Branko Krnjaić: "Uvijek ćemo imati Baniju"

Pojam sjećanja i pamćenja je izuzetno interesantan i srećemo ga u svim oblastima ljudskog rada i stvaralaštva, bilo u običnom životu, u komunikaciji, nauci, posebno medicini i historiji, kulturi i drugdje. Mene godinama posebno zanima onaj u segmentu kulture tj. književnosti u vezi sa Banijom kao subjektom i objektom tog stvaralaštva. Kulturni diskurs ovog pojma bio je predmet i rada i razmišljanja mnogih značajnih pisaca, književnih i kulturnih teoretičara naročito krajem prošlog vijeka.. Zašto? Zato što oni smatraju da upravo sjećanje predstavlja jedan od ključnih motiva za izgradnju ličnog i kolektivnog identiteta. Prikaz minulih događaja kroz sjećanja ima posebnu vrijednost jer ona su autntična i kao takva često vrijednija i od dokumenata. Ovdje se neminovno uz sjećanje javlja i pojam zavičaja koji je podsjećanje na našu zajedničku prošlost. Objektivno ili kritički preispitujući prošlost sami spoznajemo istinu postojanja.

Mnogo naših zemljaka ubrzo nakon napuštanja rodnog kraja željelo je pod svaku cijenu potisnuti ili posve zaboraviti raniji život i prostor u kome se on odvijao. Ovakav svoj stav smatrali su racionalnim, pokušavajući ga opravdati potrebom brzog uključenja u novu sredinu, zaposlenjem, nastavkom života i konačno asimilacijom, a to se sve kobajagi najlakše i najefikasnije postiže upravo zaboravom tj. odricanjem od svoje prošlosti. Počinjemo od nule! U razgovorima sa tim ljudima od njih ćete često čuti rečenicu: ''Zaboravi što je bilo – Ovdje ja živim''. Nakon tog naprasnog zaborava, ne čita se i ne gleda ono što je u vezi sa zavičajem, zatim kreće izbjegavanje prijatelja, potom i rođaka, posjećivanje skupova koji nas mogu podsjetiti na kraj od kuda smo, na prošlost, uspomene, na obaveze i zavjete koje smo dali. Ako bi prihvatali takva razmišljanja i ponašanja mi bismo ne samo krenuli od nule već i stvarno postali NULA.

Ovdje se neminovno nameće pitanje, vjerovatno je i ranije često postavljano, koliko smo mi Krajišnici, konkretno Banijci vezani uz rodni kraj, kako stojimo sa kulturom sjećanja? Da li smo mi skloniji zaboravu od drugih? Da li stalni progoni, bježanje pred nekim ili nečim od nas pravi osobe bez identiteta? Pitanje je složeno da bi se na njega moglo jednostavno i jasno odgovoriti. Međutim ipak, na prvi pogled odgovorili bi potvrdno – da skloni smo lakom odricanju od prošlosti, od svojih stavova i ubjeđenja, svojih idola, uspomena i predmeta.

A da li je sve tako? Nažalost naše iskustvo, historijski posmatrano, nije ni prvo niti jedino takvo. Ono upravo jeste tragično obilježje cijele epohe razvoja ljudskog roda i društva, bez obzira na dostignuti stepen razvoja neke od tih civilizacija. U historiji, koja se bavi razvojem društva, najviše se uči o sukobima, ratovima, stradanjima i progonima !? A na osnovu tih saznanja možemo samo reći: '' Zaborava nema''. Poznati teoretičar kulture Jan Asman tvrdi – Društvo bez kulture pamćenja je neizmislivo.

Naš akademik Dejan Medaković se pita i konstatuje – Kao da se može bilo kuda uteći bez jasne zavičajne slike ? Veliki Paolo Koeljo kaže –Poslovica ''daleko od očiju, daleko od srca''. Pogrešno – što smo udaljeniji, bliža su nam srcu ona osjećanja koja pokušavamo da ugušimo i zaboravimo. Ako smo u izbjeglištvu, želimo da sačuvamo svako, i najmanje osjećanje na naše korene; ukoliko smo daleko od voljene osobe svako ko prođe pored nas na ulici podsjeća nas na nju. Zatim, dodaje –Jevanđelja i svi sveti tekstovi u svim religijama bili su pisani u izbjeglištvu, u potrazi za razumijevanjem Boga, vjere koja je narode pokretala napred....Kazimjež Brandis, poznati pisac i sam izbjeglica iz rodne Poljske, volio je da parafrazira svoju rečenicu – Jer kad me nema u Varšavi, imam utisak da me nigdje nema. Momo Kapor je posebno volio ovu rečenicu i često ju je upotrebljavao, naravno pritom misleći na rodno Sarajevo. Koliko je najvećih velikana naše književnosti upravo u okolnostima sužanjstva i izbjeglištva stvaralo velika djela i pritom se ne odričući svoje zemlje i svojih korjena, da navedem samo Andrića, Crnjanskog, Dučića, Kiša, Pekića... I da ne nabrajam mnoge druge naše velike ljude koji su imali potrebu da javno bez sustezanja i neke lažne patetike iskažu svoja osjećanja, sjećanja, da o tome razmišljaju i pišu.

