Radost na Baniji

Na Baniju me obično put nanosio ljeti, u ta mala sela okružena prekrasnom prirodom, tako sama, tako sjetna. Do njih vode krivudave, bijele ceste, na kojima rijetko sretnete koga. Ali kad uđete u selo ili zabačeni zaseok, tu je onaj pravi život satkan od ono malo ljudi i njihova rada. Drvene kućice same svoju povijest pišu, livade mirišu na košeno sijeno i blago. I dok vas pozdravljaju zemljoradničke ruke Banijki i Banijaca, đed Mićo priča legendu o crkvici Svetog Ilije u Buzeti. Iako ih hvataju godine, a mladi se ili nisu vratili ili sad ponovno odlaze, oni i dalje čuvaju svoje ognjište za neki bolji život potomaka.

I onda čujete jednog čiču da kaže: "Ne može Baniju nitko voljeti više od nas." I zaista, koliko se voli Banija, otkrio je i razoran potres koji nas je pogodio krajem 2020. Zimu smo proveli šaljući pomoć i podršku po banijskim selima. Plačem i smijem se s njima kad god se čujemo i vidimo. Razgovor obično počinje: "Slađo, oči moje!" A onda svaka ta priča postaje i vaša. I ono kad kažu: "Osjećaj se kao kod kuće." Banija nam je sad svima postala kuća.

Često pričam i pišem o njoj. Želim da je sami zamislite i doživite. I znate, namjerno izostavim da je to odavno zaboravljen kraj. A ljudi, oni su i dalje skromni i vrijedni. I dalje čuvaju svoja ognjišta, svoje blago, i neće napustiti djedovinu, jer isto se kao i ja raduju novim susretima na Baniji.