Isječci sjećanja (38): Uz zvuke vodenica i vatrenog Mirilović mlina

Rastao sam i odrastao, između ostalog, kao i mnogi, mnogi drugi, i uz bogato skladne i ljepotom ravnomjerne zvuke vodenica i vatrenog Mirilović mlina.

Ostali su mi i do danas u sluhu zvuci vodenica: dublji šum vode koja se snažno obrušava iz brane kroz badanj, pa se taj šum tanji i izvlači u oštar zvuk kod izbijanja vode iz lakomice i udaranja u lopatice mlinskog kola.

Ostali su mi i zvuci mlinskog kamenja koje se vrti, drobi i melje zrnje žita pretvarajući ga u brašno.

A od svih vatrenih mlinova na električnu struju, odnosno na agregat onih koji su ga imali, a u čija sela onih godina poslije Drugog svjetskog rata još nije bila stigla struja, a takvih je bilo... bogami ih je još dugo bilo, ostalo mi je u sluhu savršeno ujednačeni dum-dum... vatrenog mlina porodice Mirilović, u Sjeverovcu, kod Male Graduse. To udaranje nije se moglo čuti u našoj Komogovini, u dolini u kojoj je smještena, već na našim Brdima. A od njih do Sjeverovca ima, bogami ga ima... Tada, u mom govedarskom, konjarskom i ovčarskom djetinjstvu, ispunjenom i brojnim drugim poljoprivrednim, težačkim poslovima, nisam znao – koliko. Kasnije mi je došlo da je to otprilike, po nekoj mojoj računici, možda i desetak kilometara vazdušne linije.

(Mirilovići su u to vrijeme bili, po priči mog oca, imućna porodica, napredni poljoprivredici. Sa porodicom njihovog Branka, diplomiranog inženjera koji je radio u sisačkoj Željezari, biću nekoliko godina i komšija u Naselju Željezare. Branko je oženio Dragicu Lazić, diplomiranu pravnicu, iz Mečenčana, koja je radila u Pravnoj službi Željezare, a pominjem je u prošlom zapisu o Mečenčanima.)

Čovjek se rađa, živi i umire uz zvuke prirode i sa zvucima prirode. I živi u njima. A bogami i oni u njemu.

Jer priroda je muzika čovjeka isto onoliko koliko je i čovjek njena muzika. Između mnogo čega ostalog što možda jeste a možda i nije tako. A čovjek jeste tako a da najčešće i ne zna da je tako. Ne zna, a cijelog života osjeća nešto o čemu i ne razmišlja kako je to upravo to. Kako je to ono što mu ne dopušta da bude nekakva bešumna osama. Kao neko od romora i govora, od šumova i piskova, od nepjevnosti usanulo biće. Dok sam iz razgovora sa onima kojima priroda nije udijelila sluh pa da čuju, saznao kako i oni osjećaju samo njima znanu muziku tišine, muziku sagovornikovih usana i prstiju. I sa gluvonijemima, kao sa mojim Jocom Rajšićem iz Borojevića, dobro sam se sporazumijevao.

Banija, bogata rijekama, rječicama, potocima... koji je okružuju, presijecaju, premrežavaju, posjedovala je nekada na njima i uz njih velik broj vodenica koje smo uglavnom zvali: mlinovi. A mlinove koji su bili na električnu struju, ili su ih pokretali agregati njihovih vlasnika, zvali smo: vatreni mlinovi. Ili, takođe, samo: mlinovi. Bilo je i parnih mlinova koje su pokretale mašine na paru... Uz te mlinove često su bile i pilane... itd.

Moja prva vodenica pored koje sam bezbroj puta prolazio u ranom djetinjstvu, a i više puta bio u njoj, bila je vodenica na potoku Jošavici (Jošavki), u Jošavici (petrinjskoj).

Blizu kuće Joškana Nožinića. Osim neodređenog vodenog šuma, nekog ne baš preglasnog
obrušavanja vode, ne pamtim joj neko jasnije glasanje, zvučanje. I to po danu da je hučalo, zvučalo a da ga pamtim – ne, ne pamtim. Dok se noću moglo čuti i nešto od onoga čega sam se ponekad i plašio. Pričanja o vilama koje peru rubine, bilo je često. Jer nekad se pričalo lagano, natenane, s bezbroj slika. I rečenice upravnog govora nekog drugog lica vješto su uplitane u rečenice upravnog govora lica koje priča, ili prvog lica, to jest lica o kome se priča. Sve se iz priča tih usmenih pripovjedača moglo vidjeti: i puteljak kojim su se vile spuštale do vode, i mlin kod koga su prale svoje bijele haljine i čaršave, i klupice i prakljače, i badanj, i šum vode koja se probija kroz lakomicu na mlinsko kolo mogao se čuti. I šum vode koji bi stao kad bi je vile zaustavile ustavom na ulazu iz brane u badanj. I onda izvuku onoga ko je u mlinu ili zaustave onoga ko dolazi u mlin pa ga uhvate u svoje kolo...

