Isječci sjećanja (40): Zbog odlazaka u Jasenovac nisu me proganjali, a o logoru da se nešto posebno učilo – nije

Nikad me niko zbog toga što sam dva puta obilazio ledine gdje je bio logor u Jasenovcu, logor najmasovnijeg srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, što sam kasnije posjećivao Spomen-područje s podignutim spomenikom, kao i zbog toga što sam nešto skromno i radio za njih, o njima... ne, nikad me niko nije proganjao. Ni u Komogovini, rodnom selu, iz koga je, u ljeto 1942. godine, u logor odvedeno i tu ubijeno 27 muškaraca, a ni u mjestima u kojima sam kasnije živio, školovao se, radio. Druga je stvar kako je ko na to, ćuteći, gledao... Što bi moglo da se udjene u neku drugu priču.

Mene, dakle, nije. Što ne znači da nekoga drugog nije.

A da je odnos prema hrvatskom ustaškom logoru u Jasenovcu, s posebnim naglaskom na odnos prema žrtvama i njihovim najrođenijima – onima koji su uspjeli da prežive strahote pogroma u vrijeme NDH (Nezavisne Države Hrvatske), bio ignorantski, i od hrvatskih i od srpskih rukovodilaca, kao i od vrha nekad zajedničke države: od Josipa Broza pa naniže – bio je. Kako u Drugom svjetskom ratu (s vječnim pitanjem: kako to da se nije moglo udariti na logor, spasiti zatvorenike, i to pod nosom kozaračkih, banijskih i slavonskih partizanskih jedinica... štošta je tu nejasnoga), tako i sve vrijeme poslije njega. A ignorisanje ne može opravdati podizanje spomenika, izgradnja skromne zgrade u koju je postavljen, pretpostavlja se, tek jedan manji dio onoga što je moglo i trebalo tu da se nađe. I da nije bilo pojedinih jugoslovenskih firmi i njihovih rukovodilaca, da nije bilo entuzijasta koji su tu radili i rukovodili Spomen-područjem, ne bi ni toga bilo.

Kažem: sve vrijeme. A tu ne mislim na vrijeme građanskih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tu ne mislim ni na ono što se danas tamo dešava – nisam bio pa ne znam.

A sad da podsjetim, ukratko: Državna komisija Narodne Republike Hrvatske, formirana 1945. godine, utvrdila je da je u logoru Jasenovac (odnosi se i na Donju Gradinu, na bosanskohercegovačkoj strani, odnosno u Republici Srpskoj, kao i na druga stratišta koja su bila u sastavu logora) pobijeno, poklano, dotučeno maljevima, čekićima, spaljeno, bačeno u rijeku Savu... između 500.000 i 700.000 Srba te jedan broj Roma, Jevreja i hrvatskih antifašista. Zatim se došlo do broja od 700.000 žrtava. A onda se pojavljuju i druge brojke, u koje spadaju i imenom i prezimenom popisane žrtve: nešto više od 83.000. Ali tu nema i onih žrtava koje nikad nisu ni istražene ni popisane... Dakle, do nešto više od 83.000 stiglo se popisivanjem. I tu se stalo. Hrvatski istoričar, profesor Ivo Goldštajn iznosi da se taj broj kreće između 90.000 i 100.000. Franjo Tuđman je broj jasenovačkih žrtava sveo na 30.000... I tako dalje.

Ne ulazeći u dalju priču o brojkama, a samo stručni za tu oblast trebalo bi da se, između ostalog, bave i njima, vrijedi takođe podsjetiti da su u vrijeme NDH nestala cijela srpska sela po Kozari, Potkozarju i po širem području tadašnje Bosanske Krajine, pa cijela srpska sela po Zapadnoj Slavoniji i ostalom slavonskom području, po Baniji, Moslavini... A koliko je samo Srba, zatim Roma i Jevreja dopremljeno iz manjih i većih ostalih mjesta, gradova i gradićaka tih krajeva, pa iz Srema, sa Korduna...

Od vremena kad sam počeo da slušam o jasenovačkom logoru, pa kad sam počeo da čitam i još više da slušam o njemu i o drugim njegovim stratištima, broj žrtava bio je: 700.000! Za taj broj znala je moja generacija i o njemu se i govorilo i pisalo.

A da se nešto posebno učilo o tom i drugim logorima i masovnim stratištima srpskog naroda po prostorima NDH, a što bi bilo obuhvaćeno nastavnim programom – nije. Međutim, knjige o strahotama u logoru i po drugim stratištima su štampane. Istina „stidljivo“, ali ih je bilo. Zatim je bilo podsjećanja i obilazaka prilikom obilježavanja godišnjica, prilikom otkrivanja spomenika pojedinim događajima, kao i spomenika „poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora“ – za borce i hajde-de, ali „žrtve fašističkog terora“: ni čijeg su to naroda žrtve, ni čijeg su to naroda fašisti koji su provodili taj teror... Uglavnom tako.

A onda su devedesetih godina prošlog vijeka Hrvati po Hrvatskoj uništili više od tri hiljade takvih i njima sličnih spomenika. Među njima su i brojna izuzetno vrijedna umjetnička skulptorska djela.

