Isječci sjećanja (43): Kao kad „Sunce se ponovo rađa“

Mislim da je bila zima 1965. godine. (Ne usuđujem se da kažem da to možda nije bila i '67. godina. Samo znam da '66. sigurno nije.) A da je bila oštra, preoštra zima – ne da mislim, nego tvrdim: bila je. I taman je nekolikim danima odmakla od novogodišnjih i pravoslavnih božićnih praznika – jedne smo slavili, druge obilježavali.

Pucale su grane oko našeg života po Mečenčanima i oko škole u kojoj sam radio. (Direktor škole bio je Milan Kuzmanović, rodom iz Čapljana, sela u Banijskom Trokutu, uz cestu od Sunje ka Dubici i Jasenovcu: dobar organizator posla, držao je do urednosti škole i prostora oko škole; izuzetno sam ga cijenio i poštovao.) Pod obućom, kud god da se krene po ralicama pročišćenim putevima, škripao je snijeg kao najzdraviji zubi čovjeka u žestokoj ljutnji. Ni na jednoj od električnih i telefonskih žica nije bilo ni bijelih a kamoli crnih ptica. Sve se u ledeni mjesec avetinjske, drhteće studeni pretvorilo, u nju uraslo.

Rano je jutro. Dječak D. S. (na stanu u Mečenčanima, a rodom je iz Lovče, sela što se u tri dijela – Gornja, Srednja i Donja – ugnijezdilo kao kakva akvarelna slika šume na sjevernim padinama Šamarice), učenik razreda čiji sam bio razrednik (razredni starješina) i ja, morali smo ujutro, do devet sati, na zakazano ročište u Sud u Kostajnici – da li je to bio okružni sud, ili je nosio neki drugi naziv, ne sjećam se. Pozvani smo kod sudije Dragice Tomaško. (Čiji je suprug Milan tada bio direktor sisačke Rafinerije, a „izgubio se“ s privredne i političke pozornice u vrijeme takozvanog obračuna s hrvatskim nacionalizmom, poslije sedamdeset i prve.) Poznavao jesam sudiju Tomaško. Ona mene nije. A bila je stroga i pravedna, govorili su.

Dječak i ja poranili. (Znam dječakovo puno ime i prezime, kao i zbog čega smo išli u Sud, ali da ne diram... a i sve se dobro završilo.) Pa ćemo, toplo obučeni i obuveni, pješice. Imamo dobra dva sata. A možda i petnaestak, dvadesetak minuta više. Jer on je ipak dijete. Autobusa nemamo: autobus preduzeća Slavijatrans iz Petrinje kretao je ujutro iz Bosanske Kostajnice za Zagreb, a poslijepodne se vraćao. Kao i autobusi iz Mostara i Livna. Voza tu nikad nije ni bilo – osim prije sedam, osam godina ukinute uskotračne željeznice (mašinice) na relaciji Majur–Čavić brdo, koja je vozila drvo iz spomenute gore Šamarice.

Izađemo nas dvojica iz Mečenčana i kod Šarenog mosta izbijemo na cestu ka Kostajnici. Pa ćemo desno, u susret zubatom suncu koje se izdiže s maglovitih bjelina kozaračkih vrhova, pa na istok. Sad nam predstoji, otprilike, desetak kilometara. Ralica je prošla nekoliko dana ranije – snijeg ne pada, vedrina udara s neba. Na radiju su tog jutra javljali da je minus petnaest... „Zima, zima, – e, pa šta je? ...“

Idemo cestom uz koju nema kuća sve do Donjih Kukuruzara: Mečenčani i Umetići su iza nas, a Prevršac je desno, malo podalje, na južnoj strani.

Gazimo mi, a ja pogledavam dječaka. Hladan vazduh reže. Primijetim da smo ubrzali – usporavam. Pred očima su mi Relja i njegov mali Vujo iz pripovijetke „Kroz mećavu“ Petra Kočića:


Ali ja ne pitam. Posmatram svog dječaka pored sebe i pitam se: zar se moralo u Sud baš po ovakvom vremenu? Zar nisu imali u vidu da ja moram da povedem i osnovnoškolskog dječaka? Hajde de – ja, ali dijete... A njemu između kape i šala izviruju crne oči. On ćuti i u stopu me prati. Pitam ga da li ćemo još malko sporije, a on mi odmahivanjem daje do znanja da nema potrebe. Znači, možemo i dalje tako kako gazimo preko Cigljana, ispod Puškarevog brda, ka prvim kukuruzaskim kućama.

