Ne kradite nam Srijedu u Glini!

Prošlo nekoliko ratova preko varošice. A varošica nekako opstajala, kao i dio ljudi u njoj. I uvijek manji broj starosjedilaca kojima su se onda polako približavali i kraj njih skućavali novi, nepoznati ljudi, negdje ostali bez svojih domova. Tako je poslije svakog rata i nitko nikad nije mogao izmjeriti, nema takvog kantara koji bi pokazivao šta je i koliko netko izgubio ili dobio, pogotovo u odnosu čovjek prema čovjeku, gubitnik prema gubitniku. Sa novcem, kućama i autima je lako, mogu se izbrojiti i prema potrebi onoga drugoga nabrajati, ali, kad se krene crnim kombijem prema brdašcu sve te vrijednosti automatski nestaju iz čovjekovog života, prenose se na koga drugoga, bagateliziraju se, postaju objekti porodičnih svađa i razdora sve do tkoznakoga pokoljenja.

Tako je sa ljudima i njihovom imovinom, ali nije sa gradovima, gradićima i naseljima svih vrsta, veličina i oblika, njihove su karakteristike drugačije i neka obilježja žive decenijama i stoljećima. Pokuša li ih netko uništiti, biva po onoj biblijskoj, a to bi trebalo značiti i općenarodno prihvaćenoj: Tko se mača laća sam od mača pogiba.

I eto nas u Glini danas, u srijedu, 29. jula – srpnja, a srpa na cijeloj Baniji ni na vidiku, možda negdje u čijoj šupi zaostao kakav zarđao. Vrijeme da se i mjesecu u godini mijenja ime. Mjesec je svejedno imaginaran pojam, protok vremena, ne bi ni trebao imati ime, bilo bi dovoljno da se ljudi ravnaju po Mjesečevoj i Sunčevoj putanji i vremenu vrućine, kiše, snijega. A, da, naravno, i po vremenu dozrijevanja plodova zemlje, od zimske salate preko graška, mrkve, mahuna, do krumpira i kupusa, kao i od jabuka petrovača, preko šantelija do pogačarki. Sretnici koji imaju živa bića u štalama i torovima vremenski se mogu ravnati od dana kad se krava ošpurila do prodaje teleta spretnom prekupcu, od prvih prašćića do raspolavljanja ranjenika na remi, od prvog sitnog jajeta do onoga sa dva žutanjca.


Siromah koji ništa od toga nema, ni paradajzića u nepostojećoj bašči ni jajeta u nepostojećem kokošinjcu, oduvijek u Glini čeka Srijedu. Desetljećima, možda i više od stoljeća. Onu Srijedu o kojoj je moja malenkost napisala priču pod naslovom „Srijeda srijedom“, a objavljenu u zbirci „Pjesma za Korzo – Glinski spomenar“, Plejada, Zagreb, 2012. godina (može se pročitati na Google grupi Glina i Glinjani pod linkom: https://groups.google.com/forum/#!topic/glinjani/lZEHsIz0ASs

Prije četiri mjeseca, 29. marta/ožujka na ovom portalu objavljena je još jedna autoričina priča o glinskoj Srijedi, pod naslovom „Kad u Glini srijedom nema srijede“: https://banija.rs/banija/20281-kad-u-glini-srijedom-nema-srijede.html E, ta je bila inspirirana tužnom situacijom vezanom uz zabrane zbog korona virusa. Danas mi izgleda, neka autorici bude dozvoljena mala lična digresija, kao proročanski tekst za tko zna koliko dugo razdoblje glinske budućnosti.

I eto nas u današnjem danu, 29. 7. 2020. godine, naoko jedne obične vrele srijede, običnog mjeseca u kome kao da odjednom nema razlike između Hrvata i Srba u Glini. Svi su jednako ugroženi od vlasti koju su slobodnom voljom izabrali. Ova konstatacija je samo potvrda jada i nemoći običnih ljudi pred onima koje nazivaju: političari. Svi isto govore, mislim na običan svijet, ali isto govore i političari u svim hrvatskim gradovima i varošicama, samo su nekako svi ovi i svi oni na dvije različite strane. Glinjani su nezadovoljni, frustrirani, osjećaju se prevareno i izdano, od obećanog boljitka – ništa, samo nazad i nazad. Valjda kako bi onima poslije, na vlasti, bilo lakše krenuti naprijed, iz ništa uvijek je moguć pomak u nešto.

Već nekoliko srijeda u Glini nema Srijede. A bilo je i za vrijeme ratova, progona, iseljavanja, vraćanja u srušeno i spaljeno. Ovih srijeda nema glinske Srijede jer se vlast, ma tko god to bio i u nju spadao, ne može, ne zna, ne umije i ne želi potruditi pronaći rješenje. Ljudi tako govore, i Hrvati i Srbi, da se još jednom razumijemo, i seljaci i građani. Vladavina je uspostavljena tako da nemaju kome reći, stranke i strančice, bez obzira na nacionalni predznak u nazivu, prema njihovom shvaćanju demokracije ne bave se problemima građana, oni, građani, nisu politička kategorija, zato su nevažni.

Stanovnici Gline zabijeni su u mišju rupu jer nemaju tradicionalnoga placa, a njima je to kao da nemaju ni dana u tjednu zvanog Srijeda. Život se u gradiću ravnao od srijede do srijede, sad kao da je nekome stalo da se ravna od četvrtka do četvrtka kad počinju nove akcije – snižene cijene u nekoliko većih marketa. Pa da jabuke petrovače za pitu domaćica kupuje u jednom od dućana iz razvikanog trgovačkog lanca. Ma nemojte nas … Nismo mi državni budžet.

