Isječci sjećanja (48): Pećina u banijskom selu Komogovini, sa zoološkim vrtom i jezerom s divljim patkama

Pećina je zajednica, majina. Na sjevernoj je strani Komogovine. Vidljiva iz svakog ugla sela. I sa istočnih daljina – za bistra dana čak od Panjana, Donjih Kukuruzara... I iz bližih sela: Prevršca, Mečenčana i Borojevića. I iz gnijezda na vijencu horizonta, na zapadu, u kome se svilo nekoliko kuća Donje Pastuše. I u istom pravcu, malko sjevernije, od nekoliko kuća jošavljanskih Žilića takođe je vidljiva.

A jarak Pećine, jarak tišine oplemenjene pojem ptica, jarak koji se u gornjem, još ravnom dijelu razdvaja u dva kraka, kao i njen vrh s pogledom, bili su mi i ostali u slici života najbistriji nebeski dar. I danas, kao i sve one davne godine, bilo da sam u bolničkom krevetu, na kakvim drugim mukama ili u usamljenim radostima sanjarenja, ja sam tu, u jarku, ili na vrhu, gore, ispod Zebićevih šljivika.

Taj glavni jarak razdvaja se, dakle, u gornjem dijelu u dva klanca kojima se može penjati kamenim kaskadama do njihovih početaka, ili krajeva, svejedno. Svakim od njih teče voda: led ledeni! U njima je u vrijeme mog govedarenja bilo i riječnih rakova. I prvog burnjaka (daždevnjaka) u svom životu tu sam vidio. Ta kao led ledeni voda pripada dvama potočićima koji se na tom vrhu glavnog pećinskog jarka spajaju u Pećinski potok. A on teče dalje i jarkom i putem do ledina Čečevice i Jošika. I tu se uliva u rijeku Sunju. On je tu i granica između tih dviju ledina. Od kojih, kao po nekom nepisanom pravilu (a ledine su takođe zajednica, majina, pašnjaci, malofudbalska igrališta – čečevička ledina, glavno igralište, bila je nekad mjesto za državna i pravoslavna praznovanja, s tamburama, mjesto za vršidbe strnih žita...), Jošik „pripada“ Dabićanima, odnosno Žabarima (donji dio sjeverozapadnog dijela sela na lijevoj obali rijeke Sunje), a Čečevica Kordićanima (dio sela uz glavnu cestu Jabukovac–Mečenčani, na desnoj obali Sunje)... A sve je u stvari bilo zajedničko.

U Pećinu je stoku u pašu, ne baš svaki dan, izgonio uglavnom manji broj Kordićana. Među kojima smo bili i mi – Jocini.

Iza ruba vrha Pećine prostiru se naša Brda – Komogovljanima je ta imenica bila stvarni toponimski naziv pa je zbog toga i pišem velikim slovom, a pojedini dijelovi Brda bili su, podsjećam: Brijebovina, Vodice, Drenovac, Zajednica, Zaorice, Zborište, Jezera, Kordića brdo, Kosica, Krčevina, Lamuštranjga, Orašje, Pavlova strana, Pećina, Pećnovac, Ribnjak, Stanovi, Šakanska dolina i drugi). Njen (Pećinski) jarak uvukao se u dubinu između strmih strana dvaju brda. Za vrijeme žega, tu je vječna hladovina.

Istočnu stranu strmog brda siječe krečnjački kolski put kojim seljani idu do svojih njiva, livada, pašnjaka, a do nekih pedesetih godina i vinograda na Brdima. Strana je obrasla mlađom šumom... bolje je reći šikarom. Dok na njenom gornjem, još strmijem kraju, do vrha desnog kraka, iz čijeg kamena izvire na tom području vjerovatno najhladnija već pomenuta voda, manja je površina krupnijih bukava. Tako je strma ta površina da smo je zvali Otislina.