Mnogima, pogotovo starijima, viječno se u pamćenje urezao nenadmašni film '' Kazablanka '' u kome njegovi akteri izgovaraju niz sentenci koje su postale popularne, čak sastavni dio historije filmske umjetnosti i kulture, često upotrebljavane i citirane diljem svijeta. Jedna od njih ''Uvek ćemo imati Pariz'', na najjednostavniji i ujedno na najljepši način iskazala je svu tragiku, gorčinu ali i ljubav prema ostavljenom voljenom gradu, kraju i životu u njemu. Na ovo mogu samo dodati ''Uvijek ćemo imati Baniju''.
Kažu – Raspisala se Banija, misleći pritom na velik broj autora i objavljenih knjiga u ovom, sad već ne kratkom, izbjegličkom periodu. Neka, dosta smo šutjeli, nikad nije kasno. Proradile su emocije, sjećanja, uspomene ali i odgovornost umjetnika, intelektualca i građana da progovori o mnogim temama i događajima i tako ih otrgne od zaborava. Naravno sve ovo nije prošlo nezapaženo već je pokrenulo brojne komentare od onih pozitivnih ''Bravo - odlično'' do nipodaštavanja uz ''umnu'' napomenu kako danas svako može da piše !?

Banija je nakon Drugog svjetskog rata imala relativno mali broj pisaca i pjesnika a naročito među Srbima. Za poznavaoce pisane rječi to je bilo poznato i sasvim jasno, čak što više neki su smatrali da je to i normalno. Pri tom su znali činjenicu da niti prije rata među Banijcima nije bilo onih koji su se ozbiljnije zanimali pisanjem a kamoli da su bili poznati. Pored toga njihov rad bio je vezan uz veće sredine dalje od rodne Banije. Na neki način bilo je i uvriježeno mišljenje da sociološko-kulturološki naš narod i nije sklon pisanju, tj. da je njegov profil izrazito ratnički, grub, pritom podanički, duhovno sužen i ne suviše sklon unutrašnjoj nadgradnji. Iz takvih stavova proizlazio je i odnos prema onima koji su pisali, smatrajući ih beskorisnima, čudnima pa čak i slabima.

Do ovog zadnjeg nesretnog rata Banija je iznjedrila nekoliko poznatih i priznatih književnika i pjesnika koji su prelazili granice rodnoga kraja, ali su i oni stvarali izvan njenih granica – Milan Nožinić, Duško Roksandić i Đorđe Ličina (Zagreb); Jovanka Hrvaćanin, Milka Žicina, Sima Begović, Vladimir Bunjac, Nikola Vujčić (Beograd); Đorđe Đurić, Dragan Božić, Mićo Jelić Grnović, Miloš Kordić, Jovo Vranešević, Jelena Buinac i Nebojša Devetak (Sisak). U to vrijeme dobar dio naših ljudi nije nikada ni čuo za mnoge od ovih stvaralaca, a za pojedine nisu ni znali da su rodom sa Banije. Bilo je još ponešto, uglavnom pjesnika, poznatih i manje poznatih na Baniji, koji su radili sami, ponegdje u kružocima i klubovima, vezani na lokalna sredstva informiranja, domove kulture i škole, i to najviše u Petrinji, zatim Glini, Kostajnici, Dvoru a znatan broj i u Sisku tadašnjem administrativnom sjedištu za Baniju. Poneko će reći da je za to vrijeme i tadašnje uvijete rada ovo ipak značajan broj pisaca i pjesnika, misleći prije svega na veličinu Banije u odnosu na druge krajeve i regije.