Ako netko ne razumije i ne pozna stanje do kraja: odjednom, tobože zbog korone i potrebne distance, vlast ženski plac seli na prostor nekadašnjeg stočnog sajma, između nove Katoličke crkve i Veterinarske stanice. Sa kog prostora su odavno skinuli i izbili gelendere iz doba Austrougarske, za koje nedavno čujem, ali nisam uspjela provjeriti do pisanja ovoga teksta, da je Austrija predlagala da će ih zaštititi i održavati kao kulturno-historijsko naslijeđe i dobro. Draga Austrijo, Glini ne treba ni njeno naslijeđe, šta će joj još i vaše. Dvije-tri srijede eto tu prodavača i kupaca, dok sanitarna inpekcija na zabrani takav oblik okupljanja, nema nikakvih uvjeta, pa, ljudi dragi, morala se snaša iz sela popišati iza drveta, nevidljiva s jedne, ali vidljiva sa tri ostale strane. Kažu da je muškima bilo lakše, što vjerujem, posebno onima koji dan ranije, već u utorak, kamionima natovarenima vrećama krumpira, kukuruza, graha, kupusa, dolaze iz Slavonije, Podravine, Moslavine, Posavine, Like i postrance čekaju glinsku Srijedu.

Vlast najprije propagira osnivanje OPG-ova, što će reći: obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, pa im onda ukine mogućnost prodaje. Možda sad glinska vlast propagira zatvoreni prehrambeni krug: jedeš – sereš – dobivaš gnojivo – siješ – uzgajaš – bereš – jedeš i tako traješ, ne treba ti ni novac za život. Pa onda postaje besmisleno razmišljati o tome kako Glinjanima osigurati normalan život.

A glinske domaćice žele i ove jeseni praviti ajvar, kiseliti krastavce i paprike, spremati pripremljeni sataraš u zamrzivač, peći pekmez od šljiva, napuniti burence kupusom za kiseljenje, uz njega pripremiti graha kuruzara ili tičara, osigurati vreću-dve krumpira ogulinskog ili bjelovaskog, i još puno toga bi Glinjani prikupili i dovukli u domove, koliko tko može, ali u zraku visi pitanje: hoće li im to gradska uprava omogućiti ili ostaviti status quo, po onoj partizanskoj koje se HDZ-ova vlast doslovno grozi: Snađi se, druže. Pa bi ljudi, građani Gline, sad trebali plaćati tko će ih voziti po selima, od jednog do drugog OPG-a, kod jednih po sir, vrhnje, sušeni sir sa začinima, kod drugih po kuvani prisušeni sir i jaja, kod trećih po jabuke i kruške, kasnije po šljive i grožđe, a gdje će po mladi i suvi grah, krumpir i kupus, to još imaju vremena za razmišljati.

Na decenijama održavanom i korištenom glinskom ženskom placu, skoro u centru grada, dostupnom na noge, koji je betoniranog postolja, natkriven, sa ujednačenim štandovima, i sa sanitarnim čvorom, zahodima i tekućom vodom, sad je plato sredinom oslobođen štandova kao idealno parkiralište. Nekoliko kontejnera u stražnjem dijelu placa također idealni za odlagalište svakojakog smeća i otpada. Kažu susjedi: Cigani non-stop prekopavaju. Neka prekopavaju, to je njihovo pravo, ne kradu, bore se za sebe i svoj život. I oni su dio glasačke mašine pa je za očekivati da će mnogobrojni glinski Romi dati svoj glas HDZ-u jer im u mnogočemu hadezeova stranačka vlast ide na ruku.

Oni kojima je dobro šute, a oni koji žele nešto reći nemaju kome.

Čuje se, tu i tamo, i razlog zašto u Glini više nema Srijede: grad dobio neki novac iz evropskih fondova za dogradnju i uređenje placa; moguće je, ali, šta do tada, ako nikakvi radovi još nisu ni počeli, a svi u Glini dobro vide kako započeti radovi teku i koliko dugo traju.

Glinska Srijeda, kao sajmeni dan, je kulturološki i sociološki fenomen i ima toliko snažan i važan društveno-socijalni karakter za Glinu, Baniju i šire okruženje, da zavređuje pisati je velikim slovom. Glinski plac srijedom nije tržnica ni pijaca, to je društveno okupljanje, mjesto susreta, dogovora, razmjene informacija, i ne mora se ništa tržiti ali se mora srijedom doći u Glinu. Sad je Glinjanima i Banijcima čak i to najjednostavnije ljudsko pravo ukinuto. Što će biti sljedeće?

Ovaj tekst je rezultat više razgovora sa stanovnicima Gline, još jednom: i Hrvatima i Srbima. I nitko od njih ne misli da je razlog korona virus, sve dok se u skučene trgovine cijeli dan može ulaziti s maskama.

Svaki lajk-sviđanje uz ovaj tekst bit će kao da ste potpisali peticiju sa zahtjevom da najkasnije do druge srijede, za 14 dana, ta ostavimo vladajućima prostora jer znamo da nisu tako hitri, a pred njima su i svečani dani, dakle, do 11. kolovoza, da uspostave glinsku Srijedu, gdje i kako znaju, ali da je građanima dostupna „na noge“ i „na bicikline“.

Napominjem da će ovaj tekst biti proslijeđen određenim ministarstvima RH koje bi, autorica pretpostavlja, ne tema, nego problematika, trebala zanimati.

Pa se vidimo neke skore glinske Srijede srijedom!