Zapadna strana, isto tako strma, do donjeg kraja obrasla je takođe šikarom i gotovo gustom šumom iznad lijevog kraka, odnosno lijevog potoka, kad se s gornjeg kraja glavnog jarka gleda ka sjeveru, ka dosta strmom brdu koje dijeli ta dva kraka. Na gornjem kraju tog lijevog kraka nalazi se nešto prostranije udubljenje u kamenu koje seljani od ne zna se kada zovu Vučji naslon. I zanimljivih priča slušao sam o tom naslonu.

Iznad šumovite lijeve strane jarka, kad se ide uz jarak, koja se od sjevera ka jugu spušta koso i dosta strmo od vrha pa do njiva Kolibišta, koje se blago uzdižu ka zapadu, a iznad njiva Gornje Luke, prostire se dosta široka padina – sve je to takođe zajednica, majina. Uz divlju travu, tu je i gdjekoji grmeljak trnjina, gloginja, kupina... Tu je i dosta visoko izrasle bujadi, kao i dosta stabalaca borovica...

Dušu je dala ta padina za ovce, manje za goveda, ali ne baš i za konje. Tu je, rekoh, divlja, planinska trava. Za razliku od dna jarka, po kome, uz potok, raste sočna, uvijek zelena trava, prošarana divljom djetelinom. A u vodi potoka i uz njegovu žabokrečinu i bijeli krečnjački mulj raste zukva, nešto je jedne sitnije vrste lopoča...

Odozgo, s vrha padine, gotovo na dohvat ruke pružaju se zapadni završetak Borojevića, pa kratki dio bez kuća, a zovemo ga Trešnjar, koji dijeli Borojeviće i Komogovinu, pa je tu, na kraju kratke strančice i Plavljanić mosta, ulaz u Komogovinu sa istočne strane, i sve do posljednjih kuća na zapadnoj strani sela. Sve se lijepo vidi do predjela koji zovemo Blatnjak, a kojim državna cesta vodi ka Donjoj Pastuši, selu opštine Petrinja. U Blatnjaku je granica kostajničke i petrinjske opštine. I njihovog „oša, doša...“ i našeg „ošo, došo...“.

Na jugu se pred očima prostire dobar dio šuma po sjevernim obroncima gore Šamarice i ulazima u klanac potoka Badušnice i u prostraniju dolinu rijeke Sunje.

Sad je na redu ono zbog čega sve ovo pričam, opisujem.

Naime, godinama sjedeći i gore, na vrhu Pećine, najčešće i s knjigom u ruci (nikad nisam imao nemirna goveda, ni nemirne konje, dok su me ovce, sve dok ih se nismo riješili, baš izluđivale), i dolje, u jarku, takođe i s knjigom, ali sam često, ukoliko sam bio sam sa svojom stokom, pjevao. A to moje pjevanje, na svu sreću, zahvaljujući jarku, nije odlazilo daleko.

I, sjedeći, sanjario.

Pa sam dolje, na najširem, donjem, graničnom dijelu Pećine s njivama Donje Luke, počeo da gradim visoku branu. Na vrhu široku najmanje pet metara. Gradim branu po kojoj bi se moglo šetati, stajati, sjediti na klupama koje ću tu postaviti, disati čist, svjež i bistar vazduh... Da gradim branu s ispustom za onu količinu vode koja Pećinskom potoku i pritiče iz onih dvaju pomenutih potočića.

Želja mi je bila da zaustavim tu hladnu pećinsku vodu, da stvorim jezerce, da ga poribim. Posebno pastrmkom, koje je, pričaju, nekad bilo u potoku Badušnici, iznad komogovljanskog manastira Sveto Preobraženje Gospodnje. Jedinog na Baniji. I da oko jezerca izgradim pješačke staze, da po strmim stranama zasadim crnogorično drveće, cvijeće: divlje ruže, jorgovane, jasmine... I da nam dolaze gosti, ribolovci...