Ono što je, između ostalog, tema ovog kratkog teksta jest, koliko su navedeni pisci i pjesnici u to vrijeme bili zaokupljeni temom Banije i Srba u njoj, pritom bilo da su vođeni ličnim ili tuđim iskustvom i sjećanjem. Nije mi namjera da to radim sa pozicije književnog kritičara jer mislim da za to nisam kompetentan, a i nisam imao uvid u sadržaj mnogih napisanih djela, već da sagledam ovu pojavu na osnovu mojih saznanja i uvaženog mišljenja drugih, sa sociološko-kulturološkog aspekta i da potvrdim historijski značaj tih djela za naš narod i šire.

Naravno da su se u to vrijeme uglavnom poštovali okviri socijalističke kulturne politike u kojoj za ''uske -lokalne'', nacionalne i osjetljive teme prošlih vremena nije bilo mjesta. Moja znanja o ovoj temi dozvoljavaju mi da se usudim reći kako su već tada Nožinić, Đurić, Božić i Kordić bili stvaraoci tematski posvećeni Baniji i njenom narodu, ali uz važnu opasku da niti oni nisu previše zalazili u teške teme iz prošlosti, međunacionalnih odnosa, politike i religije. Sasvim razumljivo. Pisanje o socijalističkoj realnosti i imaginaciji slobode i pravde, ili pjevanje o modrom nebu i zelenoj livadi, vječnoj temi ljubavi i ne izlječive patnje i boli zbog nje bilo je mnogo jednostavnije i prihvatljivije.

Navedeni pisci i pjesnici pisali su na osnovu vlastitog iskustva i sjećanja ili su kao izvor i inspiraciju imali osobe iz bliskog okruženja. Tematski ta djela i pjesničke zbirke, uglavnom su vezani za narodno-oslobodilački rat, partizane, stradanja i pobjedu. Pisana su jednostavnim stilom, narodu bliskom jeziku i stoga su bila rado čitana. Posebno je bio popularan roman ''Demonja'' Milana Nožinića koji je doživio čak pet izdanja. Ova djela nisu odgovorila na mnoga zbivanja iz rata koja su već tad bila tajno ali i polujavno postavljana a odnosila su se na pitanja počinjenog zločinima nad Srbima Banije, stvarnim inspiratorima i akterima tih zločina, njihovim pomagačima, sukobima unutar partizanskog pokreta, nametnutoj ideologiji, teškoćama u izgradnji novog društva, porazima i još nekoliko zabranjenih tema.

U to vrijeme imamo, pored pisanja ''službene'' historije NOB-e kroz razne Zbornike i monografija pojedinih banijskih partizanskih jedinica, javljanje pojedinaca koji samoinicijativno, najčešće na osnovu proživljenog, sjećanja i istraživanja pišu na istu temu. Tu posebno treba istaći Ljubana Đurića koji je od zaborava otkinuo ratovanje i žrtve gotovo svih partzanskih jedinica koje su osnovane na Baniji. Uz njega značajne knjige napisali su i Đuro Kladarin, Slavko Borojević, Miloš Crnobrnja i Jovan Borojević. Nažalost, iako su mnogi ratni komandanti, borci i rukovodioci za vrijeme rata pisali, pa čak vodili i dnevnike, niti jedan od njih nije ostavio značajnije djelo. Istina, kao što sam ranije naveo, pisali su za razne zbornike i knjige ali memooarska djela poput onih Gojka Nikoliša i Pavla Jakšića nismo dočekali. Na sreću i ova dvojica velikana, na neki način i sami Banijci, i te kako su svojim djelima obogatili kulturu i naš kraj.

Politička kriza u Jugoslaviji i evidentni raspad zemlje doveo je i do niza društvenih procesa u svim oblastima. Pokreću se brojne zabranjene i zaboravljene teme i one se koriste u političkoj borbi ali ih i književnici i pjesnici uzimaju za temu svog viđenja nacionalnog osvještavanja, sporova i sukoba. U tim sasvim novim okolnostima mnogi stvaraoci prave zaokret u svom radu, odbacuju svoju raniju idejnu orjentaciju, i tematski se u potpunosti posvećujući nacionalnoj ne rjetko i nacionalističkoj ideji. Izbijanjem građanskog rata najveći dio naših književnika i pjesnika koji su živjeli u većim gradovima Hrvatske je izbjegao u Krajinu, dio u Srbiju dok su neki ostali u svojim mjestima. Ta iznuđena podjela utjecala je i na njihovo stvaralaštvo i napisana djela.