Sunce se propinje sve više i više. Jeste to propinjanje sporo, ali gura... Pogledavajući u Sunce, nadam se bar malko toplijem vazduhu. Bar onom dijelu koji pripada čovjeku – ta i čovjek je sazdan i od vazduha, a ne samo od vode, mesa, krvi i kostiju.

Ni ispred ni iza nas nigdje nikoga. Nit nam ko dolazi u susret, nit nas ko prestiže. Pa osjećam kako se prestižemo sami. Da ga pitam: Ideš li, rode? šta bih time dobio. Osim, možda, odgovora kroz bijeli pleteni vuneni šal: Idem, idem.

U avliji prve kuće, s lijeve strane u Donjim Kukuruzarima, otac mog đaka Pere Silića nosi kantu u kojoj je vjerovatno voda. Vičem, pozdravljam. Znam čovjeka. On maše i nešto govori. Ne čujem. Pretpostavljam da pita: Kuda ćeš ti s tim djetetom po ovom kijametu... Ne čujem, nemam vremena da slušam: moram da idem. Idem i tražim Sunce: odjednom primijetim da ga nema. Pitao bih svog dječaka da li se to meni čini da nam je nestalo Sunce... Pogledam dječaka: ipak bih ga pitao da li ide. A on kao da malko usporava. Prolazimo kuće mojih dječaka i djevojčica, Japranina: Nikole, Anke, Dragana, Brankice, Matije... Pokušavam da udahnem, da usporim. I onda, kod doma, kod kuće takođe mog đaka Pere Kuruzara i mojih Rogulja, Milje i Dragice, pogledam: „Sunce se ponovo rađa“ Ernesta Hemingveja. Ostao mi je naslov...


Ako bih pitao, morao bih i sam da odgovorim. A to Sunce je od ledene sumaglice. Tom Suncu ne pripada moj vazduh. Ni vazduh dječaka koji korača mojim usporenim koracima.

I na izlazu iz Kukuruzara, da li je bila u pitanju Brankovićeva kuća, ne sjećam se: Dragan Kordić. Moj brat od rođenog strica. Ide sa kostajničke Željezničke stanice. Stigao brzim iz Beograda. Dragan, mlađi od mene dvije godine, aviomehaničar, zaposlen na vojnom aerodromu u Batajnici, ide u selo. Kakva radost! Sa Draganom sam proveo najveći dio i djetinjstva i školskih dana: i u Komogovini i u Petrinji. Dragan, talenat nad talentima: do besvijesti smo igrali mali fudbal, odgledali bezbrojne filmove, on rano naučio da svira, a onda smo to još neki i od nas. Kasnije došao na Baniju, u Volinju. Pa zbog bolesti otišao u penziju. Pa zatim postaje kulturni pregalac, pa se hvata i poezije.

Sviraćemo? pitam Dragana. Nego šta ćemo! odgovara mi njegov vazduh.

I noćas, u decembarsku tihu noć, dok ovo ispisujem, prepisujem, čitam Draganove stihove iz pjesme „Koraci u pijesku“, iz istoimene zbirke (Smederevo, 1991):


Preminuo je krajem februara 1991. godine. Od onoga što neće više biti „nakon potopa“ – srcu je otkazao vazduh koji ga je hranio.

A ovdje, da li zaista kod kuće Brankovića, Vasića... rastajemo se: Dragan u svojih minus petnaest, a moj dječak i ja u svojih.

I da pitam: ideš li, rode... ništa mi ne bi značilo. Jer sud je sud. I sud i usud.

Kako je to i onda i sada kao kad „Sunce se ponovo rađa“.

I što to nije na istoj niti konca, ne znači da škripanjem snijega ne upravlja ista hladna ćutnja iz koje smo i krenuli.