Drugi moj, naravno, dječački, i to zreliji dječački plan i san, bio je: kupiti privatne šume Cerika koji se iznad onog krečnjačkog bijelog puta nastavlja prema istoku. Jer kod krečnjačkog puta završava majina, državna, narodna zajednica. Zatim ograditi cijelu Pećinu i spojiti je s takođe ograđenim Cerikom. To jest da se sav taj ograđeni prostor, a ne mogu da kažem koliko je to rali, hektara... ali ima, ima... da se nastani, bez bilo kakvih posebnih kaveza, životinjama koje su tada živjele i u našim šumama: divlja svinja, lisica, jazavac, srna, vjeverica, lasica, kuna bjelica (u stvari domaća kuna), kuna zlatica, vidra (posljednju sam vidio jedne godine ispod Kordića, u Stevčinom viru, u Sunji), divlja mačka, puh, hrčak, jež, zec... Ptica je ionako bilo dosta – Pećina i njen jarak okrenuti su ka jugu, pa su se tu mogle i vidjeti i čuti (pratio sam ih u već odraslijim godinama, kad sam nešto i znao o njima): kukavica, grlica, prepelica, šumska sova, kobac, jastreb kokošar, kreštalica (kreja), svraka, siva vrana, velika sjenica, zelena žuna, šareni djetlić, carić, ćubasta ševa, crnoglava grmuša, crvendać, poljski vrabac, obična zeba, crni kos, drozd pjevač, mali slavuj itd. Kao i otrovnih klječana (banijski poskok) i riđovki, pa bjelouški, smukova i drugih neotrovnih zmija, zatim guštera, sljepića, burnjaka, žaba, kornjača... svega je toga bilo u Pećini. Svakako bi i divlje patke trebalo tu da imaju mjesta, ako budu htjele... Dakle, pravi zoološki vrt. Samo bez lavova, tigrova, medvjeda, slonova... Jedino što u Pećini, sa Cerikom, ne bi bilo mjesta za vuka – on je s dolaskom divljih svinja nestao sa Banije. A i koja bi to životinja, osim divlje svinje, mogla živjeti i preživjeti pored njega?!

Kad sam sve to isplanirao, iscrtao, trebalo je sa nekim, u povjerenju, i da popričam o tome. Svoga devet godina starijeg brata od strica Stevu odmah sam precrtao. Kod njega bih sa svojim sanjarijama veoma loše prošao. Komšija Branko Dabić, koji je tu, Stevinih godina, bio je možda rješenje. Ali... on bi se zamislio i odveo me u priču s pitanjima na koje ne bih znao da odgovorim. Tih sam mu godina naširoko pričao o Crvenoj zvezdi, fudbalskom klubu čiji je navijač ostao do kraja života. Branko, dakle, otpada. Od Ranka Dabića, koga smo zvali Srbin, takođe komšije, mislim godinu dana starijeg od Steve, odustao sam odmah. Taj bi me ismijao a da ne bih uspio da izgovorim ni P od Pećine. Njemu je zadovoljstvo bilo da me uhvati negdje samog, kod goveda ili bilo gdje, i da me plaši i dobro ištipa. A kakav je štip imao! On i Milan Kordić, Pavlov – to nije bilo normalno! Ali sam i ja njemu, što se plašenja tiče, vraćao.

I na kraju, izbor je ipak pao na Stevu.

Lijepo ja to njemu sve po redu. I nabrajam mu sve one životinje, jezero, branu... On sluša, ćuti, puši, stenje, pa me s vremena na vrijeme i pogleda. A kad sam završio, Stevo će, više za sebe nego meni: Šta su to Bogu, ako postoji, zgriješli čiča Joco i strina Danca – ljudi šalju djecu dalje u školu (već sam bio otišao u Petrinju) da nešto nauče, da budu pametnija, da nešto postanu, a ovaj njihov, ovaj naš, ode u sve obrnuto od toga. Lijepo narod veli: Pošalji luda na vojsku pa sjedi i plači!

A ja i dan-danas vučem to jezero i taj zoološki vrt za sobom.

Još samo da riješim pitanje nabavke mlađi pastrmke i jaja divljih pataka za nasad.

Ništa više.