Isječci sjećanja (46): O našim šumama Cericima i njihovim vanzemaljcima

Ne sjećam se godine, možda sam bio đak trećeg, četvrtog razreda, ali se sjećam da je bila druga polovina aprila. Pune oči proljeća, a noge i ruke umora. Nakon cijelog dana oranja, otac je otišao kući, a ja sam ostao s konjima koji su pasli u Pašincu. U Pašincu, toj meni dragoj njivi na našim Brdima, na kojoj je rasla djetelina trećakinja, pa kad joj istekne njeno trogodišnje vrijeme, njiva je puštana da se zatravi. A onda će se u avgustu uzorati i uzorana ostati do narednog proljeća. Kad će se ponovo orati: za sjetvu kukuruza.

Ostao sam, dakle, s konjima. I biću s njima sve dok se oni, umorni i gladni, do sita ne napasu.

Ležim nauznak (iz bajki sam saznao da to znači ležanje na leđima) na uglu šume Cerika, odmah do Pašinca, i očima slikam nebo i njegovu bezbrojnu djecu – zvijezde; bez Mjeseca. Ležim i razmišljam o svemu i svačemu. A najviše o onima koji žive na tim zvijezdama. Kao i o onima koji nas posjećuju. Jer sam i za njih čuo. Iako tada u to nisam baš nešto posebno vjerovao.

I taman dok sam se spremao da se vratim sa jedne od tih zvijezda, a uvijek sam birao najbližu, ni stotinu pedeset metara niže mene, ispod isturenog klina šume, koji je bio i međa našeg voćnjaka u Ceriku i Šakanske doline, prilično velike njive i ledine, u jednom komadu, čiče Joce Kordića Šakana, njemačkog ratnog zarobljenika, tada šefa knjigovodstva u Banijaprometu u Kostajnici, koji nesretno poginu kod patrinjske Tvornice furnira, 1969. godine (i taman kad sam napisao riječ „godine“, javlja mi moj školski drug i prijatelj, prof. dr Dušan Bogičević, iz Jabukovca, koji živi u Jajincima, kod Beograda, da je u Jabukovcu preminula moja rođaka Ankica Slavnić, naša Janja, kako smo je zvali, starija osam godina od mene, ćerka Vasilije i Steve Kordića, takođe njemačkog ratnog zarobljenika, udata u Slavniće. Dobro se sjećam njenog supruga Stojana, vrijednog Ćoke, koji nam je dolazio i štrojio naše prasce. A odvoženje Janjine robe, odnosno gerdana, u Jabukovac, kao da sad gledam: stojim u avliji tetke Ružice Dabić, naše komšinice, a ono prolaze kola s ormarima...), spusti se, iznenada, da ja nastavim, nešto veliko, s ljubičastim svjetlima. Okrenuo sam se ka tom pošumljenom klinu, i dalje ležeći i iščekujući. Od drveća i šipražja ništa nisam mogao da vidim. Samo se čulo nekakvo piskutanje, za koje sam pretpostavio da su glasovi. Zatim se to što je sletjelo podiže i ode preko visoravni Ravnovca pa dalje na sjeveroistok. Iako tada nisam ni stigao a ni znao da se uplašim, ipak mi kasnije nije bilo svejedno. Nisam smio ni da zamislim šta mi se sve moglo... Bože, oslobodi, što bi kazale naše babe.

Ujutro sam to, tanko, stidljivo, ispričao ocu. I nikad nikome živom. A otac, i ne pogledavši me, reče: Oće to od umora, nema da neće. I meni se ponekad privide i oni gore, i oni dolje, oni što samo iznenada dođu pa odu. I to se posebno javlja kod naših Cerika: i Dabićanskog i Kordićanskog.

Očevim odgovorom bio sam potpuno razočaran. Njegovo svestrano poznavanje prirode, svemira, istorije, geografije... svelo se na tih nekoliko golih pretpostavki.

Ali sam od tada počeo sve češće da čitam i o onima koji žive gore, gdje sam ih i zamišljao. I posebno sam pazio na naše Cerike, dok bih boravio u njima, radio ili prolazio pored njih. Jer oni su mi od tada postali izuzetno zanimljivi.

Ne zna se tačno kad je priroda Komogovljane nagradila s dvije manje šume, u stvari s dva grma, istog imena: Cerik. Jedan je Dabića Cerik (zvali smo ga Dabićanski), drugi je Kordića Cerik (Kordićanski). Prvi je dobio ime po najbrojnijem prezimenu u selu: Dabić, a drugi po nešto manje brojnom: Kordić. Ali nisu oni dobili nazive samo zbog toga, već zbog toga što se nalaze bliže dijelovima sela s rečenim prezimenima. A i Dabići i Kordići su imali i svoje šume u tim Cericima.

Porijeklo naziva Cerik ne bi trebalo odgonetavati: taj mu je naziv kumovalo drvo cer. Iako se cera u oba Cerika rijetko moglo naći. Osim gdjekoje mlado ili mlađe stablo... Vjerovatno je da na Baniji ima još šuma Cerika. A na prostorima bivše Jugoslavije ima i sela, planinskih vrhova, gora i rječica čijim je nazivima takođe kumovalo drvo cer. Tako sela Cerik postoje blizu Gradačca i Tuzle (u Federaciji BiH), postoje gore i vrhovi Cer, više sela Cerje, pa prezime Cerić (Srbi, Hrvati i Muslimani) itd.

