Isječci sjećanja (37): "Proljeće u Klasniću i Brezovom Polju" (povodom izgorjele kuće Pere Đukića)

Teško mi je da kažem bilo šta dok posmatram fotografije izgorjele kuće života svoga dragog prijatelja i školskog druga Petra Pere Đukića, iz Klasnića. Učitelja u penziji. Požar mu odnese kuću, u zgarište je pretvori. Fotografije koje je zabilježila Branka Bakšić Mitić, a na fejsbuku prenio Banija onlajn, govore tugu. I samo tugu, jad, nemuk.

A samo prije izvjesnog vremena smrt je u vječnost odvela njegovu suprugu Danu. Sa kojom je podizao djecu, gradio kuću, sređivao i radio oko kuće. A oboje su uveli u svijet pisanja, čitanja, računanja, crtanja, ljubavi za ljude i prirodu i još mnogo toga – generacije i generacije klasnićke, brezovopoljske... djece.

Učili ih radosti i životu sve do onog dana kad su i ta djeca izgubila sve.

Sa Perom sam se, dok sam radio u Sisku, znao čuti telefonom. Te dođi da vidiš gdje smo Dana i ja podigli kućicu, govorio je Pero. A imam i čudesnog ovna...

I jednog dana dođemo supruga, kćerka Sandra i ja. Dođemo do Đukića. S lijeve strane ceste Glina–Dvor na Uni, nalazi se škola u kojoj su njih dvoje radili. A malo dalje, sa desne strane, ako se ja još donekle sjećam: brdo, strana, čistina i na njoj lijepa drvena kuća. A iznad kuće, na vrhu brda, šuma. I to mjesto, ta kuća, uklapali su se u slike ljepote Donjeg i Gornjeg Klasnića, jednih od najljepših banijskih sela. Jer prolazio sam ja i prije toga kroz Klasnić, i kao đak Učiteljske škole bio (i Pero je bio, išli smo u isti razred) na obilježavanju godišnjice osnivanja Sedme banijske udarne divizije, koja je baš u tom selu rođena. I još sam dva puta bio kod Đukića. Jednom su mi organizovali susret sa djecom Centralne osnovne škole (direktor je bio Marko Perković), a Pero me veoma zanimljivo predstavio... o čemu sam već pisao, pa da... A bio sam kod njega i njegovih, u njegovom rodnom selu – Donjoj Bačugi...

Gledam Peru na fotografiji ispred zgarišta: sa Brankom Bakšić, iz Gline, koja obilazi usamljene, unesrećene, a na slici je i mlađi muškarac koga ne poznajem. Pero je s kišnom kabanicom na sebi, a posljednji put vidjeli smo se prije devedesetih (čuo sam da su i oni bili izbjegli, boravili negdje u Sremu i vratili se na svoje, u svoje, vjerovatno, i opljačkano). Gledam Peru u kišnoj kabanici, s kapom – čist mitski lik. A takav mi je uvijek bio. Slao sam mu i poneku svoju knjigu, jednom po književniku Mirku Demiću, koji živi i radi u Kragujevcu, a rođen je u Gornjem Klasniću, i po doktoru Živku Španoviću, vrsnom hirurgu, koji je živio i radio u Ljubljani, nakon raspada Jugoslavije – u Novom Sadu, a sada kao penzioner živi, sa suprugom i jednom kćerkom, u Beogradu, inače rođenom u Dragotini. Njih dvojica bi prilikom odlaska u rodni kraj znali da obiđu i Đukiće.


A onda, 1. maja 1990. godine, u svesci, u kojoj sam pisivao stihove, napišem pjesmu „Proljeće u Klasniću i Brezovom Polju“. Posvećenu Petru Đukiću. Sa ovdje ispravljenom greškom: u rukopisu i zbirci nedostajao je Klasnić u jednom od stihova. Pjesma je sjećanje na boravak u Klasniću (kod Đukića, uz sjećanje na njihovog ovna, kao i sjećanje na susret u školi), ali i kao sjećanje na Brezovo Polje, takođe jednog od najljepših banijskih sela, koje je odmah iza brda. I njihova su djeca išla u klasnićku školu. (Sjećam se jednog dječaka iz Brezovog Polja, Petrović se prezivao, sjedio je u prvoj klupi i postavljao tako pametna pitanja, i ostao kao slika u meni za cijeli život). Sveska je prije rata stigla u Beograd, a pjesma je u zbirci „Nasljedne pjesme“, mojoj prvoj knjizi objavljenoj po dolasku u izbjeglištvo u Srbiju. Zbirka je izašla 1992. godine.

I sada: požar. Izgorjela je kuća koja mi je nekad, odozdo, od ceste, bila nalik na mali dvorac, na malu čarobnu vilu iz bajke. A sada...

A Peri treba pomoći. Samo, ko i kako?

I evo pjesme, kao pozdrav Peri, a uz pozdrav i želje da i ovu muku izdrži!


PROLjEĆE U KLASNIĆU I BREZOVOM POLjU

Petru Đukiću