Ne pita se sada tko je Srbin a tko Hrvat, a to nije pitao ni moj pokojni ćaća kad je dizao ustanak

BIJELE VODE - Pitate me kako sam prošao u potresu. Ali kojem potresu? Ova je Banija za mog života doživjela točno tri potresa, sve jednoga gorega od drugoga, pa ću vam pričati o sva tri, a vi lijepo zapisujte - kaže  odmah, onako u glavu, 84-godišnji sugovornik "Portala Novosti" Nikola Marić, samotnjak iz Bijelih Voda kraj Gline.

Razorna trešnja koja je protutnjala Banijom na samom kraju prošle godine odnijela je sedam života i pričinila još dokraja nezabilježenu štetu, a Nikola ju je itekako osjetio unatoč tome što je njegova stara drvena kuća ostala na svome mjestu. Za potresa je, i onog glavnog i onih naknadnih, samo škripala, stenjala i savijala se, prkoseći nekim čudom gomilama onih koje su ostajale bez krovova, dimnjaka, nosivih i pregradnih zidova. Kako su stradali i gospodarski objekti poput štala i štagljeva, mnogi su ionako siromašni ljudi postali još siromašniji i još nesretniji.

- Strašna je to nesreća. Gledam na TV-u te porodice koje su izgubile domove, gledam svu tu patnju i suosjećam s njima. Ohrabruje me to što se cijela Hrvatska angažirala da im pomogne i to zajedno s drugim zemljama. Ne pita se sada tko je Srbin a tko Hrvat, a to nije pitao ni moj pokojni ćaća kad je dizao ustanak, a bogme ni stric Mile koji se i danas, u broncu izliven, ponosno kočoperi usred Martinovića – zaključio je uvod razgovora za "Portal Novosti" Nikola Marić pa nastavio kako bi objasnio koje je sve još potrese prošao u životu.

- Imao sam svega šest godina kad je na Baniji zagrmio prvi potres, onaj 1941. godine: ustaše su tada žarile i palile po selima, zaredale bile nesreće i zločini. Kako su mi pričali stariji, bilo je zaista teško izvući živu glavu. A kad su se namjerili na naše selo, moj me djed Jovo stavio u bisage iz kojih mi je onako malešnome samo glava virila, objesio ih o svog jedinog vola, pa put pod noge. U ovim brdima ostade samo moj otac Mićo, da sa svojim drugovima diže ustanak protiv tih fašista i okupatora – prisjeća se starac potresne prošlosti u doba svog djetinjstva. Po porodičnim pričama, dovukli su se bili preko banijskih brda i dolina do Une, no most nisu mogli prijeći jer ga je ustaška vlast nadzirala. Stoga su vola ostavili, pa pregazili rijeku gdje je najplića i konačno pronašli kakvo-takvo utočište u Bosni.

- Cijelo je naše selo, a rođen sam u obližnjim Martinovićima, bilo partizansko, zato smo i morali bježati. Vidite onaj spomenik tamo usred sela, onoga visokoga brončanoga partizana? To vam je moj stric Mile, odnosno lik koji je po njemu nakon oslobođenja umjetnik napravio. Svaki put kad prođem pokraj spomenika, osjećaj ponosa bude mi izmiješan s osjećajem tuge - objašnjava dalje Marić novinaru "Portala Novosti".

Drugi potres koji spominje a koji je žestoko uzdrmao cijelu Baniju odnosi se na Domovinski rat, točnije na onaj njegov olujni epicentar koji je, bar za mnoge ljude srpske nacionalnosti, bio u prvim danima kolovoza 1995. Tada su brojni Banijci opet morali napustiti svoja ognjišta i to nerijetko istim putem kao Marićevi 1940-ih, preko Une za Bosnu. Nikola je u to doba već živio sam, supruga Mara umrla je osam godina prije sukoba, a djeca Pero, Dragan i Mirjana bili su već odrasli pa su roditeljski dom ostavili u potrazi za svojim životima. Kako nikada nikoga nije uvrijedio a nekmoli da se nekome ozbiljno zamjerio, isprava je mislio da ne treba bježati. Ali vidjevši komšije kako bezglavo i u panici napuštaju selo, i sam je sjeo na traktor pa se na njemu pridružio tužnoj i dugoj koloni. Poslije desetak dana, obreo se kod sina Dragana u Mladenovcu: bio mu je to prvi posjet tom gradu i toj zemlji, Srbiji.

- Dvije sam godine ondje nekako izdržao, ali dalje nije išlo. Stalno su mi pred očima bili Banija, moja kuća, moje njive i voćnjaci, sav moj život. Po povratku, kuću sam zatekao cijelu, ali opustošenu: sve što je iole vrijedilo lopuže su ukrale i odvezle. U ovoj sam se kući u Bijelim Vodama nastanio nakon ženidbe, prije šest desetljeća, ali moji su mi pričali da je ona starija od 150 godina – kaže čovjek kojem nije bilo lako započeti život ispočetka. Pokrpao je sam što se dalo pokrpati, zametnuo koju ovcu i kokoši, potražio pomoć u Glini pa nekako ostvario pravo na mirovinu, jer je dobar dio radnog vijeka proveo u sisačkoj Željezari. Svako bi jutro, zimi i ljeti, pješačio iz svoga sela po sat vremena do željezničke stanice u Maji, a onda se još toliko vozio vlakom do Siska. I, jasno, istim putem natrag. Tvrdi da su ga prevarili za nekoliko godina radnog staža, premda je nadoplatio razliku i žalio se na obračunati iznos; no sada je tako kako jest, pa mu ne preostaje ništa drugo nego pomiriti se s crkavicom od 1.500 kuna mirovine.

- Nije to neki novac za život u ovoj pustopoljini, ali mi tu i tamo pomognu djeca, pa se snađem. Zapravo, samoća me mnogo više muči od novca: prvi je komšija na puškomet, nigdje živog ili mlađeg čeljadeta, a dani se kotrljaju sporo da sporije ne mogu. Pravi mi praznik bude kad navrati netko od moje djece i unučadi. Eh, to mi onda proleti brzo, u hipu. I onda opet sve utihne - žali se sugovornik.

Otkako se realizira program "Od vrata do vrata", Nikolu često posjećuje Ljuba Vrga: odvozi ga u Glinu platiti režije, kupiti što mu treba, k liječniku. Prije tri godine prodao je jednu šumu kupcu koji ju je odmah posjekao, a potom neovlašteno zašao u drugu te i nju okljaštrio; Marić se radi toga obraćao i policiji i šumarima – svi bi nešto zapisivali, još manje provjeravali, da bi cijela priča završila k'o u onoj narodnoj, pojeo vuk magare.

- Još tu šumu nisam prebolio. Ali mi smo i inače ovdje prilično zapostavljeni, pored toga što nas je malo: putovi se baš ne nasipaju, pa se do nekih povratnika ne može autom čim zapadaju obilnije kiše ili snijeg. I sam sam morao betonirati veći dio dvorišta da se ne gušim u blatu i lokvama, jer nikakvih odvodnih kanala ovdje nema iako naknadu za slivne vode redovito plaćam. Da barem netko dođe ovamo vidjeti ovu moju nevolju, to dvorišno jezero s betonskim dnom – slikovito opisuje što ga sve muči i bez ovog posljednjeg, finalnog potresa.