A najdeblje i najstarije stablo cera izdizalo se uz donju obalu kolskog puta kroz Kordićanski Cerik, preko puta šume, na kraju njene jugoistočne strane, iznad strme njive Šakanskog Cerika.

(I još nešto o ceru. Drvo cer pripada rodu hrastova. Može da doživi oko 200 godina, da izraste i do 35 metara, a promjer debla može da mu dosegne i do metar i 30 centimetara. Za građevinarstvo nije pogodan kao neke druge vrste hrastova. Ali je zato izuzetno dobar za ogrjev. Još od paganskih vremena cer je kod mnogih naroda posebno obožavano, poštovano drvo. Srbi, pravoslavci, sijeku ga za badnjak.)

Oba komogovljanska Cerika su na sjevernoj strani sela. S tim što je Dabićanski zapadno od Kordićanskog. Dok su obronci gore Šamarice s južne strane sela. A selo se smjestilo u dolini rijeke Sunje, u pravcu od istoka ka zapadu. I jedan i drugi Cerik su na Brdima. Na kojima su seljanima njihove glavne obradive njive. Na Brdima ima i manjih grmova od Cerika: Stevčin grm (iznad njiva i livada Pemske doline), Pavlov grm (između njiva Zajednice i njiva i livada u Vodicama), Kladarski grm (pripada porodici Kladarin iz Borojevića, a „uvukao“ se u kordićanske njive u Ceriku)...

Dabićanski Cerik nalazi se s lijeve strane seoskog puta koji smo zvali Kamenik, a koji dužinom od oko tri kilometra povezuje Komogovinu sa Jošavicom. Te poslije odvajanja puta za to selo izbija na raskrsnicu Mali jarak. Odnosno na cestu Petrinja–Kostajnica. Blizu Bijelnika, prvog sela kad se krene na sjeverozapad, ka Petrinji. A tu je, nedaleko, kad se krene na istok, prema Kostajnici, odvajanje ceste za Veliku Gradusu i ostala sela na tom sjevernom i sjeveroistočnom kraju Banije. I taj, Dabićanski Cerik udaljen je od Dabića možda kilometar i po, a možda i još koju stotinu metara. Površinom je manji od Kordićanskog, ali mu je šuma bila gušća, i s izraslijim i krupnijim drvećem, a posbno kestenom. I posmatrajući tu šumu sa ili od puta – bila je i mnogo mračnija.

Kordićanski Cerik izdiže se iznad ravnih i plodnih njiva u Lukama, kao i ledina Čečevice (i nju smo, tu majinu, nazivali Luka; malofudbalsko seosko igralište, pašnjak) i Ispod žice (tako se zvala ta ledina, a i jedna i druga su uz korito rijeke Sunje, i državne su zajednice, i ova je takođe bila pašnjak). Površinski je dakle veći od Dabićanskog, a omeđuju ga, uz rečeno, jarak Pećina i njive Kordićana. Kroz njega vode dva kolska, uglavnom kamenita i na mjestima strma i ponegdje, za kiša, blatna puta, i jedan širi pješački put.

Pored Dabićanskog Cerika prolazio sam mnogo puta. I radio kod nekih Dabića. I dok sam prolazio, volio sam da čujem nešto u šumi: bilo glas ptice, lisice, bilo kakvo šuštanje, pucketanje suvih grančica. Tišina je, govorili su, najopasnija. Tišina je znak da bi tu mogao biti i kakav hajduk...

I dođem tako jednom s konjima i zaprežnim kolima (s lotrama; valjda su oni tada bili prodali svoje konje) da dovezem sa Brda osušenu djetelinu Stojanu Dabiću, kumu Ćojanu, koga veoma oprezno upitam i o tome da li je ikad iko pričao o kakvim letećim tanjirima, vanzemaljcima... u blizini njihovog Cerika. A on će: Šta, kume, iko! Ja! Tri puta!... I sve on ispriča, svaki detalj.

Ali ne prođe dugo vremena, isto to upitam i Milana Dabića Uglješu, partizana, krovopokrivača, drugara u tamburaškom sastavu... A on će: I vidjo i puco na nji! Kakvu sam ja s njima borbu vodjo... I to odma tu, dolje, ispod Cerika, a jednom i na Brijebovni.

Pa kad sam Milana Kordića, svoga dragog Mijatu, upitao za to, za te... posjećuju li oni i naš, Kordićanski Cerik, a on će kao iz topa: Uzeo ja lovačku pušku pa reko da izađem malko do Cerika, kadli ono... ne moraš mi vjerovat... Vjerujem, velim, pa zaćutim.

A kad mi je i otac nedugo poslije toga pričao kako ga oni, kod našeg Cerika, umalo nisu oteli, i kako su oni u tim našim Cericima bogzna kada duboko u zemlju ugradili neke ogromne magnete, od tada čvrsto vjerujem u te naše, ceričke vanzemaljce.

I znam da mi se oni moji, s početka zapisa, nisu priviđali.