Isječci sjećanja (42): O crnoj slici praznine haustora na kući gospođe Julijane Tomić

Ono što mi je u gradovima, od djetinjstva, privlačilo posebnu pažnju, bili su haustori*. Ta ogromna, od najjačeg drveta, a ponegdje i od metala, masivna vrata. Te čarobne kapije iza kojih sam zamišljao veoma ozbiljan, kulturan i školovan svijet. I dvorišta sa cvijećem, pokošenom travom kroz koju su do ulaza u kuću, do ulaza s manjim vratima, vodile uredne betonske staze – kasnije sam iza nekih od tih haustora imao priliku da vidim i štale, konje, krave...

I dok su me tada vodali po najvećim gradovima mog ranog djetinjstva: Petrinji, Sisku i Kostajnici, zastajao bih i zurio u izrezbarene figure i u bezbrojne izvedene linije: i prave i krive. Kao i na sredini obaju krila vrata u metalne, najčešće mesingane glave lavova, s grivnama u njihovim raljama. A one su, te grivne, služile da se njima udara u vrat ili bradu lavlje glave kako bi se domaćinima dalo do znanja da im neko dolazi. Jer neke od tih kuća s haustorima građene su prije nego što je do tih gradova stigla električna struja, pa pored kapije nije bilo dugmeta za zvonce.

A sada, dok ispisujem ove retke, navršilo se mjesec dana od prvih zemljotresa koji su zadesili Baniju. Zurim u fotografije, u video-snimke, u filmske dokumentarne zapise i Banije i njenog najvećeg mjesta – Petrinje. I uza sve viđene strahote, uza sve viđeno što se srušilo, urušilo, uza sve kontejnere i kamp kućice u koje pokušava da se smjesti bar dio stradalog naroda, meni su se, između ostalog, u vid, a na prvi pogled, kao ljute metafore usuda, Božjeg ili zemaljskog, svejedno, usjekle prazne, otvorene crne provalije petrinjskih haustora.

Jer Petrinju sam doživljavao i živio kao seriju najčešće nepovezanih dokumentarnih filmova. I to filmova sa slikama uramljenim mnogo čvršće u vid nego u pamćenje. (O čemu sam skromnu pregršt staklenih zrnaca pretočio u knjigu „Bilo jednom na Baniji“.)

I te najranije slike ubilježene su mi u Okružnom sudu, u ordinaciji doktora Peternika i na slikanju sa ujakom Miloradom Šimulijom kod gospodina Mifeka. Ima njih još, kao što su one u stanu kod mojih petrinjskih Šimulija – ujaka Janka i ujne Smilje, u Radićevoj ulici, pa slika starog češkog autobusa, koji je vozio na relaciji Petrinja–Sisak, s lotricama kojima se penjalo na krov kako bi se tu smjestile torbe i ostale stvari putnika (iz današnje rupe sjećanja kao da je i on, taj autobus, iz kultnog srpskog filma „Ko to tamo peva“), pa one sa Ženskog placa na kome osim mora lubenica ništa drugo nisam uspio da vidim... Ima ih... Ali ove su iz onoga gore pomenutog, uramljenog...

Stigavši krajem avgusta 1956. godine u život tih privatnih kuća i zgrada petrinjskih – Opštine, mojih škola (Osmogodišnje i Učiteljske), stigavši u život baš tih, sada urušenih i srušenih... čovjek se vraća... čovjeka nešto dublje, unutrašnje vraća... Ma koliko se to činilo neizlječivo, i pored toga što je davno preboljeno, on se, ipak, počinje da vraća... Na onaj početak od koga je krenuo te davne godine. A krenuo je zbunjen, neuk, malen, sav sirotinjski. Krenuo je u potragu za sobom...

I sad je stigao pred neke od haustora s fotografija i iz filmskih zapisa srušenih i urušenih kuća i zgrada, možda i pred one čije kuće nisu srušene a ostale su u zapisu tog davnog njegovog vida:

– pred onaj na kući porodice Srbljanin, prvoj kući s lijeve strane u Radićevoj ulici, kad se krene iz centra. To je u mom životu prvi upamćeni haustor. I zauvijek je ostao u mom zbunjenom čuđenju i divljenju. Lijevo krilo zgrade bila je kuća pomenute porodice, kod koje sam nebrojeno puta dolazio. U stanu na desnom krilu zgrade živio je moj kasniji profesor istorije u Učiteljskoj školi, Inoslav Kubiček, sa suprugom;

– pred onaj na desnoj strani te iste ulice, na prvoj blagoj lijevoj krivini, koji je, postavljen na sredini temeljno građene prizemne kuće i dijelio je kuću na dva dijela: prvi, desni dio bila je kuća Ankice Rebrović, istaknute društvene radnice, tada direktorke Ženskog đačkog doma, i njenog sina, drugi, lijevi dio, bila je kuća mog djeda Jovana Velebita, očevog ujaka, i babe Ljube, kod kojih sam dvije školske godine i stanovao. U tom dijelu stanovao je i bračni par Matković, bez djece – on je bio jedan od rukovodilaca u „Gavriloviću“, a gospođa je bila kod kuće, i bila je izuzetno fina i dobra prema nama, djeci, posebno prema nama dječacima koji smo ispod njihovih prozora igrali na male goliće... pa nam je lopta znala da uleti kroz otvoren prozor i u njihovo kupatilo;