Čubrić Milan objavljuje knjigu Između noža i križa (Beograd, 1990) pisano kao populano historijsko djelo koja po prvi put otvoreno govori o stradanjima Srba na Baniji 1941. godine i ratu, te mnogim sakrivenim, zaboravljenim i prećutanim temama. Pokrenuta je lavina sličnih napisa i pjesama na tu i slične teme. Mićo Jelić Grnović dolaskom na Baniju otvara novi ciklus stvaralaštva isključivo posvećenog Baniji kroz pjevanje i pričanje o prošlosti stradanja svoga naroda povezujući ga sa novom situacijom (Krajina moja sudbina, 1993). Njegovi nastupi i kazivanja izazivaju buru emocija tako da on postaje izuzetno popularan što rezultira i njegovim izborom za prvog ministra kulture Krajine. Njega ovdje ističem iz razloga što mislim da je upravo on tada bio stožer na Baniji, a i šire, oko koga su se okupili tadašnji, neki već afirmisani a neki tek početnici u pisanju poezije i proze, i udarili temelje ozbiljnom promišljanju i pisanju o svom narodu i rodnom kraju. Tu prije svega mislim na Nebojšu Devetaka,Jelenu Buinac, Milana Pađena, Nikolu Koricu, Marinu Pjevalicu, Ljubana Klobučara, Milana Mirića, Veljka Stamboliju, Mirka Demića, Stevu Metikoša i druge. Iako je rat, svakim danom je sve veći broj pjesnika i pisaca. Kulturne aktivnosti dobile su začuđujući polet. Otvaraju se vrata i lakšem objavljivanju radova kroz brojne novine i časopise ali i štampanju većeg broja pjesničkih zbirki i proze uz izdašnu pomoć matice. Uz opravdane primjedbe na estetski sadržaj brojnih radova, nekritičkom pristupu osjetljivim temama, isključivosti, ne umjernosti i još ponekim, ovaj period upamćen je kao pokušaj istinskog povratka sebi tj . svome identitetu.

Napad na Krajinu i progon njegovog starosjedilačkog naroda 1995. godine nakratko je zaustavio točak zamajac koji je utro put razrješenja brojnih dilema i odgovora na goruća i tijajuća pitanja. Kako sada u novim okolnostim dati te odgovore ? Zahvaljujući pjesnicima koji su za vrijeme rata stvarali u Beogradu, prije svega Nikoli Vujčiću i Milošu Kordiću a potom i Milošu Bajiću, izbjegli pjesnici i pisci su se brzo pribrali i nastavili sa radom. Iz njih je sada proključala gorčina, jad i tuga za izgubljenim zavičajem ali i nostalgična sjećanja na ljepotu tamošnjeg života.

Miloš Kordić sa već dugogodišnjom reputacijom velikog banijskog pjesnika a sad i srpskog uopće, objavio je tokom rata u Beogradu zbirke poezije (Nasljedne pjesme,1992. i Crna biljka jabuka 1995) da bi se 2001. javio kratkim pričama i pripovjetkama Đavolov šestar, koje nam otkrivaju ne samo velik piščev talenat već jednu osebujnu dušu koja u sebi nosi uspomenu na voljenu Baniju bez patetike, mržnje i uljepšavanja. Ta njegova duboko usađena potreba da to ''izbaci'' iz sebe nastavlja se knjigom do tada za Baniju ne viđenom, Azbučnik sela Komogovina (2014) koja je ubrala sve moguće simapatije većine Banijaca. I kada smo mislili da je pjesnik i pisac rekao što ima on nas obraduje briljantnim djelom Bilo jednom na Baniji (2018), punom, kako bih ja to nazvao pozitivnom nostalgijom koja nas čini boljim ljudima. Ona je svojevrsni rječnik ili leksikon Banije, tko kako voli.

Harizmatični Mićo Jelić Grnović nastavio je sa svojim osebujnim radom, prvo u Baranji a potom u samoći svoga stana u Vladimircima koji je pretvorio u mali muzej. Okružen predmetima i uspomenama na rodnu Baniju napisao je zbirke pjesama Eno ga bjeli narcis (1996) i Maćuhnim Krajišnicima (1996), koje izazivaju bolne emocije čitalaca i publike na brojnim njegovim nastupima. Prozno se oglasio obimnim djelom Roman o Srbima u dva dijela (2004) i monografijom Putešestvije (2008).