Da, rađali smo se, po Baniji, a i po mnogim drugim krajevima bivše države, u nacionalno čistim, ali i u nacionalno mješovitim sredinama. Pa smo nastavljali školovanje, život i rad uglavnom u mješovitim sredinama... Da, učili smo se bratstvu i jedinstvu. Sad, koliko ga je ko iskreno prihvatao i zaista mu bio posvećen, drugo je pitanje. U svemu tome i sam sam učestvovao. Ne zbog slijepe vjere u to, nego zbog želje da nešto pametno radimo, da se ne ponovi... Tako su činili i mnogi od onih koji već trideset godina govore i pišu kako nisu. A znam da jesu.

Da, znao sam za logor u Jasenovcu i prije nego što sam krenuo u školu. Pa u prvim razredima osnovne škole još i više. I toga se dobro sjećam.

U vrijeme mlađih godina pa sve do odlaska u izbjeglištvo (neka ne ispadne kao bilo kakvo hvalisanje, nemam potrebe za tim, to život namjesti pa se tako i događa) obilazio sam i Jasenovac: bio sam, rekoh, dva puta na ledinama gdje je bio logor; bio na otkrivanju spomenika, 1966. godine; bio više puta na sjednicama Savjeta Spomen-područja (upoznao i preživjele logoraše, između ostalih, i dr Nikolu Nikolića, Emerika Bluma, Egona Bergera, pa neke od svojih sa Banije i iz Siska); Željezara Sisak sponzorisala je dokumentarni film „Krv i pepeo Jasenovca“ Lordana Zafranovića (obilazio sam i njega i njegovu radnu ekipu; promociju smo organizovali i u Željezari); učestvovao sam na književnim manifestacijama u koje je uvijek bio uključen i Jasenovac; dolazio sam sa književnikom i novinarom Đorđem Đurićem, koji je bio zatočenik (sa majkom i bratom u logoru Stara Gradiška); u Jasenovcu sam vodio kviz omladinaca Sletskog područja „Bratstvo-jedinstvo“ (Banja Luka, Bihać, Gospić, Karlovac, Novo Mesto, Prijedor i Sisak; jedan momak, od Bosanske Krupe, briljirao je pa zapeo kod posljednjeg i gotovo najlakšeg pitanja – priđem, sklonim mikrofon pa mu, bez pomjeranja usana, šapnem... nije trebalo, ali nisam uspio da se suzdržim); godine 1976. mojim recitalom obilježena je godišnjica proboja iz logora; dovodio sam svoju porodicu u Jasenovac; tri puta sam obilazio i u Donju Gradinu; upoznao sam i divne, vrijedne ljude, kustose, kao i direktore Spomen-područja: Radovana Trivunčića, iz Jasenovca (koji je i sam bio tu logoraš), Anu Požar (eno je u Strmenu, čujemo se telefonom, a nju mi je ovdje, u izbjeglištvu, često pominjao i pitao za nju književnik Đorđe Radišić, gost književnih susreta, čija je poema takođe izvedena prilikom jedne od godišnjica proboja; spavamo jednom prilikom u jasenovačkom hotelu: Đorđe Radišić, Đorđe Đurić, moji dragi prijatelji, obojica su pokojni, i moja malenkost, pa kako sam bio najmlađi, morao sam da ih slušam, a Radišić je stalno ponavljao: Dva Đorđa ubiše Miloša!)... Nažalost, ne mogu da se sjetim da li sam se ikad sreo sa direktorom Jovanom Mirkovićem... Mislim da jesam, ali...

Ne pričam, ponavljam, ovo da bih sebe nešto isticao (prošlo je moje isticanje), već zbog toga da kažem da se moglo otići, vidjeti, čuti, saznati... Moglo se vidjeti bezbroj fotografija užasa, predmeta kojima se ubijalo, fotografija leševa po Savi, ličnog pribora oduzetog od zarobljenika, mnogih dokumenata, pa ona čuvena topola... Moglo se čuti, saznati... Ko god je želio – mogao je.

Da, interesovala me istorija stradanja mog naroda... Obišao sam mnoga mjesta, mnoga stratišta: od Jastrebarskog (dječji logor), pa do Gline, Banskog Grabovca, Korićke jame u Hercegovini, Dunavskog keja u Novom Sadu, bunara po Papuku... Sakupljao sam knjige, fotografije, dokumente... Ali...


Među onima koji su najglasniji o tome kako se nije smjelo, kako se sve i svašta zabranjivalo, kako se privodilo, saslušavalo... upravo su i oni čija noga nikad nije kročila na prostore Spomen-područja Jasenovac ili Spomen-područja Donja Gradina.

Da, nije se nešto posebno učilo, i ignorisalo se, da je bilo i onoga što je zabranjivano, na šta se pazilo da se u to ne dira, da se ne čačka mečka – bogami je bilo i toga. Ali se moglo bar nešto čuti, čitati, vidjeti i znati.

A, evo, nedavno je snimljen i igrani film, „Dara iz Jasenovca“, koji će ići u Ameriku da se takmiči i za „Oskara“.

I dok ovo pišem, čitam da je 17. decembra, u Domu Vojske Srbije u Beogradu, otvorena izložba „Koncentracioni logor Jasenovac 1941–1945. godine“. Izložbu je priredilo Spomen-područje Donja Gradina, uz podršku ministarstava odbrane i kulture Vlade Republike Srbije, a autori su Tanja Tuleković, direktorka Spomen-područja Donja Gradina, i Dejan Motl.

Ne, nisu me proganjali. A na izložbu u Domu vojske Srbije, ukoliko preživim koronu, svakako ću otići.