Isječci sjećanja (32): Naš progon slave i oni koje smo dočekivali u svojim selima

Dok sam rastao na selu, a u selu sam i rođen, hvatala su me ponekad maštanja o tome kako bi bilo lijepo da sam rođen i da živim u gradu. I to zbog toga da ne moram da radim ono što sam morao da radim na selu.

Iako sam malko i upoznao grad kad su me u vrijeme ranog djetinjstva vodili po bolnicama, a to je bilo doba početka kakvog-takvog pamćenja onoga što sam gledao i slušao, takvih želja tada nisam imao. Tada sam se i plašio grada. Plašio sam se velikih kuća, lijepo obučenog naroda, djece koja su, činilo mi se, bila zločestija od nas koji smo živjeli na selu, drugačijeg govora od onoga kojim smo mi u Jošavici govorili. Niko od onih kod kojih smo bili, a sve su to bili naši rođaci, nije rekao: Iša sam, ili išo sam u dućan da uzmem kruva i slaline, već ovako: Išao sam u špeceraj da kupim kruha i špeka. „Špeceraj“ i „špek“ brzo sam zaboravio. S njima sam se susreo tek po dolasku u Petrinju, u šesti razred.

Ta razmišljanja o gradu javila su mi se u skroz predškolsko vrijeme, kad sam u Jošavici bio uvođen u poslove čuvanja ovaca, a onda krava i konja. Bila su to sasvim tanana razmišljanja, maštanja. Javljala su se najčešće prilikom jurnjave za ovcama – nemirniju stoku od ovaca i krmaka nikad nisam čuvao. Samo, svinje sam čuvao svega nekoliko puta. Ali ovce: najprije u Jošavici pa ponovo u Komogovini. Otjeram ih u majine, zvane Gajine, koje se nalaze na sjevernom obodu privatnih komogovljanskih šuma Šamarice, pa ih pustim po Donjim Gajinama. Ja još nisam ni sjeo, a one već šišaju prema Gornjim Gajinama, sa čijih čistina, između grmeljaka i trnjaka, odlutaju kroz šume Borisavca i još dalje – u šume vijenca Paljevina.

Želja za gradom počela je u stvari da jača dolaskom u Komogovinu, u osmoj godini. Ta se želja često miješala, i ne samo kod mene nego i kod od mene nešto mlađih sestre i brata, pitanjem: zašto smo mi morali da budemo djeca Joce i Danice pa da moramo da radimo sve to što smo radili dok smo išli u prve razrede osnovne škole? Kasnije smo radili i sve druge i najteže seoske poslove. Sestru i mene, nakon što smo krenuli u više razrede osmogodišnje škole, najprije ja, a onda i ona, čekali su i najteži poslovi cijelog ljeta, dok je brat te poslove, posebno oranja, brnanja i sijanja, radio sa ocem i u proljeće i u jesen. A takve poslove djeca koja žive u gradu nisu morala da rade: da čuvaju ovce, krave, jedno vrijeme i junce, a onda i konje; da plijevu povrće u bašči: svako dobije po gredicu pa tjeraj; da čupaju konoplju i keten, da ih uvezuju u snopove i odvoze u rijeku Sunju na kiseljenje, pa da ih, onako suve, danima mlate stupom; da idu na prutanje, kopanje i ogrtanje kukuruza (kad idem i kod sebe i kod drugoga s konjima, kolima i prutačem, ustajem u tri sata, prutamo do dolaska kopača, a tada dajem konjima da jedu, uzimam motiku i kopam dok god ima isprutanih redova, a onda ponovo); da kose travu, djetelinu, strnokos i da to suše, osušeno da dovoze na gumno pa ga djeđu u plasnice, ili sijeno i djetelinu spremaju na štalu, u sjenike, a slama i strnokos obavezno se djeđu na gumnu; da idu u žetvu i za žeteocima da vežu snoplje (da, znali smo i mi, neki dječaci da to radimo); da mašinaju žito, da na drešu režu snoplje, a neki malko stariji i da snopovima hrane dreš, da odgrću slamu, pljevu, a malko stariji da vežu vreće napunjene žitom i da ih sklanjaju kako bi stariji od njih to odnosili i spremali na za to određena mjesta; da vode konje ili volove na njivi u vrijeme oranja, da i sami drže plug, brnaču i sijač kod sjetve kukuruza; da beru gra kuruzarac u kukuruzima (e što sam to mrzio!); da beru kukuruze i da ih perušaju; da idu u šumu, spremaju i dovoze drva, da ih režu, cijepaju, unose i slažu u drvarnici, šupi ili ispod kakve strehe; da ih vode po sajmovima i da čuvaju konje i kola dok se roditelji ne vrate; da smiruju konak dok roditelji rade po njivama, baščama, u šumi, ili kad nekud odu: da nahrane svinje, kokoši, guske, tuke i race i da ih zatvore, da pokupe suve rubine sa štrika u voćaru; da iz voćara unesu sak sa sirom; da nalože vatru kako bi majka kad dođe mogla što brže da pripremi nešto za večeru; da pomuzu krave (nučio sam da muzem i krave i ovce); da češu (češagijom i kefom) goveda i konje; da kupe šljive i pomažu kod pečenja rakije; da idu zimi u šumu i da režu kestenovo drvo za tanin, da to drvo režu i komade slažu pored puta kako bi drvo bilo pripremljeno za čekićanje i odvoz; da odlaze, kad ih otac pošalje, s konjima, kolima i na kolima s plugom, brnačom i sijačem da rade kod drugih u svom selu ili u nekom drugom selu – kod rođaka, kumova prijatelja... i tako dalje, i tako dalje.

