Simina "rješenja"

Zvoni rano ujutro, prije svitanja.

- 'Alo! 'Esi l' ti Mićo? Mićo Lugarev?

- Jesam.

- A ja sam Ostoja, Ostoja Miganov. Ti si, Mićo, prije 60 godina u svojim novinama pisa' o mom đedu Vasilju iz Lavića i o onom Simi iz općine. Petiš li to?

- Kao kroz maglu – kažem.

- E, vidiš, rećmo-uzmimo, taj Simo je tada prevario moga đeda za bajtu, poslije onoga rata. Uzeo mu dobre pare, moga' si tele kupiti. Kao ono, treba mu za taksu, razne molbe, piće u "Kasini", za poderane cipele, a nešto šušneš i predsjedniku komisije za bajte… Ma, nakupi se toga.

- I?

- Kako i? Đedove pare postale su Simine. I još četiri kile suvog mesa… I tri najdeblje kokoši s pijetlom… Sve to odnio Simo. Ne samo đedu Vasilju, već i Jovanu, Ćani s brda, Brki, pintaru Vučkoviću…

A ja opet:

- I?

A on:

- Kako i, crni Mićo, sunce ti kalajisano! 'Oće l' se sada jopet pojaviti Simo da mi nekim svojim novim rješenjem obnovi kuću poslije ove pokaranije, ovog zemljotresa?

- Ma neće, Ostoja. Ne boj se. A i da znaš, onaj je Simo već davno umro. I to u zatvoru.

- Vidim ja, Mićo moj, da si ti blesav kaj noć. I da si zaboravio onu staru: što je u državi nadaj se u selu, a što je u selu nadaj se u kući. 'Ajd zdravo! Samo mi je ža' što sam potrošio tolike pare na telefon. Šta mogu, kad sam i sam blesav…