Branka Bakšić Mitić - žena u skromnoj crnoj jakni i srcem većim od Velebita

S Brankom sam se upoznao prije 15 dana. Nazvao sam je nakon prvog potresa da pitam kako mogu pomoći. Rekla je da dođem do Gline i vidim kako ljudi žive pa ćemo onda dalje. Dočekala me na vratima kuće pogođene prvim potresom. Nosila je istu crnu jaknu u kojoj sam je vidio svaki put otada i u svakom medijskom nastupu. Na jakni se vidi da je u rovovima, iz dana u dan. I na njoj se to vidi.

Ispričala mi je detalje svake obitelji ili osobe kojoj bismo mogli pomoći. Kako se zovu, koliko djece imaju, s čim imaju problema, zašto im treba peć ili pumpa za bunar. Nije vjerovala da ćemo skupiti novce za sve to jer se previše puta opekla, ali je ipak uložila koji sat u taj prvi susret.

Otada smo zajedno proveli desetke sati i prvi dojam o poštenoj šljakerici se samo učvrstio. U nekoliko sam navrata bio i njezin tajnik. Išli smo negdje zajedno pa se ona zadrži s građevinarima ili bakom Milicom ili bilo kime tko je zaustavi da mu pomogne, a meni tutne mobitel i snađi se, sinko. Jer mobitel zvoni non-stop. I dok razgovaram s nekim i zapisujem njihovu situaciju, u uhu čujem zvuk novog poziva. I opet. I opet. I opet. I opet. Čim završi jedan razgovor znaš da će odmah uletjeti novi, a da si u međuvremenu imao 10 propuštenih poziva. I tako iz sata u sat, iz dana u dan. Ovo je fotka mirnog jutra, a zove: “Dušane, slušaj me. Ta kampica ide Manojlovićima. Pa ne možeš je staviti Dužićima kad su oni stari, a nema sanitarni čvor. Neće valjda po hladnoći van. Njima stiže sa sanitarnim čvorom. Razumiješ me?”

A ova naslovna fotka je snimljena neposredno nakon gostovanja kod Stankovića. To je bio i prvi osmijeh koji sam vidio na njoj. Uzela si je 15 minuta da malo upije trenutak, da joj sjedne to gostovanje i da pogleda prve komentare. I onda je sjela za stol, skinula čiste cipele koje je obukla za emisiju obukla one manje čiste, i pitala moju prijateljicu koja se javljala na telefon za vrijeme emisije što je sve zapisala i što treba dalje riješiti. Znali smo da neće ostati na zagrebačkom ručku jer se mora vratiti u to svoje blato i tim svojim ljudima pa je nešto jela u autu. A to je bio luksuz tih dana jer se barem sjetila jesti.

Uglavnom, Branka je ljudina. I znam zašto iritira neke ljude. Čak mislim da nije presudno to što je izabrana iz redova srpske manjine. Ni to što nije nauglađenija osoba na svijetu jer prečesto nema ni vremena ni volje za taktičnost. Mislim da ih zapravo iritira što je šljaker. Što je neumorna. Što je u blatu zajedno s tim ljudima. Ona je noćna mora svakog hrvatskoj uhljeba. I ne, ne mislim da su svi koji rade u državnoj upravi uhljebi niti da su lijenčine. Ali ima dosta nečijih nećaka ili prijatelja ili likića kojima članska iskaznica vrijedi više od bilo kakve stručnosti i svi to znamo. I njima ide na živce. Njima je stala na žulj baš zbog toga što ona ima žuljeve od rada.

I zato sam i danas s njom u tom blatu i s tim ljudima. Kao i tisuće drugih. Jer ako nas išta može utješiti u ovoj katastrofi, to je upravo činjenica da su tisuće ljudi dio duše ostavili u tom blatu. I ne, oni nisu “pripremili preveliki broj toplih obroka” i ne stvaraju samo “nered na terenu”. Oni su ti koji vraćaju nadu i koji zajedno sa svim brankama svima pogođenima garantiraju da neće biti zaboravljeni. Ne ovaj put. Nema šanse. Preduboko smo zakoračili u to blato i previše smo srca ostavili u njemu da bismo ih zaboravili. I zna to i Branka, ali i svi žitelji tog predivnog, siromašnog kraja. Nema šanse da ih zaboravimo jer Branka i sve druge branke nam neće dozvoliti.