam baš siguran da li je on Branko, Jovo ili...) Plavljanićem, sinom Kate Ruskinje, koji su živjeli u usamljenoj kući u jarku Grabovcu, ispod Jošavice; i ponovo u Komogovini: sa kumom Pajom Korasićem, kad su oni, Korasići, zakupili na našim Brdima, na početku Zajednice, komad zemlje od Milana Kordića Ančinog, koji je bio oficir JNA i sa porodicom živio u Beogradu...   

Da, s njima sam orao kako kada i kako gdje – prijepodne, po podne... dan, dva, tri dana oranja (dan oranja bila je i vremenska mjera za oranje). I svaki od njih bio je, rekoh, na svoj način... Ali bi se poslije ljutnje, kakvog nesporazuma, brzo mirili. Jer brazda do brazde, brazda na brazdu... i sve dođe na svoje. 

Međutim, oranje, odnosno dani oranja, sa djedom Damjanom Kladarom (Kladarine u Borojevićima, a bilo ih je šest kuća, zvali smo Kladari; na Baniji postoji i prezime Kladar) i starim kumom Pajom Korasićem, bilo mi je, i tada i danas, poezija u prozi. (S tim da ja tada, sasvim sigurno, nisam znao da postoji poezija u prozi.) Dakle, njihovo staračko držanje pluga, njihovo hodanje – uvijek jednom nogom kanalom izorane brazde, a drugom najčešće po upravo izoranoj brazdi, u nastojanju da se ona pritiskom noge složi uz prethodnu brazdu, da čvšrće prilegne po njoj, njihovo zastajkivanje, kao i kratke, skroz kratke, uvijek mudre rečenice povodom ovoga ili onoga – možda mene, mojih konja, kakve žile ili masne zemlje koja se ne da složiti... to je bio događaj. To su bili oni trenuci u kojima sam, iako još dječak, osnovnoškolac, uživao. Svodeći sve to njihovo u zauvijek uščuvane, radosne dane oranja. U priče koje ne mogu da se zaborave. 

Orem sa djedom Damjanom Kladarom u njegovoj Luci (Kladarske Luke), koja se nalazi između lijeve obale rijeke Sunje i uskotračne pruge Majur–Čavić brdo (na gori Šamarici). To su plodne, ravne njive i livade (bare). I u jednom časku, kad nisam ni razmišljao o bilo kakvom predahu, on saopštava, tiho, gotovo oprezno, da ćemo, čim istjeramo brazdu, zastati da dušom danemo. Najprije zbog konja (kod svih poslova koje smo s konjima obavljali, oni su uvijek bili na prvom mjestu, prva i najvažnija briga), a onda i zbog njega koji pluži i mene koji vodim konje. I tada, ispregnuvši konje iz pluga, izvadivši im žvale i pustivši ih da po neuzoranom pasu, stojim kao ukopan u zemlju i s divljenjem posmatram djeda Damjana kako se lagano spušta na gredelj pluga, kako gura ruku u ćemer i vadi lulu, kesu s duvanom i priborom za paljenje: kresivo, kremen i gljivicu. Pa gledam kako slaže duvan u lulu pa ga pritišće i kako ljekovito kreše sve dok mu se ne zažagri vatreno i čudotvorno okance na gljivici... A zatim, polako, kao da majstoriše nešto što mora da je izuzetno precizno, vuče i pućka. I da sam tada imao sat, vjerovatno bi svako prinošenje lule ustima bilo u minutu u isto vrijeme.

Sa djedom Damjanom vozio sam sijeno i drva iz njegove šume sa ivice šamaričkih obronaka iznad sela. Živio je sa ćerkom Ljubom, u drvenoj kući s ganjkom, koja je bila s lijeve strane ceste, blizu kraja sela, kad se ide od istoka – od Mečenčana prema Jabukovcu. E ta drvena kuća (ustaše po Borojevićima nisu palile, uništavale i pljačkale, kao po nekim drugim selima, zahvaljujući austrougarskom feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, rođenom u nedalekim Umetićima) bila mi je kao iz bajke. A posebno mi se u pamćenje usjekao šekret, gore, na kraju visokoga ganjka. Šekret bez cijevi. U kome sam s posebnim zanimanjem posmatrao kako pada... i kako se čuje ono... kao da propada u čudnu zemaljsku dubinu... ono...   
         
