Kad u Glini srijedom nema srijede

I tako dođe vrijeme nezamislivo! Kad u Glini nema srijede! Jedne srijede u martu 2020. godine ne zna se je l' utorak, četvrtak ili, možda, ipak, srijeda.

Snijeg pada cijelo jučer, pa noć na danas, i nastavlja. Više ga je danas nego u isto doba jučer. Nadoknađuje u martu decembar i januar, nekako se ljutito skupio, kao da su mu naši zemaljski dani zabranili nadimanje i raspucavanje u vrijeme predviđeno, pa se kida sada, srdito vitla nošen burom, na mjestu koje mu se svidi za odmor onaj prvi prizove novopadajuće pa prave brdašce, liči na malu humku, odakle pogledavaju prema obližnjem zaokruženom prostoru kojim zeleni trava bez imalo bjeline na vlatima. A iz nje se kočoperno izdižu glave žutih narcisa, dugo je bilo toplo pa su izrasli kao dječarci kad se u pubertetu izduže a visinu im ne prate mišići, zato neko vrijeme traju kao ravne grane bez listova, usađene čvrsto u rahlu zemlju. Jaglaci, zumbuli i ljubičice više liče na djevojčice koje se šire i pune prije izrastanja, te u tom stanju ostadoše pred prvim ovozimskim snijegom, pristiglim sa proljećem. Što li će se tek događati kad snijeg okopni!

Od jutra do kasnog dopodneva nekoliko telefonskih poziva: Čuj, samo da provjerim, je l' danas srijeda …

Kalendar pokazuje da jest, ali nitko ne vjeruje. Ljudi navikli vjerovati samo onome što je očinjem vidu dostupno. Danas gledaju kroz prozore, razmiču zavjese, rukavom brišu prozorska stakla, sve ne bi li ugledali čovjeka na putu. Pokrene li se nešto u pogledu, pa brzo izmakne, ispuza ili nisko skoči, mačka je, tko bi drugi bio, kradljivci neće u ovo jutreno doba u pohod, a oni što su rabotu odradili noćas na vrijeme su se sklonili u svoju sigurnost. Ono bjelkasto ili tamnjikavo što se ubrzano približava, pas je, običan komšijski pas, za njim tapka gospodarica, promatrač zaključuje da se ništa nije promijenilo jer i ovoga jutra žena izvodi psa u šetnju, kao i svakog dana, kao i onih dana kad je muškarac iz kuće odlazio na posao i dva sata ranije palio automobil. Ne čuje se zvuk motora, ali se čuje žena koja uporno zaziva psa po imenu, a on se uporno pravi kao da to nije njegovo ime. Pitanje je da li je ikad pristao na to ime, a nije mu pružena šansa da ga promijeni. Mačke nemaju čuvare, one najbolje mačkasto same sebe čuvaju, zato ih je više na ulici i u prikrajcima uz ograde, uz drva u metrima koja čekaju sljedeću zimu, na stepenicama i betonskim stazama.

Čovjek samo onaj koga izvodi njegov pas.

Srijeda je u Glini, ona svjetska srijeda, ali samo u Glini glinska. A na ulicama najviše pasa i mačaka lutalica, izgubljenih, istovarenih iz automobilskih gepeka, spuštenih u kutijama sa bicikala, nevoljenih, nepotrebnih, ostavljenih svojim životima. Nekako su danas oživjeli, kao da su obradovani, svejednako mršavi, osakaćeni, izranjavani. Znaju njihove utrobe, prošla je sedmica, pamte kad su zadnji put pošteno jeli, i mjesta na kojima ima hrane, tamo gdje miriši pečenje, prže se sardinice, odmotavaju masni papiri sa salamom i otvaraju škanicli sa bijelim kruhom. Okupljaju se u malim grupama, da ih se ne bi gledalo kao čopore, uzdignutih repova i njušaka, vrte glavama, nikako uhvatiti miris hrane.

Tko će psima i mačkama objasniti da danas jest srijeda, ali nije srijeda u Glini?

Nema ljudi čije bi tragove pratili. Može pas stati na sred Karlovačke, baš na onom ćošku odakle se ide za ženski plac, sve bez opasnosti da će ga pregaziti auto. Ili da će mu netko priprijetiti sa „marš tamo“. Žuta mačka može razgledati sve uokrug s onog dijela Skvera kome bura nije dozvolila zabjeljivanje, ništa zanimljivo neće vidjeti, ni niz Korzo ni uz Omladinsku. Poneka ljudska figura, zgrčena od godina, straha i sjeverca, nekako se preplašeno približava Kasini. Neće na viđenje sa poznanicima, drugovima i rodbinom, ne može ni ući u zagrijani gostionski prostor, vrata zakračunana, nego će u dućan u plesnoj sali, kojoj su poskidali stepenice i zaravnali pod kako bi ga nariktali za police sa kojekakvim šuštavim šarenilom. Ne smiju ljudi jedni drugima bliže od dva metra. Najedanput ne poznaju sami sebe. Ispremiješali im se prijatelji i neprijatelji, znani i nepoznati, njima njihovi, i drugima opet njihovi. Jedino im oružje za obranu od ljudi samoća, izolacija, bijeg od svakoga koji hoda na dve noge. Odjednom su u velikoj prednosti oni na četiri noge. Smiju svuda i sve sa svakim.

Ovaj dan su proglasili svojim praznikom.

Miruje prilaz od Čučkovića, od Donjeg i Gornjeg Selišta, Šibina, Hajtića i Balinca, jednako kao i onaj od Viduševca, Taborišta, Bučice, treći od Jukinca, Prekope i Kihalca, četvrti od Crnog Luga, Joševice, Maje, Dragotine, Bijelih Voda, Malog Gradca i Klasnića, peti od Majskih Poljana … tako mali grad a puno ulaza u njega, danas praznih i pustih, kao da su se nebeske rampe spustile na sve prilaze.

A možda i jesu, samo ih ljudi ne vide!

Rampe sagrađene od nepoznatog materijala, neuhvatljivog ali podatnog, čvrstog ali lelujavog, neprimjetnog ali opasnog, nježnog ali ubistvenog, razigranog ali smrtonosnog. Nepoznati virus kome nadjenuše ime korona (lat. corona: vijenac, kruna) zaustavio je sve osim vremena. Zato se snijeg razigrao kao da je nekoliko prethodnih mjeseci bio blokiran u nekoj samo svojoj karanteni, pa kad je olabavila, on navalio na sve izlaze.

Kad već ljudi ne smiju izvan kuća, dvorišta, stanova, neka snijega bez ljudskih stopa. U pustoj glinskoj srijedi, za koju nitko nije siguran je li baš srijeda, ili je možda utorak, ili četvrtak …