Pjesnik koji je sa neskrivenom ljubavi bio vezan za rodni kraj Nebojša Devetak, nažalost prerano nas je napustio. Dosegao je velike pjesničke visine i pitanje je gdje bi mu bio kraj. Napisao je u izbjeglištvu zbirke pjesama Žuđeno vojevanje (1995), Rasulo (1997), Koraci bez odredišta (2004) Bore i brazgotine (2005), Uzalud tražeći ono čega nema (2008) i brojne druge. Sve one manje ili više bave se preispitivanjem historijskog iskustva srpskog naroda u Hrvatskoj ali i tragajući za novim putevima religijskog sadržaja. U proznom, može se reći autobiografskom, zapisu o ratu u Krajini i odlasku u izbjeglištvo, Razgrtanje pepela (1998) prvi kritički progovara i o nama samima kao akterima sukoba. Iza sebe je ostavio vrlo vrijednu Antologiju srpskog pjesništva u Hrvatskoj dvadesetog vijeka (2002) i Zbornik pjesama o seobama,izgnanstvu i izbjeglištvu Drumovi su nam otadžbina (2006).

Mirko Demić počinje pisati tek početkom rata, da bi u izbjeglištvu (Kragujevac) u relativno kratkom vremenu izrastao u jednog od najvećih pisaca Srbije. Od napisanih brojnih romana u Molskim akordima (2008), Trezvenjaci na pijanoj lađi (2010), Po (v)ratnički rekvijem (2012) i Ćutanja iz Gore (2016) bavi se nepravizeđnom temom srpsko-hrvatskih odnosa, prošlošću i sadašnjosti ali na dubok ljudski način, bez mržnje, poziva na revanšizam i rat. Pri tom ima u vidu vlastito iskustvo ali i duboka sjećanja njegovih sagovornika na Baniji. Priredio je za štampu dva davno zaboravljena djela naših Banijaca, Bunu u Banovini u Klasniću godine 1883. Đorđa A. Petrovića (2003) i Grke kapi Milana Pribićevića (2013).

Na ove najistaknutije predstavnike banijske pisane rječi koji se uklapaju u temu ovoga rada nadovezuje se niz pjesnika i pisaca koji su već na Baniji stvarali i bili poznati do onih koji su stasali u ovim novim okolnostima.

Milan Pađen sa dugom tradicijom pisanja objavljuje niz pjesničkih zbirki od kjoih se ističu Pečat (1997), Nigdje nikog nema (poema 1998), Oglašeni (2000), Imati pa nemati (2003) i svakako najpoznatija proza, Prekodrinsko mastilo (2010), zatim Put bez putokaza (2017) i druge.

Zaljubljenik u rodni kraj i Baniju, Miloš Bajić relativno kasno, u izbjeglištvu počinje objavljivati zbirke poezije (Otetom zavičaju, 1992), ali od tada je objavio još sedamnaest zbirki od kojih su neke bile vrlo zapažene – Prebivalište (1998), Prije spavanja (2005), Prije mraka (2011), Kroz jutro probuđeno (2016), Krst i pet kamenova (2019). U pjemama sublimiše svoja tragična pjesnička iskustva beskrajno okrenut mislima i tjelom zavičaju.

Nikola Korica da je napisao samo poemu Đe ćemo sad (1996) ušao bi u svaku ozbiljniju antologiju banijskog pjesništva. Dubina pjesnikovh misli i težina izgovorenih rječi ekvivalent su naše kolektine sudbine i tragedije. Druge napisane zbirke i proza, Preko devet kamenova (1997) i P(r)ozvani i prognani, zajedno sa ocem Nikolom, nastavaku su ove tragične ispovjesti o našim zabludama i porazima.

Nešto mlađi, ali od rata okrenut pisanju Veljko Stambolija, nakon što se skrasio u Kruševcu, objavio je zbirke pjesama Majske molitve (1997), Duša zavičaja (1999), Višak prvog lica (2004), Dnevnik prepoznavanja (2006), antologiju Neizbrisivi tragovi (1999) i knjigu tekstova Prečanske elegije (2013), sve posvećeno proživljenim iskustvima i sudbinom vlastitog naroda unazad sedamdeset godina.

