S Mirjanom Oluić u posjetu selima oko Sunje

SUNJA - Subotnji dan svanuo je lijep i sunčan, kao stvoren za kakav izlet. Drago nam je što je tako jer se spremamo otići u sunjski kraj. Naime, neki dan smo pričali s gospođom Mirjanom Oluić, predsjednicom Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Siska, koja nam je rekla kako se sprema u subotu ponovo obići taj kraj koji je, u cijeloj ovoj nevolji koja nas je snašla, ostao nekako po strani interesa medija i javnosti. U potresu su inače puno jače stradala sela u brdovitom dijelu Općine Sunja nego u onima uz Savu gdje njegove posljedice srećom nisu toliko izražene, ali i ovdje ima ljudi kojima treba pomoć. Stoga Mirjana redovito obilazi ovaj dio SMŽ, a mi ćemo joj ovaj puta praviti društvo.

S Mirjanom se nalazimo poslije podne, u Sisku ispred ureda VSNM Siska. Još izdaleka vidimo je kako preko ceste nosi pakete humanitarne pomoći i slaže ih u svoj automobil. Ima ih dosta pa ono što nije stalo kod nje utrpavamo u naše vozilo i krećemo put Sunje gdje nas čeka gospodin Stevo Beč. Mirjana i on će u ovom obilasku posjetiti više obitelji u selima pored Sunje i uručiti im usto pakete koje vozimo sa sobom.

Ovaj posjet dio je humanitarne akcije „Banija je naša kuća“ koju je nakon potresa organiziralo SNV, a Mirjana koja je koordinator iste za Sisak i Sunju nas je informirala kako je „Banija je naša kuća“ projekt koji se ne svodi samo na jednokratnu podjelu pomoći već će se postradalom stanovništvu ona pružati i ubuduće te da se sklopu projekta provode razne aktivnosti koje imaju za cilj pomoći stanovništvu. Tako se na Baniji provode informativne radionice za poljoprivrednike na temu obnove poljoprivrednog potencijala nastradalog u potresu, kojima je cilj pružanje podrške radi bržeg i adekvatnijeg obnavljanja poljoprivredne proizvodnje na ovom području za koju su osigurana sredstva u Programu ruralnog razvoja Ministarstva poljoprivrede.

Sa Stevom se nalazimo na dogovorenom mjestu pa pošto ni u Mirjaninom niti u našem vozilu nema mjesta on u svom automobilu vozi ispred nas. Plan je ovaj puta obići stanovnike nekoliko sela uz Savu. Nakon desetak minuta vožnje naša se mala kolona zaustavlja ispred jedne kuće u selu Strmen. S paketom pomoći i vrećicama u rukama prilazimo kući. U dvorištu nas dočekuje povelik pas veselo mašući repom. Izlaze i domaćini. Dok Tanja češka dobričinu koji veselo maše repom Mirjana i Stevo razgovaraju s gospođom i gospodinom Rakić i uručuju im pakete. Odmah se vidi kako je ljudima drago, vjerojatno više zbog pažnje koja im je posvećena nego zbog same pomoći, koja će u svakom slučaju dobro doći.


Poslije srdačnog ali kratkog razgovora, jer za nekakav duži nema vremena, nastavljamo put dalje i ubrzo se opet zaustavljamo ispred druge kuće. Procedura je skoro ista, čak je i pas koji nas je dočekao opet prijateljski raspoložen i znatiželjno njuška oko nas. Zanimljivo je kako cijelim ovim putem nismo ni jednom doživjeli da neki pas zalaje a kamoli zareži na nas.

Mirjana i Stevo diktiraju tempo. Ima još dosta obitelji koje bi željeli danas obići, stoga se kod svih zadržavaju kratko, odbijajući pritom ponuđene kave. Pogled na sat nam govori kako su u pravu jer vrijeme neumitno curi. No i hrpa paketa u našem automobilu se dolaskom u Crkveni Bok smanjila pa onih par što su ostali prebacujemo u Stevin automobil. Ovdje se za danas rastajemo jer je već kasno poslijepodne a mi imamo druge obveze, dok Mirjana i Stevo nastavljaju dalje do Ivanjskog Boka.

Vraćamo se natrag puni utisaka vozeći istom cestom kojom smo došli. Sunce još nije zašlo i zrcali se u vodi Save, a trava i drveće zelene se životom.

Uz cestu stoji pas veselo mašući repom.