Oranje je u azbuku zemljoradnje upisano kao njeno prvo slovo... Kao njeno crveno slovo... Kao sveti posao ljudskog opstanka... tako mi je, otprilike tako, govorio moj stari kum Pajo Korasić. Ne sjećam se da smo nas dvojica orali dok su oni živjeli u Prevršcu. Tu sam orao sa njegovim sinom, kumom Draganom (oženjenim Nevenkom Dabić, iz Komogovine; njenog brata Dragana takođe je vjenčao moj otac). Dok sam sa kumom Pajom orao na njivama do sjeverne strane Umetića. Na imanju koje je bilo blizu kuće. Ali se tog oranja ne sjećam nešto posebno. Nego se onog iz Komogovine... njega se dobro sjećam. 

Vodim konje. Kum Pajo pluži. I negdje na pola brazde on zastaje: Gnijezdo ptice govedarice, veli. Tada mu, prilično glasno, jer svi smo znali za njegov oštećeni sluh, kažem kako sam, dok sam čuvao krave na toj njivi, pronašao tri gnijezda tih ptica. I dodajem kako bi bilo dobro da nađem ta gnijezda i da ih odnesem u travu na međi. Jer se može desiti da ih zaoremo. On mi govori o tome kako konji moraju najprije da jedu ili pasu, pa kasnije da ih odvedem do obližnjeg bunara u Drenovcu – da ih napojim, jer ne smiju vrući... Ja mu kažem da konji nisu žedni, a on mi kaže da je ponio šunke i za mene, pa ako imam dovoljno kruva... Zastanemo, odmaramo se. Pa veli kum Pajo: Ti s učjo azbuku u školi, a ja sam učjo azbuku oranja po prevršačkim Kolištima... Zatim dugo ćuti. Ćutim i ja. Pa on, iznenada: A znadeš li ti, kume, onu... kako se ono... pa se sjeti: „Oranje Marka Kraljevića“? Kazivao mi otac, velim ja. A on će: Da ti kažem samo ovo, kad majka Jevrosima govori sinu Marku... I to kad su se njih dvoje vina ponapili, upadam. A on: Da se ostavi četovanja... A ja: Pa ti, kume, dobro čuješ! A on: Đe s ti vidjo da neko lijevog konja zamjenjuje desnim! I zatim reče: 

 
Moji orači i ja orali smo plugom. Naši preci orali su ralom. (I ralo i plug, u tom obliku, kao riječi, postoje u gotovo svim slovenskim jezicima.) Istorija zemljoradnje kod Srba bilježi i jedno i drugo oruđe. S tim da se ralo pominje još u srednjem vijeku, dok će plug doći kasnije. Ralo i plug se razlikuju po dosta detalja, čije bi opisivanje trebalo da pripadne nekoj drugoj priči, drugačijem zapisu. Ipak, i ovdje može samo da se kaže da je ralo bilo drveno, pa i jedan dio pluga u početku bio je od drveta. Plug je, za razliku od rala, imao crtalo, kolica, odnosno kolce itd. Njima kao oruđe pripada i brnača (drljača, u srpskom i brana). Međutim, njeno ime je novijeg doba.
Za razliku od drugih oruđa koja su služila kod zemljoradnje. Od kojih sam neka imao prilike da vidim i na freskama u manastiru Dečani. 

Zatim sam kasnije, mnogo kasnije, čitajuću pripovijetku „Prva brazda“ Milovana Glišića, prvog pisca realizma u srpskoj književnosti, zastajao pored zamišljenih konja i plugova na njivama koje sam orao, u dane oranja, sa djedom Damjanom Kladarinom i starim kumom Pajom Korasićem. 

Prvome sam gledao u ćemer i lulu. Drugoga sam slušao kako mi odgovara ono što nisam pitao. I slušao ga kako mi priča o prvom slovu azbuke: ove, one... 

Obojica su davno, davno... da danu dušom... Zauvijek uzoravši ono što su imali...