Pored navedenih pjesnika svakako treba spomenut i Milana Mirića, Ljubana Klobučara, Stevu Metikoša, već prije izbjeglištva poznate pjesnike čiji rad je također inspirisan sjećanjima i zavičajem, Čede Vukmirovića pjesnika za djecu, Marijanu Borković, nažalost rano preminulu, kao i mlađeg Veljka Ostojića koji nakon progona pisanoj rječi pronalazi utjehu za izgubljenim rodnim krajem. Klobučar nažalost odlazi u Kanadu i tamo u novom okruženju misli i na daleku Baniju.

Napisane i izgovorene rječi nisu imale težinu i značaj samo za nas u statusu prognanika ili izbjeglica već su skrenule pažnju relevantnih književnih krugova koji su znali procjeniti umjetničku i estetsku vrijednost predočenog. Danas su i zvanično Vujčić, Kordić, Devetak i Demić svrstani u velikane pisane rječi u Srbiji. Nosioci su i najvećih i najznačajnijih književnih nagrada koje se ovdje mogu dodjeliti. Odmah iza njih također su za svoj rad primili visoka priznanja- Mićo Jelić Grnović, Milan Pađen, Nikola Korica, Miloš Bajić, Veljko Stambolija i drugi.

Možda bi se moglo reći da su se Banijci nešto značajnije pokazali pišući poeziju ali nakon kraće analize vidimo da smo u ovom opisanom periodu imali lijep broj proznih tekstova i romana počev od ranije navedenih Demića, Kordića, Jelića Grnovića, Korice...
U izbjeglištvu dio ljudi nadarenih pisnju ali i običnih, do tad ne previše zaintersiranih za pisanje, dobija ideju, poriv, želju da piše o prošlom, pokušavajući autntično svjedočiti o tek nedavno završenom ratu i izgonu ali i o dalekim vremenima kao uvertiri u ono što nam se dogodilo.Ovaj ciklus radova obuhvata različite književne forme od priča, pripovijetki, eseja, autobiografskih kazivanja, monografija do romana.

Stevo Metikoš pored objavljenih zbirki pjesama Bagrić na pruzi i Ne znam šta ću, objavio je zbirku pripovjedaka Moram ti ovo ispričati i roman Zbogom Banijo moja (2015). Zaljubljenik u banijski govor i ljude piše nadahnuto i jasno.

Milorad Gojsović je zbog svoje skromnosti tek nakon smrti dobio zasluženo mjesto u književnosti Banije, pošto su tada objavljeni njegovi radovi, zbirka priča i pjesama, sakupljeni u knjigu Jeka vremena (2000).

Radmila Pašić, po profesiji prof. historije bavila se istraživanjem i pisanjem iz domena profesije, a nakon izbjeglištva razapeta između Siska i Beograda napisala je knjige Cvijet crvene galije (2013) i Oni ćute (2015). To su knjige sjećanja na Baniju, život u Sisku i Beogradu.

O Baniji, njenim ljudima i događajima pisali su u svojim djelima i Simo Gaćeša (roman Tri Marije, 2008), Milan Krković (kraći roman Krkani,2012) i Dušan Glavaš (Naša Krajina – Ratni dnevnik 1990-1995), lično autentično svjedočenje o onom šta se stvarno događalo na Baniji, o našim zabludama ali i greškama. Šteta što je ovaj autor prerano umro i nije objavio nastavak svojih svjedočenja.

Razmišljao sam da li pod ovu temu podvedem i neke monografije naših sela pošto se one obično svrstavaju u historiju, često i geografiju. Međutim čitajući većinu ovih radova shvatio sam da su najčešće pisana na osnovu sjećanja autora, njegovih sagovornika, da su puna mitova, legendi, kazivanja, priča, opisa, nagađanja i prepričavanja, a najmanje relevantnih izvornih historijskih djela i dokumenata. Stoga smatram da oni imaju i elemente literarnog djela, neka čak i upotpunosti. Navešću ovdje monografije i njene autore za koje ja znam : Ljubomir Vučković (Trnovac), Bunčić Vaso - Vajo (Dodoši), Ljuban Đurić (Gage), Adam Kukoleča (Brnjeuška)), Miloš Kordić (Komogovina)), Dušan Smoljenović (Javoranj), Dušan Plavljanić (Jošavica), Stana Nidžović Džakula (Šušnjar)), Radmila Pašić (Trgovi), Nikola Turajlić (Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok), Živko Krčmarević – Aleksandar Bačko (Drljače). Sve ove knjige (monografije) bez obzira na obim, kvalitet sadržaja, vjerodostojnost pojedinih tekstova i drugih uočenih mana, imaju ogroman značaj i vrijednost kako za historijsku nauku, tako za etnografiju, etimologiju i kulturu uopće. Ostaju zapisi o pojedinim selima koja nestaju a neka će i savim nestati, biti izbrisana sa geografskih karata, ali zato zapisana u ovim monografijama za vijekove.

