Baka Mira i dalje spava u ruševnoj kući bez grijanja i čeka kontejner

GLINA - Prošlog tjedna reporterka televizije N1, Katarina Brečić posjetila je baku Miru iz Gline koja je u potresu ostala bez svega. Tada je baka Mira rekla kako je njezina kuća neupotrebljiva.

Tri dimnjaka na kući su se, kako je baka ispričala, odvojila i kroz njih unutra pada kiša. Ispričala je kako se snašla od potresa. “Nikako. Teško. Nemam gdje leći. Ništa, sve mi je srušeno”, rekla je. Tada je rekla kako je dobila kamp kućicu koja prokišnjava i u koju joj je teško ući te kako se nada da treba kontejner.

Tjedan dana kasnije, Katarina Brečić opet je razgovarala s bakom Mirom u Glini. Na hladnoći. Dok pada snijeg. Kontejner još nije stigao.

Još nije dobila kontejner, spava u kući bez grijanja

Kako "Telegram.hr" prenosi, baka Mira još uvijek nije dobila kontejner u kojemu bi mogla boraviti. Kamp kućica koju joj je netko dovezao prokišnjava i u nju ne može, posebno dok pada snijeg. Tako da ona nema drugi izbor nego spavati u kući koja je dobila oznaku da je neupotrebljiva.

U toj kući ne može založiti vatru jer su se dimnjaci urušili, pa je u kući obučena u toplu odjeću i zamotana dekama. Tako provodi dane i čeka da dobije kontejner. Reporterka N1 ju je pitala i je li joj itko rekao kada bi taj kontejner mogao stići.

“Ništa ne znam. Kad bude bit će, kažu strpi se. Nitko nije pomogao, ni domaći ni tuđi. Nitko nije rekao, dođi bako, imam ja jednu posteljinu”, ispričala je i rekla kako nije bio nitko od nadležnih. “Nije, dijete, ni gradonačelnik ni nitko. Jedino ova djeca dolaze, volonteri, Crveni križ”, ispričala je.

"Trese stalno, što ja mogu"

Kaže kako što god kome kaže, dobiva odgovor da je nadležan netko drugi. “Koji drugi, kome ja da se obratim? Ja u dom neću. Još sam, hvala Bogu, pokretna”, priča i dodaje kako je sve bilo dobro do nedavno a onda je potres sve promijenio.

Na pitanje kako spava i kako bude u kući koju potresi stalno tresu, kaže da nema druge. “Trese stalno, što ja mogu”, priča. Reporterka ju je pitala i ima li neku poruku za nadležne, a ona je odgovorila da ima.

“Imam ja poruku, neka dođu. Neka smjeste dok vidimo što će biti. Trebam kontejner, da se imam gdje umiti, da pružim svoje stare noge. Nitko ne dolazi, a kad treba glasanje, evo ih kod babe”, rekla je.

Kaže kako ne zna hoće li biti bolje

Ispričala je još jednom kako ne može otići od doma jer ima kokoši koje mora hraniti, pa je ispričala i dio svoje životne priče. “Muž mi je umro još 1997. Imam 2000 kuna penzije, državi ni lipe nisam dužna. Sve platim, i tko te pita, nitko ništa”, kaže.

Odgovorila je i na pitanje je li joj hladno u kući. Kaže da je. “Diko, da je meni ona ispravna, ja bi prešutjela. Ali nije, ona je za rušenje. Ni ovi iz osiguranja se ne javljaju. I to ja imam, kuća je već 15 godina osigurana, ali nitko ništa ne javlja”, kaže gospođa Mira.

Dodaje kako ništa nije dobivala od države te kako je sve zaradila i mučila se. “A znam li da će biti bolje, ne znam, otkud ja da znam. Nikakvi kontejneri, nigdje nikoga. Meni je samo da se smjestim, sumnjam da će biti bolje”, završila je priču.