Godišnjica eksplozije voza na pruzi između Topuskog i Gline

BEOGRAD - Dana 14. jula 1993. godine oko 8 časova blizu mosta južno od Gline došlo je do eksplozije voza koji je bio pun putnika, najviše žena i djece, koji su od Vrginmosta putovali na pijacu. Taj voz je samo dan ranije počeo da saobraća po prugama Korduna i Banije i to onog dijela koji je bio pod kontrolom Republike Srpske Krajine, na kojima je saobraćaj bio u prekidu od početka sukoba. Voz se sastojao od dva putnička vagona predhodno dovežena kamionima iz Rume i lokomotive dovežene na isti način iz Knina. Voz je istog jutra u suprotnom smjeru nesmetano prešao istu relaciju. Na prugu su bile postavljene dvije mine, od kojih je samo jedna eksplodirala i to ispod polovine prvog vagona.

Od posljedica eksplozije na licu mjesta izgorjele su dvije žene: Dančula Maca (70) iz Pješčanice i učiteljica iz Blatuše Roknić Soka (43) rodom iz Čemernice. Istog dana u glinskoj bolnici višestrukim teškim povredama podlegao je i Radujković Janko (70) iz Brnjavca. Pero Gvojić (36) iz Male Trepče ostao je bez obe noge do iznad koljena, Janko Jakšić (34) iz Batinove Kose, ostao je bez jedne noge ispod koljena, Radujković Đuro (44) iz Brnjavca, sin pomenutog Janka, ostao je bez lijeve noge do iznad koljena, dok je još oko 25 putnika, uglavnom žena i djece, teže i lakše izranjavano. Među ranjenima je bila i kćerka izgorjele učiteljice Soke, Zorana (14), koju je eksplozija izbacila iz voza i tako joj spasila život.

Pola sata poslije eksplozije na mjesto nesreće, pored predstavnika srpskih vlasti, došli su i predstavnici UNPROFOR-a koji su istog dana sastavili izvještaj o ovom događaju i pod šifrom “povjerljivo” dostavili ga njihovoj komandi za Sektor Sjever.

Uprkos izjavama prisutnih predstavnika srpske strane da je “ova operacija vođena pod hrvatskom komandom koja želi da destabilizuje područje” pred najavljeno otvaranje mosta na Maslenici 18. jula, autori izvještaja iznose svoj stav da se ovaj događaj može sagledavati u “kontekstu nastavljanja jakih previranja između različitih ekonomskih i mafijaških grupa koje su aktivne u regionu” koje nisu zainteresovane za mirno rješavanje odnosa izneđu Krajine i Bihaćkog džepa te između Srba i Hrvata.

O ovom događaju govorio je i svjedok optužbe Slobodan Lazarević pred Haškim tribunalom na suđenju Slobodanu Miloševiću, hvaleći se da je on, kao oficir za vezu sa UNPROFOR-om u Kordunaškom korpusu, metodom dedukcije (“Pošto je bila zima, a pošto nije bilo nikakvih tragova, nikakvih stopa u snijegu, bilo je jasno da ništa nije došlo sa te strane, znači moralo je doći iznutra.”) zaključio da nisu Hrvati izvršili diverziju na predmetni voz. Nikome nije bilo važno što se događaj desio u sred ljeta i što je, kako će se ubrzo ispostaviti, “pouzdani” svjedok Lazarević avanturista i hohštapler svjetskog glasa.

Istina je da do danas za ovaj zločin niko nije odgovarao ni pred domaćim ni pred međunarodnim sudovima, a kako stvari stoje, mala je vjerovatnoća da će za njega bilo ko i bilo kada i odgovarati. Možda i zbog toga što su sve žrtve srpske nacionalnosti.