Nakon završetka rata za pisce i pjesnike koji su ostali živjeti u Republici Hrvatskoj postepeno su se mjenjale okolnosti, političke i životne, u kojima su se oni ponovo okrenuli stvaralaštvu tj. slobodnije mogli objavljivati svoje radove.

Svakako jedan od najvećih pisaca Banije svih vremena Dragan Božić, čija djela su uglavnom i posvećena Baniji, za vrijeme rata u Sisku nije objavljivao ali je pisao. Nakon rata objavio je Lijepa smrt moga oca (sabrane pripovjetke 2004) i roman Uz Kupu (2007).On je ujedno najtipičniji predstavnik literature sjećanja, cijeli život boreći se sa mračnim slikama prošlosti.

Đorđe Ličina je prije rata stekao veliku popularnost u Zagrebu i cijeloj Jugoslaviji pišući kriminalističke i špijunske romane. Bio je jedan od najizdavanijih pisaca u državi. Nakon rata okrenuo se pisanju o aktuelnim temama svoga naroda, ali i zadirući u davno zabravljene novine i časopise pišući o ljudima i događajima. Sarađivao je sa svim srpskim i nezavisnim novinama u Zagrebu. Objavio je kapitalno djelo Banijski rječnik (2019) u kome navodi malo poznate i nepoznate rječi i izraze, običaje i vjerovanja i druge zanimljivosti Srba sa Banije.

Jagoda Kljaić se nakon rata vratila u rodnu Glinu. Počinje pisati poeziju i prozu, opterećena ličnom tragedijom i zatečena surovom svakodnevnicom. Napisala je je knjige Pjesma za korzo – Glinski spomenar (kratke priče 2012), Pepeo na pragu (zbirka pjesama 2014), Vodeni žig (2014) i više drugih. Godine 2018. njena knjiga S druge strane štreke izazvala je veliko interesovanje i oduševljenje publike. Ova izuzetna knjiga pisana starim izvornim Banijskim tj Krajiškim jezikom koji je u nestajanju, spomen je ne samo na one ljude koji su ga govorili već i na vrijeme koga više nema.

Nikola Obradović, ekonomista po profesiji, napisao je u Zagrebu obimno djelo Nacrt za kroniku stradanja, koje je djelomično objavila Prosvjeta u svom Ljetopisu (2012). Djelo obiluje brojnim detaljima života na Baniji prije Drugog svjetskog rata, tegobama ali radosti života, zatim neviđenim patnjama i stradanjima.

Boris Vrga, liječnik, humanista, javni i kulturni radnik, svestrani umjetnik. Još od gimnazijskih dana u Petrinji, poznat je široj javnosti kao moderan pjesnik., međutim pisao je i kritičko-esejističke tekstove i priloge. Objavio je šest knjiga pozije, jednu antologiju, trinaest likovnih monografija, razna scenarija, druge tekstove i dvije knjige iz medicine. Organizator je i učesnik brojnih kulturnih manifestacija u Petrinji i šire. Godine 2016. objavio je knjigu Svjetlom po rubu (studije, ogledi, portreti) u kojoj na stručan, analitički, kulturološki i književno kritički način piše o više poznatih i manje poznatih umjetnika Banije. Posebno je zaslužan što je otkrio više Baniji nepoznatih pjesnika i pisaca, istražio njihov život, pa čak i objavio njihove davno zaboravljene radove.

Ovaj rad o stvaraocima koji su objavili svoja pjesnička i prozna djela posvećena Baniji, njenoj divoti, krajoliku, zelenilu ljepoti života, ratničkoj prošlosti, stradanjima, unutrašnjim nemirima, ljudima malima i velikima, tragedijama, ljubavi, rađanju, sreći, istini, mitu, vjeri i nevjeri, smrti, nestajanju, gorčini, nemoći, nadi, spasu, moram dodati i one koji pišu ali to još nisu predočili čitaocima na tradicionalan način, tj. štampanom rječi.

