Kuća "u žutom", srce na mjestu

GORNJI GRABOVAC - Nema banijske porodice i kuće na kojima prošlogodišnji potres, čije se posljedice još saniraju, nije ostavio trag: štoviše, brzoj obnovi se, unatoč obećanjima, malo tko još nada. Sve je izvjesnije da će mnogi ljudi i narednu zimu provesti u kontejnerima ili gospodarskim objektima koji nisu u tolikoj mjeri oštećeni. Supružnici Dragan i Jadranka Milošević iz Gornjeg Grabovca, sela između Gline i Petrinje, dan-danas se trzaju na svaki šum, strahujući od novog zla iako noći provode u kontejneru.

- Dugo ćemo mi pamtiti taj potres. Sve u kući je popadalo. Televizor se razbio, peć na kojoj se kuhao grah prevrnula se, ormari popadali po kući a mi smo u posljednji tren izletjeli van. Čim se tlo smirilo, morao sam ući u kuću i spriječiti požar jer se žar iz prevrnutog štednjaka rasuo po podu i već su neke stvari počele gorjeti. Prava drama i velika nevolja, moj prijatelju – prisjeća se naš 64-godišnji sugovornik.

Pošto se zemlja zatresla, sa svojom je 57-godišnjom suprugom par dana skupljao po kući i dvorištu razbacane stvari, cigle i crijepove. Noćili su u drvenoj šupi, zajedno s dva psa, kokošima i pijetlom. Kako je bilo hladno, bili su odlučili spavati u automobilu, no istoga su dana do njih stigli prvi volonteri, noseći im vodu, hranu i druge nužne potrepštine. Statičare koji će procijeniti razmjere štete na kući čekali su više od mjesec dana: ta prva, brza procjena je glasila da je ona sigurna za život i tzv. zelenu naljepnicu. No nakon detaljnijeg pregleda utvrđeno je kako je ipak oštećena toliko da nije preporučljivo u njoj boraviti. Stoga je zelena naljepnica zamijenjena žutom.

- Dobili smo kontejner preko Srpskoga narodnog vijeća i od tada nam je život postao lakši, a strah od novih potresa počeo je jenjavati, premda se još budimo na najmanji šum. Iako smo iznimno zahvalni SNV-u, kontejner je ipak privremeno, ali ne i dugoročno rješenje, pogotovu sada kad su započele ljetne vrućine. Što ćemo kad dođe zima, ne usuđujemo se pomišljati; ne vjerujemo da će do tada kuća biti obnovljena, pa je naša zabrinutost sve veća, iako smo podnijeli zahtjev za popravkom. Obnova kuće za nas je jedino rješenje – kaže Dragan.

Supružnici trenutačno žive sami, jer je njihova kći Svjetlana otišla na obalu odraditi sezonu i zaraditi bar nešto novca da pomogne roditeljima koji nemaju stalnih prihoda. Žive uglavnom od poljoprivrede, a tu i tamo, uglavnom rijetko, uspiju prodati tele ili prase. Dragan bi u iznimnim prigodama znao ponešto privrediti sviranjem harmonike, jer je još prije ratova devedesetih imao grupu koja je žarila i palila po seoskim zabavama. No muzika i radost već dugo miruju po sve pustijim selima, a i pandemija korone u velikoj je mjeri iskorijenila vjenčanja, krštenja i druga okupljanja. Premda su posljedice decembarskog zemljotresa najvažnija, ako ne i jedina aktualna briga Miloševićevih, supružnici još ne zaboravljaju onu presudnu, nenadanu i najveću životnu promjenu koja ih je zadesila u početku kolovoza 1995.

- U to smo doba ovdje živjeli zajedno s mojom majkom Draginjom i naše tri kćeri. Uplašili smo se i odlučili pobjeći poput ostalih seljana, ali mama nam se nikako nije htjela pridružiti, željela je ostati unatoč svim našim nagovaranjima. Tako smo je ostavili ovdje, a mi smo, na kraju dugog i neizvjesnog putovanja, završili u Kruševcu - prisjeća se Dragan. Po povratku u zavičaj, Dragan će doznati da su neposredno nakon Oluje pripadnici glinske Specijalne policije, koji su ga poznavali kao vrsnog muzičara, posjetili Grabovac da vide mogu li mu kako pomoći. Majka se u smrtnom strahu gotovo mjesec dana skrivala od svih, pogotovu od osoba u uniformama, pa u kući nisu zatekli nikoga. Ipak, ubrzo su doznali da je Draginja ostala u selu, pa su organizirali svojevrsnu dobronamjernu "sačekušu" da iziđe iz skloništa; kad su je pronašli, odveli su je sa sobom u Glinu, ondje joj izdali osobnu iskaznicu i potom o njoj - donoseći joj hranu, vodu i ostalo potrebno - skrbili sve do Draganova povratka.

- Majka je preživjela Drugi svjetski rat, pa je pomislila da će kao i tada biti dovoljno skloniti se na par dana. Zato je i ostala ovdje, a moji prijatelji policajci koji su o njoj brinuli u tim turobnim vremenima samo su dokaz da prava ljudskost ne poznaje naciju ni nacionalnost. Uostalom, ja se nikad i nikom nisam zamjerio, svirao sam po selima i velik krug ljudi me poznavao i poštovao. Svojom smo svirkom i pjesmom podjednako uveseljavali Srbe i Hrvate, a kaže se da tko pjeva, zlo ne misli. I to vam je prava istina – tumači nam Dragan.

Miloševići su se vratili u Grabovac 2001., zatekavši Draginju živu i zdravu, a kuću neopljačkanu. Štoviše, policajci koji su o njoj brinuli pomagali su im i prilikom ostvarivanja prava na obnovu. Kći Sanja danas živi u Brezovom Polju, Dragana u Glini, dok je najmlađa Svjetlana ostala s njima u Gornjem Grabovcu.

- Znate što? Ništa vam se zapravo, bar kod mene, ne mijenja: dobri ljudi ostaju dobri, štogod da se dogodi. Kad smo se vratili, prvo nas je posjetio prijatelj hrvatske nacionalnosti Nikola Turković, da vidi što nam treba. Nakon njega stigli su svi oni s kojima sam prije rata svirao, pjevao, a ponekad se i zapio. Sve je među nama ostalo isto – zaključio je naš razgovor Dragan Milošević.