Isječci sjećanja (34): I danas se banijskim stazama, i blizu i daleko, i hoda i sanja

Ima više od dvadeset godina kako sam u beogradskom naselju Kumodraž 2 i kako sam u donjem parku tog naselja zamislio neke od staza kao one kojima sam u djetinjstvu i mladosti i Banijom hodao.

Kad se po nekoliko godina nahodam jednima, ja ih prezamislim u neke druge, nove. I još ja tu imam i svoj pećinski kamen, pa javor, vrbu, topolu, jorgovan, pa divlju jabuku, šljivu... o čemu sam već malko i pisao, pa da ne budem i sam sebi dosadan, zastajem.

Staze po Baniji žive u meni onako kako sam ih davno uslikao, ma koliko da su se trusile, da im se skidao prah boje kroz godine mog života koji ih je ipak čuvao. Brišući prašinu s njih i skidajući nemilosrdne velove zaborava. Jer staze su mi uvijek bile ljekovitije od kolskih puteva. Na stazi je moja noga, a kolskim putem najčešće sam ili jahao ili se vozio zaprežnim kolima. A o cestama ne vrijedi ni trošiti riječi.

Radovao sam se dok su me vodili stazom kroz žita, ispod Plavljana, a iznad potoka Jošavice, u Jošavici. I to kad se prođe pored škole pa se ide na istok, prema vijencu Ogratku, iznad Komogovine. Žito u zrenju ili je već prispjelo za žetvu, staza ide pravo, pa onda malo zavijuga, jutra mirišu na to žito, a noge lagane. Pa još kad se začuje kokoška ili kad se vidi kako prelazi preko staze i vodi svoje piliće.

U tom ranom, jošavljanskom djetinjstvu dosta tajnovita staza, uvijek puna nečega nepoznatog, nečega iz priča koje sam bez disanja upijao, ona kojom se od jošavljanskih majina spuštalo do Bijelnika. Šuma, grič, pa sve zavijutak do zavijutka, a onda se dolje, niže, odvaja krak staze i prema Blinji. Više puta prolazio sam i jednom i drugom. A tu dolje, niže, i kolski su putevi... Po stazi i uz nju ponekad je znalo i na riđovku da se naiđe.

Jednom me je ujak Mićan, čini mi se samo jednom, vodio preko Vinodola pa kroz Male Dejanoviće u Dejanoviće. Bila je to neka pitoma staza, pa smo onda izlazili na kolski put i uski seoski put. Od samog hrpta Vinodola pa sve dolje, nizbrdo, otvarao se vidik ka sjeveru. Ka Sisku i dalje. Ujak je uvijek pokazivao očima, rijetko kad rukom. A ja sam volio da gledam daleko, u daljinu.

I staze uz potok, gore, ka izvoru, pa staze po vijencu Metli, pa staza uz potok, dolje, ka nekadašnjoj usamljenoj Plavljanić kući, u predjelu majina i njiva, jošavljanskih i komogovljanskih, zvanom Grabovac... Kad se ide pored potoka, nad koji se nadvijalo gusto grmlje vrbovog, joškovog, ljeskovog i mnogog drugog drveća, kao da se prolazi kroz nekakav tunel za kakav sam već znao, na capraškoj je bio strani, vozeći se vozom od Petrinje u Sisak. Kasnije, čitajući bajke, neki od pojedinih njihovih dijelova događaće mi se baš u tom „tunelu“ uz potok Jošavicu, a do ulaska u Grabovac.

U Komogovini se, a već sam bio porastao, otvaralo bezbroj staza. Svaka je bila drugačija – ne zna se koja je od koje bila zanimljivija, čudnija, ljepša. Jedne su vodile poprijeko iz jednog u drugi dio sela, druge su šarale po Brdima, i kroz i uz livade, njive... Često sijekući i kolske puteve. Posebno su bile zanimljive one u gustim šumskim predjelima naših i državnih šuma sjevernih obronaka Šamarice.