Već duže vremena širom svijeta je sve popularnije pisanje preko raznih elektronskih portala ili sajtova koji omogućuju ne samo komunikaciju na daljinu već prenose rječi velikom broju ljudi. Osnivanjem našeg Zavičajnog udruženja Banijaca (2007) ubrzo smo se i mi, prije svega zahvaljujući vrjednom i upornom Nikoli Đuriću uključili u ove moderne trendove. Otvaranjem portala Banija onlajn stvoreni su svi preduslovi da se aktivnosti udruženja prenose brzo na velike daljine, da se ljudi informišu o događajima na Baniji i šire. Polako, ovaj portal, zalaganjem urednika Nikole, postao je pravi promoter kulture i kulturnih aktivnosti. Ovaj segmen zauzeo je značajno mjesto na ovom portalu i po svojoj čitanosti nadmašio mnogo veće i poznatije.

Miloš Kordić je ponovo pokazao da u sebi nosi riznicu prepunu uspomena iz rodne Banije. Serijom priča pod naslovom Isječci iz sjećanja, počev od najranijeg djetinjstva, detaljno, pažljivo i nježno sa puno ljubavi slika ljude, krajeve i događaje viđene njegovim očima, zaokuplja veliki broj čitalaca.

Mnogo mlađa Tatjana Sikima već na prve objavljene priče rasplakala je ali i nasmijala brojne zemljake. Objavljujući priče, crtice i pjesme iz očito bogatog foda pod naslovom Moje maštalište stekla je opće simpatije čitalaca. Šteta je da ovi radovi nisu već objedinjeni u jedno ozbiljno štampano djelo.

Na portalu se povremeno javlja i Jagoda Kljaić divnim tekstovim iz rodne Gline koji odišu brojnim uspomenama ali i brigom za netajanjem nečeg što čini smisao života u tom devastiranom prostoru.

Veljko Ostojić se redovno pojavljuje svojim pjesmama u kojima je beskrajno opčinjen ljepotom rodnog kraja ali i tugom zbog njegova fizičkog gubitka.

Na kraju mogu reći da sam broj navedenih pjesnika i pisaca, kao i njihovih djela, uz ogradu da moja saznanja vjerovatno nisu i potpuna, potvrđuje gore iznesenu konstataciju da se Banija raspisala. Da svakako i to u pozitivnom smislu. Pisanje na osnovu sjećanja i uspomena otvorilo je brojna pitanja duboko potisnuta u nama. Oslobađanje od mnogih uzusa dalo je piscima slobodu da se slobodno izraze ne bojeći se etiketiranja koja sa umjetnosti i stvaralaštvom gotovo da nemaju vezu. Pojam zavičaja kao centar promišljanja otvorio nam je puteve da konačno spoznamo sebe kao pojedinca ali i kolektiv kome pripadamo. Vrednovanje ovih djela samo sa književno – estetskog karaktera nije dovoljno pošto ona imaju i drugi značaj, u vremenu nastajanja, a taj je samospoznajni a naročito etički.

Naši pjesnici i pisci su ispunili gotovo sva očekivanja koja su pred njih postavljali vrijeme i uvjeti u kojima su stvarali. Predstoji im zadatak, koji su neki već započeli, da tražeći vezu između sadašnjosti i prošlosti u cilju utvrđivanja koje su to vrijednosti neophodne za opstanak bilo pojedinca ili društvene grupe, u ovom slučaju konkretno nas Banijaca.

Danas pisati bilo koju ozbiljniju antologiju književnog stvaralaštva u Srbiji ili Hrvatskoj a ne uvrstiti ove autore je nezamislivo ili bolje rečeno neozbiljno. Također posmatrajući temu sa aspekta historjske nauke mišljenja sam da će svaki ozbiljan istraživač pišući o nedavnim događajima u Krajini koristiti i brojna djela naših autora kao autentično svjedočenje o jednom nesretnom vremenu. Vrijeme je da netko poput Korice, Kordića, Vujčića a posebno mislim na Vrgu, napiše jednu opširnu antologiju stvaralaštva Srba Banije.

Fizički gubitak teritorija, voljenog zavičaja jeste bolan ali pravi gubitak nastupa tek onda kada u čovjeku ne postoji više ništa što može da osjeća. Dok god u sebi nosimo ono što nam pripada slobodno uskliknimo ''Uvijek ćemo imati Baniju''.