– pred onaj na kući, na trgu kod spomenika Stjepana Radića (blizu prodavnice mješovite robe u kojoj je radio moj najomiljeniji petrinjski trgovac Ante), u kojoj je stanovao Milan Filipović, društvenopolitički radnik, sa svojima – suprugom i sinom. Iako dosta stariji, bili smo prijatelj i u Petrinji i u Željezari. Pored tog haustora bilo je zvonce, pa kako su me u kojekakve mangupluke odmah po dolasku uvukli neki petrinjski mangupčići, evo sada priznajem da je i meni bilo milo pritisnuti to zvonce pa pobjeći. Kad sam to mnogo godina kasnije pričao Fići, kako smo ga zvali, on je zakrenuo glavu i sasvim ozbiljno rekao: Nije ni čudo što su ovi u Željezari doveli tebe da im ti razvijaš kulturu... Baš su se usrećili... Pa poslije toga grune iz njega: Ha-ha-ha...;

– pred onaj na kući na sprat (bilo je mnogo kuća na sprat s haustorima), u Gundulićevoj ulici, preko puta Osmogodišnje škole, u kojoj je stanovala moja profesorica geografije u Učiteljskoj školi, Maja Zadrović, sa svojom porodicom. Išao sam u peti razred Učiteljske, pa jedno jutro, prije škole, a zgrada škole bila je preko puta kuće Petrovića, kod kojih sam tada stanovao (i njihova kuća imala je haustor koga se takođe veoma dobro sjećam), odem da kupim Telegram, zagrebačke novine za kulturu. I idem ja, listam novine i odjednom se nađem ispred haustora na čijim mi se vratima ispriječiše oni naprijed pomenuti lavovi. Zastanem, zbunjen: otkud lavovi na haustoru Petrovića? A onda mi sine: pa to je kuća profesorke Maje. Pa brzo preklopim novine i odjurim ka haustoru Petrovića;

– i mnogi drugi haustori u Petrinji upisivali su mi se i ostali upisani u vid. A posebno haustori onih kuća kroz koje sam ulazio, koje sam ponekad jedva gurao, kao: onaj u strogom centru, preko puta knjižare, na kući u kojoj je živjela porodica Ivice Čauševića, tadašnjeg predsjednika Opštine – sa njegovim sinovima, Duškom i Ivicom, upoznao me moj brat Branko, sin ujaka Janka, jednoga od njih školski drug. Tu smo nekoliko puta dolazili i igrali fudbal na male goliće; onaj na zgradi Ženskog đačkog doma, u Turkulinovoj ulici, kroz koji smo nas nekoliko mnogo puta, u završnim razredima Učiteljske, prolazili našim školskim drugaricama na učenje, priču, a i na kobasice i čvarke, kad bi neka od njih stigla sa sela i donijela... Bili smo pristojni i kulturni pa nam je dolazak u Dom odobravala direktorka Ankica Rebrović, koja nas je dobro poznavala; onaj na zgradi Opštine i tako dalje.

Ali jedan između svih petrinjskih haustora sa ovih zemljotresima izazvanih slika, video-zapisa, televizijskih... ima posebno mjesto. Ima posebno mjesto zbog toga što se ističe na onom snimku uhvaćenom, vjerujem, od zgrade Opštine: desno su urušene kuće (tu je bila i kuća krojača Loherta, čiji je sin Zdravko, mlađi dvije godine od mene, a prva je generacija petrinjske Gimnazije, bio sjajan rukometni golman; u njihovoj kući stanovao je i moj profesor i razredni starješina u petom Učiteljske – Mirko Trifunović), s lijeve je gornja strana parka, a tamo, pravo, na onoj strani Nazorove ulice, u prizemlju jedne od zgrada, na sredini tih slika, snimaka: zjapi crna rupa, s krajičkom svjetla kroz koje se nazire dvorište (iako se ne vidi, ja imam pravo da ga vidim, jer tu je, u dvorišnom ateljeu gospodin Mifek snimio fotografiju, prvu u mom životu, na kojoj sam sa ujakom Miloradom). I mislim da se ne varam: tu je bio haustor u koji se ulazilo kad se dolazilo u kuću gospođe Julijane Tomić, desno, drvenim stepenica pa na sprat, a lijevo se, u prizemlju, ulazilo u majstorsku fotografsku radionicu gospodina Mifeka.

A onda, u šestom razredu, počela je moja borba s njemačkim jezikom. I to baš kod gospođe Tomić. (To smo učenje, u Petrinji, zvali instrukcije, a ovdje, u Srbiji, zovu ga časovi.)

I tu, kod gospođe Tomić (iz priča sam je upamtio kao Bečlijku pa se izvinjavam ako nije tačno), supruge nekadašnjeg petrinjskog trgovca Tomića, početak je moga prvog putovanja u inostranstvo: stara kuća, stari i nikad dotad viđeni namještaj, tepisi s mirisom daljine i nečega nepoznatog, klavir koji mi je prvi otkrio Baha, Mocarta, ogroman zidni sat kakav takođe nikad dotad nisam vidio, njen topao majčinski glas, pa Greta i Hans iz mog udžbenika za šesti razred... I tada sam prvi put počeo da odlazim do Beča... Pa dolazi Žarko Skomerža, moj drug iz razreda, pozdravlja gospođu s Ljubim ruke (uvijek sam govorio Dobar dan), sjeda za klavir i odvodi nas...

Gledam u sliku bivšeg haustora, u to grotlo zemljotresa, u tu crnu sliku praznine, uz sjećanje na rečenicu gospođe Julijane Tomić: Samo ti dolazi, platićeš kad majka i otac budu imali!

---

* Haustor je njemačka riječ: Haus – kuća, Tor – vrata; što znači: kućna vrata.