Veselo čudo u Glini

Glinsko „Čudo u Šarganu“ moglo se odvijati danas, u ponedjeljak, 17. maja, u popularnoj kavani Kasina, kad ne bi bilo virusa korone i zabrane sjedenja u zatvorenom kavanskom prostoru, ali, prije i važnije, kad bi bilo kafanice, pretvorene u malo veću trgovinu. Jadna Kasina, čak nije ni maksi market. Kiša pada, baš kao u vrijeme događaja i razgovora u kafani „Šargan“ u drami Ljubomira Simovića, šezdesetineke godine 20. vijeka.

Nema kafanice, ali ima „Čuda u Glini“. Izbornoga. Pala hadezeova utvrda. Teško je povjerovati. HDZ nije znao šta radi. Nije se pripremio, nije predvidio, nije očekivao. Svoje glasače smatrao je još uvijek najmoćnijom mašinom na sve moguće pogone: strujom, naftom, plinom, vjetrom, zrakom, a ponajviše vjerom u nadmoć i svemoć. Nije ih uspio sve dovući na biračka mjesta, nije im imao više šta obećati, jer su se obećanja istrošila, a u ovoj vrsti druženja nema: izvini, nisam tako mislio, neću ponoviti grešku.
Nadamo se da prostora za ponavljanje neće biti.

Lično, još bih se jučer, tokom izbornog dana, kladila sa 95 postotnom sigurnošću da će kandidat za budućeg, odnosno dosadašnji glinski gradonačelnik biti prvi na listi, ali sa sigurnim odlaskom u drugi krug. Ta znam gdje živim! Dobro je što se nisam imala sa kim kladiti. HDZ-ov kandidat ostao treći na listi. Istinabog sa samo oko stotinu glasova zaostatka za drugim, ali brojke su nemilosrdne i u ovom slučaju dva i dva uistinu jesu četiri.
Ima li to nade za Glinu?
I da li ju je uistinu donio potres? U kome se ovi dosadašnji uopće nisu snašli, ne samo u djelima nego čak ni na riječima, vjerojatno sigurni da je to manje bitno jer oni su, ipak, hadeze.

U drugi krug za gradonačelnika – o, kako to veliko zvuči za ovaj mali grad – ušla su dva mlada obrazovana čovjeka, godina između 30 i 35, sasvim je svejedno koliko koji, završene visoke škole, stručnjaci svoga posla, zvanja i zanimanja. Njih dva, Ivan Janković i Radomir Lončarević bili su na dve izborne liste, oni su kandidati dve različite Grupe birača, a ni jedna stranačka.
Hej, treba li Glini većeg čuda od tih činjenica?

Vlast koja je donijela odluku da se ispred Spomen doma ne smije jednom godišnje, usred ljeta, održavati kraća komemoracija u znak sjećanja na žrtve masovnog pokolja u glinskoj Pravoslavnoj crkvi 1941. godine; vlast koja se nije libila, a ni sramila, davno prije njenog vremena izgrađeni objekat preimenovati u Hrvatski dom, kao da nešto nekome krade, umjesto da napravi sebi svoje; vlast u kojoj su pojedinci tvrdili da pokolja nije ni bilo, ubijeno samo nekoliko pojedinaca i još ih, k tome, ubili njihovi, četnici; vlast čije su se pristaše okupljale u prikrajku, sa strane istog toga Doma, kako bi nepristojnim povicima protestirali protiv istine; vlast koja je lanjskog 13. maja na Kosturnicu donijela ne vijenac, nego jadni vjenčić na kome je pisalo: Za sve žrtve Drugog svjetskog rata, a nedavnog 13. maja, hajdede, pošten vijenac s djelomično poštenom porukom: Za sve civilne žrtve Drugog svjetskog rata – sasvim neprimjereno, ali manje od lanjske poruke – e, takva je vlast morala kad-tad pasti. Ne zbog Srba, nego sama zbog sebe jer nije gradila svijest o budućnosti, misleći da je sve stalo u prošlosti koju je ona odredila.

Pa kad takva vlast odjednom stubokom ljosne, šta je to drugo nego čudo!
Lijepo i vedro čudo za napaćeni gradić.

Ovo što se jučer dogodilo u Glini najsenzacionalniji je i najznačajniji događaj izbora u Hrvatskoj. Nigdje takvog iznenađenja; nigdje takvog poravnanja; nigdje takve pravednosti.
Glina je pobjednik ovogodišnjih lokalnih izbora!

Značajan se preokret dogodio i u Zagrebu, ali on je djelomično uvjetovan smrću dugogodišnjeg gradonačelnika; da je Bandić živ bio bi drugačiji ishod, teško je procijeniti kakav, ali drugačiji. I Zagreb nije bio takva utvrda nacionalizma u vlasti kakva je bila Glina. U Zagrebu nitko nije tvrdio da se zločin, naprimjer na Dotršćini, gdje je ubijeno oko 7 000 građana, nikad nije dogodio.
Tvrđeg oraha od Gline, u cijeloj Hrvatskoj, a koji se jučer raspuknuo, nije bilo.

I koji god od dva kandidata pobijedio u drugom krugu, bit će nade da se, za početak, Spomen domu vrati njegovo rođeno ime.
A podijeljeni Srbi ostaju sami svoj problem. Nema te vlasti ni toga gradonačelnika koji bi njima zapovjedio i odredio da moraju u istom danu, toga nesretnog glinskog 13. maja, na istom mjestu održavati dve komemoracije, u razmaku od dva sata, kao što se dogodilo ovog maja.

Hoće li ti mladi ljudi, Janković i Lončarević, bez obzira koji će formalno biti gradonačelnik, imati snage udružiti pamet i sposobnosti, u kup tih pametnih glava privući isto takve iz manjine i tek onda, kao povezano klupko, početi odmotavati niti boljitka, razvoja i unapređenja ove unesrećene varošice, e, to će vrijeme pokazati.
Za početak, dovoljno je da je utvrda pala, pa i neka nema razgovora, prostih ljudskih, u kavani Kasina.