Od nas, Jocine i Daničine djece, u Komogovini su, a to su drugi govorili, tako radili od nas nešto mlađi dječaci Šestići, Miloš i Božo, sinovi Đure i Danice. E, sad, moram i ovo da kažem: Miloš, Mića, bio je golman moje komogovljanske ekipe sa kojim sam odigrao najviše malofudbalskih utakmica od svih golmana sa kojima sam igrao mali fudbal, a Božo se posvetio rvanju, sa Rvačkim klubom „Gavrilović“ iz Petrinje osvajao je prvenstva Jugoslavije, rvao za Rvački klub Sisak, osvajao brojne medalje na jugoslovenskim, republičkim i međunarodnim takmičenjima, učio druge rvanju, a igrao je s nama i mali fudbal na Čečevici; kako sam ga samo volio!...

E, u tim tako davnim i još davnijim vremenima, maštao sam o gradu. I ne samo zbog rada, nego i zbog mnogo čega drugog o čemu sam slušao, a nešto i vidio.

I kroz sve te godine, kako za vrijeme boravka u selu tokom cijelih godina tako i za vrijeme ljetnih raspusta, dolaze nam u selo dječaci i djevojčice iz Zagreba, Beograda, Siska, Sarajeva, Petrinje i pričaju kako odlaze u kino i gledaju kaubojske filmove. Pričaju kako se tuku dječaci iz ove protiv dječaka iz one ulice. Oni iz Beograda i Zagreba pričaju o životinjama u zoološkim vrtovima. A onda im mi kažemo da smo i mi bili u zoološkom vrtu. Pričaju o fudbalu, o Crvenoj zvezdi, Partizanu, Dinamu, Sarajevu... Pa kreću i izmišljanja i hvalisanja: za jednoga se pričalo da brani u juniorima Partizana, za drugoga da igra za juniore Dinama, treći je igrač Novog Sada, četvrti Segeste... Pričaju kako kradu lubenice čim lubenice stignu na ženski plac, kako kradu trešnje, grožđe po vinogradima... I još nam svašta pričaju.