U kući pored kolskog puta kojim smo išli mi, iz sjeverozapadnog dijela sela (a radi se o Jošavici), u školu, u dućan, u „koncelariju“, a ja i na putu u svoje rodno selo, prolazi se pored kuće koja je takođe blizu tog mlina, rođen je Simo Nožinić. Jedan od brojnih jošavljanskih prosvjetnih radnika. Simu sam jedne godine zatekao u Gorama, kod Petrinje, gdje je bio direktor Osnovne škole. I Simo se oženio iz Mečenčana, gdje sam ga više puta sretao.

(Iz tih jošavljanskih Nožinića je i književnik Milan, autor romana „Demonja“, kao i moj profesor filozofije u Petrinji, takođe Milan. Kasnije je iz Jošavice bilo još Nožinića prosvjetnih radnika. Iz tih Nožinića je i Miloš, moj prijatelj i školski drug iz mog najranijeg, jošavljanskog djetinjstva. I Milan, prije petnaestak godina, generalni direktor Gradskog saobraćajnog preduzeća Beograd takođe je iz tih Nožinića.)

Moja druga vodenica bila je takođe na tom potoku. Ali ispod škole, niže mostića preko koga su žitelji jošavljanskih zaselaka na Brdu, s južne strane sela (Plavljanići, Pejakovići, Grubješići, Ranići, Gojsavići, Zubanovići i drugi), izlazili na glavni seoski put kojim su stizali na cestu Petrinja–Kostajnica, na istoku, i na cestu Jabukovac–Petrinja, na zapadu... E, u tom mlinu provodio sam svoje prve školske dane svog prvog razreda. Naravno, bježao sam iz škole. A nisam bio sam. I u tom mlinu, toj vodenici, ničega se nisam plašio. A zvukova je bilo. Nije da ih nije bilo. Zvuk koji je puna tri dana uspijevao da nadjača šum vode, njeno obrušavanje kroz badanj, bio je glas moga ujaka Milorada...

A nešto posebno meni je na potoku Jošavici bila usamljena kuća s mlinom Kate Plavljanić Ruskinje, u jarku Grabovcu. Tu sam dolazio iz Komogovine, u koju sam se vratio iz Jošavice, i kad sam već bio neku godinu stariji, s konjima na oranje i sijanje. I ostajao po dva-tri dana. Kao u bajci: nigdje u blizini prvog komšije, okolo njive, majine, šumarci i šum njihove vodenice. I šum vode i udaranje mlinskih kamenova. Pjevala je vodenica po cijele dane i noći. I razlijevala se pjesma jarkom i iz jarka – sve do nevidjela u visinama. I kad bi samo malko zbog nečega zastala – bilo je neobično. Kao da se nešto okrenulo, kao da je nešto u toku njenog pjeva kroz vrijeme popucalo pa čeka da to neko popravi i ponovo da zvuci krenu.

I mnoge vodenice u svom selu i oko njega posjetio sam, bio u njima. I sa ocem ili bratom donosio, dovozio i mlio. A viđao sam vodenice i po rječicama: Petrinjčici, Žirovcu, Lovči, Plavićevici... i po potocima Banije... I po drugim krajevima one nekadašnje države... Posebno su mi kod mlinova vodenica bile zanimljive brane kojima se dovodila voda do vodenice, do njenog badnja. Među njima su i one brane kojima je voda do mlina tekla uzbrdo. Ne, ne šalim se – ima voda, rijeka, rječica koje mi teku uzbrdo... Šta da se radi, tu nema lijeka.

A glavna vodenica mog života bila je ona u našoj, komogovljanskoj Čečevici (majina, ledine), gdje je bilo i naše kasnije malofudbalsko igralište. Na Čečevici se prije igrališta postavljao dreš pa se tu mašinalo (vršilo) strno žito. E, ta je vodenica bila ona oko koje su se slagale sve priče svijeta o vodenicama, sve ono što je u književnosti pisano o vodenicama, kao i ovi stihovi iz pjesme „Vodenica“ Alekse Šantića:


Tu su nas, djecu, u toj vodenici čečevičkoj, plašili. Tu smo i mi, djeca, čak i odrasle plašili. Tu su, uz zvuke vode i mlinskih kamenova, mirisali hljeb kukuruzni, pšenični i raženi... Tu su se godinama moga djetinjstva i mladosti smjenjivali vlasnici reda i poredovnici...

Dok je bilo vodenica, bilo je i riba po rječicama i potocima Banije. I ptica oko njih. I zvukova od njih i oko njih.

I zvukova od vatrenih, parnih...

Dok je bilo vodenica i mlinova vatrenih... Dok je bilo naroda...