Isječci sjećanja (33): „Patila moja Banija, krvarila, no predala se nije...“, stih je pjesme „Dođi, prijatelju“...

Zaustavi me neki dan supruga u nekom poslu, dok smo sjedili za našim kuhinjskim, odnosno mojim radnim stolom, i reče kako je tog momenta na fejsbuku (ona je tu uključena) potekla rasprava o tome ko je autor pjesme „Dođi, prijatelju“. Pjesma je tu i objavljena.

Javljali se i moji bivši đaci iz Osnovne škole „VII banijska brigada“ Mečenčani, moji bivši literati, ali i neki od đaka i literata koji su išli u tu školu nakon mog odlaska, 15. maja 1969. godine. Pa se tu pojavljuje i moje ime. Tu je i moj stari prijatelj iz Hrvatske Kostajnice, Željko Puškar, koji podsjeća kako je u mečenčanskoj školi nekad postojala literarna sekcija koju je osnovala i vodila moja malenkost. I kako su ti moji literati objavili zbirku pjesama „Zrno sunca“ (1969. godine), pa je taj naziv ponijela sekcija koja je kasnije nastavila sa izuzetno uspješnim radom. (O tome sam pisao u jednom od svojih „Isječaka...“)

A kako još uvijek ponešto i pamtim, ustanem, dohvatim zbirku pjesama mečenčanskih literata, koja je objavljena 1980. godine, pod naslovom „Neko je dopustio da odrastem“, čiji su izdavači Osnovna škola Mečenčani i Redakcija „Kostajničkog lista“ Kostajnica.

Otvorim knjigu i dolistam do rečene pjesme: njen autor je Davorka Borojević, tada đak osmog razreda mečenčanske škole.

Zbirka, u kojoj je dakle i Davorkina pjesma, dobila je svoj naslov po istoimenoj pjesmi Mićane Nožinić, takođe učenice osmog razreda.

Mečenčansku sekciju tada je vodila nastavnica Danica Dragić. I ona je sa svojim literatima pripremila tu meni izuzetno dragu knjigu. (Inače, posjedujem još „Zrno sunca“, a drugih dviju, od četiri koliko su, ako se ne varam, mečenčanski literati objavili, nemam.) Knjizi „Neko je dopustio da odrastem“ pisao sam i predgovor.

U zbirci su pjesmama zastupljeni (po redosljedu u knjizi, neko s jednom, a neko i sa više pjesama): Jovanka Borojević, Lidija Borojević, Dalibor Borojević, Višnja Milešević, Zoran Strižak, Ankica Borojević, Mićana Nožinić, Dunja Matijašević, Danica Nožinić, Mileva Kordić, Anđela Borojević, Mileva Vujanović, Snježana Strižak, Vesna Banjeglava, Ljubica Nožinić, Davorka Borojević, Ankica Ićitović i Ankica Nožinić.

Korice je ovoj stihovima bogatoj đačkoj knjizi oslikao Josip Vresk, akademski slikar iz Zagreba, rođen 1925. godine u selu Bedenec, kod Ivanca, u Hrvatskom Zagorju, a preminuo 2005. godine u Zagrebu. Sa 17 vinjeta, bolje je reći crteža, izuzetno lijepih crteža, knjigu je ukrasio Aleksandar Šandor Pavišić. Jedan od najsvestarnijih umjetnika (solo pjevač, dirigent, slikar, pisac, graditelj...) koje sam imao priliku da upoznam u životu. Rođen je 1947. godine u Kostajnici, a 1991. godine izbjegao je u Zabok, u Hrvatskom Zagorju, gdje je izuzetno uspješno ostvario svoju umjetničku svestranost.

Druga zbirka objavljena je pod naslovom „Djevojčice među zvijezdama“.

Literarnu sekciju mečenčanske škole vodio je jedno vrijeme i nastavnik Rade Pribičević .

I Danica i Rade odavno su se upokojili.

A za njih, kao svoje nasljednike, mogu samo reći da bi ovaj svijet bio mnogo ljepši kad bi nasljednici poštovali i nastavili posao svojih prethodnika kao što su njih dvoje nastavili s onim radom koji sam ja započeo. Dok je meni uvijek bilo puno srce kad bih dolazio u mečenčansku školu. Moja tada skupa „doksa“, koja na poleđini nosi datum 15. 5. 1969, a uručili su mi je, na rastanku od škole, „za uspjeh u radu s Literarnom sekcijom“, i dan-danas radi kao švajcarski sat. Navija se ručno i nosim je kao amajliju kad god idem na neki duži put. Iako nisam nešto baš posebno praznovjeran.

Davorkina pjesma objavljena je u ciklusu pod naslovom „Banijo“. Tu se nalazi šest pjesama u kojima je Banija njihovog djetinjstva oslikana njihovim očima. Očima njihovog djetinjstva, njihovog života. Ona je tu posebna, lijepa, topla, slobodna. Ljubica Nožinić pjeva: „Pokloni mi dio svoje istine, / grudu ilovače, / kap Une i Sunje...“, Ankica Nožinić govori kako „Izlaskom sunca / ona blješti u zagrljaju / ponositih ljudi koji pjevaju pjesmu / njene vječnosti“, Mileva Kordić čezne „... za toplim hljebom još / mirisnim od dima, / za mlinskim kolom i lastavicama, / za tobom, moja Banijo“...

A takve Banije danas više nema. Samo su živa sjećanja na Baniju koja je nekad bila.
Sjećanja na Baniju koja je nekad bila u stihovima mečenčanskih mladih pjesnika.

Ovdje ću ovaj „Isječak...“, ovo podsjećanje na Baniju jednog djetinjstva, jedne mladosti, ovo podsjećanje na djetinjsto i mladost jedne Banije završiti Davorkinom pjesmom.

---

Davorka Borojević, 8. razred

DOĐI, PRIJATELjU

Prijatelju...
Kad te pozovu na šljivu u toplu pogaču,
Kad ti narežu čađave slanine i
ponude žganjcima, kad začuješ tvrdi
opori jezik i dobru staru „ojkaču“,
Znaj, to je Banija.
Mala, razbacana sela, a u svakom živi
uspomena na brata, druga, sestru, majku.
Mala ti je Banija. Mala. No njeni sinovi
su veliki. Jes čuo za Gaćešu, za
Demonju, za Milanku?
Nema ih više. Ni njih, ni mnogih drugih.
Patila moja Banija, krvarila, no predala se nije.
Zemlja je to graničarska. Ljudi prekaljenih,
mučenih, ali nepobijeđenih.
Smiješno zvuči naše oša, doša, naše 31. slovo abecede ŠJ.
Smiješan je naš govor s turskim
i njemačkim primjesama, pa ipak meni tako mio, drag,
ko pjev ptica u šumama Šamarice il' žubor rodne Sunje
ili Une.
Prijatelju.
Ne zaboravi.
Mi smo tu. Dođi.
Ako ikad poželiš svježinu bistrog potoka,
miris pokošene trave i osušena sijena?
Ako ikad poželiš čuti priču o mladosti
koja je svoja proljeća dala slobodi?
Dođi i čućeš je.
Prije nego odeš probaćeš našu kuruzu
shvatit ćeš zašto je volimo.
Prijatelju.
Ne zaboravi.
Mi smo tu. Dođi.