Dobro, i ti koji živiš na selu znaš nešto i od tog njihovog. I ti, kad naiđe dan (ili dani) pa ne moraš da radiš nešto od onoga s početka priče, ali goveda i konje čuvaš, bez toga ne može, pa kad prispiju kukuruzi, pečeš pečenike. Ide i neko od njih s tobom, uživa i sve uzdiše kako je nama lijepo, ili lepo, svejedno. Ponekad ide neko od njih sa nekim od nas da krade kukuruze. Pa ga vodimo da krade kruške ječmenjače... A onda ga učim da jaše moje konje. On priča o hipodromu i sedlu, a kod mene su sva Brda i čečevičke ledine hipodromi. A o sedlu da se i ne priča: kakvo sedlo, jadan ne bio!

Kad sam u dvanaestoj godini otišao u grad, brzo sam učio mnogo štošta od onoga što su oni pričali. Za nešto od toga što su pričali, shvatio sam da su preuveličavali, osim odlazaka u kino, u cirkus „Adriju“, na utakmice... Prednost su bile poslastičarnice, ako sam imao koji dinar, i u njima, pored sladoleda, obavezne su bile limunada i alva. Dok su krađe trešanja, grožđa i lubenica na ženskom placu iste kao i krađe voća u mom selu.

Kad ponovo dođe ljeto, a mi, koji smo završili razrede svojih škola, što prije u svoje selo. Pa se oni, djeca funkcionera, službenika, oficira, brojnih majstora, pa zetovi iz bogzna kog kraja, pa snahe iz tamo nekog grada, sela, pa sve počne ispočetka. Ukrcam nekoga sebi u zaprežna kola s lotrama pa na Brda. On sjedi, pruži noge svijene u koljenima između prečki lotre i mlati s njima. Nije ni svjestan koliko slobode imaju te njegove noge dok se voze preko plitke Sunje, pa kamenim i od tog kamena krečnjaka prašnjavim putem, pa kolskim putevima između njiva. I dok tovarim misirače, kakvu travu ili bilo šta drugo, pokazujem mu gdje žive otrovne zmije klječani. Učim ga kako se čuva od osinjaka u zemlji blizu najrodnije šljive, učim ga da se ne plaši guštera, učim ga kako se prilazi konju, uveče ga izvodim na brdo blizu šume da čuje lisicu, da u predvečerje vidi srne na paši. Sutradan ga vodim u berbu kupina i divljih malina. Kad koji dan padaju kiše pa stanu, vodim ga da bere vrganje, lisičarke i rudnjače. Učim ga da jede trnjine i gloginje. Vodim ga na zabave: ja sviram, a on gleda i čudi se. Vodim ga na kupanje u vir Milakovac (ispod Trešnjara, gdje je granica između Komogovine i Borojevića). Mi skačemo sa jedne od poviših grana jošića, a on ne smije... I sve tako...

I danas se ponosim sa svojim selom, sa svojim selima, sa onim što je bilo najvrednije u njima: njihovim narodom. I srećan sam što sam živio i u selu i u gradu. Jer selo mi je dalo ono što nikad i nigdje ne bih stekao. A grad je to na svoj način samo dopunio.

A sad s tugom u očima posmatram ovu djecu, ove potomke prognane djece u velikom gradu od kojih će rijetko ko imati priliku da se u prirodi sretne sa vukom, divljim veprom, poskokom, da peče pečenike, da krade kruške ječmenjače, šlame, dinje i drugo voće. Ta djeca nikad neće saznati šta to znači kad se plijeve oko luka, krastavaca, paradajza, pa se onda ode na kupanje u Žarkov ili Stevčin vir, pa se u Čečevici zaigra malog fudbala.

Nažalost, ni moji unuci to nikad neće saznati. Jer tamo gdje im je djed, ma od kakvog rada da je bio umoran, i iznad svega volio selo, sad rastu šume i zaborav.

Sad naš progon iz tih pustih sela i gradova slave i oni koje smo dočekivali u svojim selima, koje smo učili jahanju nesedlanih konja, kojima smo pekli pečenike, vodali ih po zborovima...

Dani prolaze, a na našu radost – i naša djeca rastu!