Jedna od njih bila je ona koja je vodila od naših, kordićanskih Stanova, na Brdima, pa preko očevih njiva – Pašinca, Cijepca i Komada – pa preko Šestićevih Zaorica, pa preko kolskog puta kojim su od Ravnovca Borojevićani odlazili do svojih njiva u Zajednici i Vodicama, a onda dolje, pored hladne i ljekovite vode na bunaru, u strani, u malom grmeljku, pa se staza dalje spušta do puta kojim se u Brijebovini, na Knezovljanskim barama, izlazi (i ulazi) na cestu Petrinja–Kostajnica. Koliko sam samo putaka prošao tom stazom, izašavši iz autobusa ili putujući na autobus (ako je htio da stane, jer tu nije bila stanica). I biciklom sam se tuda provezao mnogo puta. Koliko sam se tu naslušao ptica, popića, nagledao zmija, guštera, a noću zvijezda!

I uskoj, grmljem zarasloj međi koja dijeli Dmitrovićeve Zaorice i komad zemlje moga brata od strica Steve, jabuka divljaka. A o jednoj takvoj, češki pjesnik Jan Skacel ima i ove stihove iz pjesme „Veče“ (iz knjige „Jesen s mrtvim jastrebom“, prevod s češkog Biserka Rajčić, KOV, Vršac, 1998):


I staze od Gornje Mlinoge do Metle pa dalje prema gornjim, južnim zaseocima Jošavice. Pa staza od Gornjeg Bjelovca do Svinice, na Ivanjdan, 7. jula, na zbor. I tu jednom prolazim stazom kroz kukuruze, uz roktanje i lomljavu divljih svinja po toj njivi kukuruza. A na sve starne noć, mrak. Staza je preda mnom, nju pamtim.

Jedna od dobro upamćenih staza je i ona kroz šumu, od naših majina u Gajinama, na južnoj strani sela, pa iznad Lončarevca do sela Lovče. A Lovča nekad daleko, a nekad blizu. Ali, Lovču (Lovče: Donju, Srednju i Gornju) posebno sam volio. Pa mi ni staza nikad nije bila preduga. A šuma kao šuma: negdje gusta, negdje rjeđa, negdje hrastova, pa najviše kestenova...

Međutim, dvije posebne staze bile su mi:

prva, ona koja se, čim se popne uza strančicu, na cesti kojom se iz Jabukovca, odnosno Gornje Pastuše stiže u Donju Pastušu, od negdje prvih kuća, možda tu negdje blizu Selakovića, odvaja pa vodi niza stranu, poprijeko, kroz pastušanske njive, i dolje, niže, uz potočić Pastušu, i ponovo kod klanca Blatnjaka, izlazi na tu istu cestu. I njome se nastavlja ravnim i ulazi u Komogovinu. Nije to neka velika kraćevina, ali kad se pješači od Željezničke stanice Kraljevčani, onda je sve što se može skratiti dobro došlo;

druga je ona što vodi strminom kordićanskih šuma u Ceriku, na sjeveroistočnoj strani sela. Tu je nekoliko šuma porodica Kordića, a jednom od njih – malo šumom čiče Pere Staninog a malo našom šumom vodi staza zvana Komac. Kratka staza, strma staza. Na vrhu vijuga kroz tanje hrastovo drveće, da bi se niže, sve skakućući preko kamenih blokova, stiglo u šumu rijetkih mladih jasenova i crnogoričnog drveća. I da bi se na dnu izbilo na kamenu ploču kojom je bila prava vještina spustiti se na naš kameni kolski put. Ali je bila znatno kraća od kolskih puteva sa obje strane Cerika. I godinama je, dalje od završetka staze, u toj kamenoj ploči, pri njenom vrhu, u jednoj od manjih jamica, mirna i dobra ptica uredila gnijezdo, nosila jaja i podizala svoje mlade. Sve dok jednog dana, jedne godine nije nečija ljuta ruka smrskala jaja i njihovu žutost rasula po kamenu. Nikad više tu ptice. A koliko sam joj samo puta znao ostaviti po šačicu pšenice...

Svaka staza vodi nekuda. Svakom se negdje stiže. Svakom se stiže u život. Jer svaka vodi kroz život. I nikad se stazom ne brza. S njom se razgovara, nju se pita, ona je uvijek bliža od tvoje daljine u koju si krenuo.

One naše, banijske staze, i danas se lijepo sanjaju. I ovdje se njima hoda i sanja. I ovdje njima hodamo možda i do onih tamo. U zavičaju. Gdje se one možda u tvojim snovima i spajaju. I gdje god da si – one žive i s tobom i za tebe. I za tebe... i za mene, naravno.