Kroz pustinju i prašinu Banije

BOJNA - Prestrogi zakonski propisi, pogotovu oni vezani uz ograničenja i rokove, nerijetko mnogim građanima donose niz neprilika; ipak, među malobrojnima kojima su neumoljivi paragrafi dobrodošli je danas 71-godišnji Banijac iz Bojne, Milan Mileta Čučilović. On je svojedobno gotovo 15 godina bio poštar u svom kraju, raznoseći pošiljke od banijskoga juga sve do granica BiH. Kada se nakon tragičnih devedesetih vratio iz progonstva, započeo je sređivati dokumentaciju i dokaze o minulom radnom stažu, a sve kako bi ostvario kakvu-takvu mirovinu, dostatnu barem za osnovno preživljavanje. No, državni su ga činovnici uporno uvjeravali da mu nedostaje nekoliko dana staža da se provede to njegovo pravo, pa se razočarani Milan obratio najbližem Centru za socijalnu skrb i ‘isposlovao’ mizernih 920 kuna socijalne pomoći mjesečno. Svejedno, stalno ga je kopkalo koliko bi iznosila njegova mirovina da je uspio ostvariti uvjete, pa je nakon silnih raspitivanja, zbrajanja i oduzimanja izračunao da bi po toj osnovi svakoga mjeseca primao tek po stotinjak kuna više.

- Kad sam sve izračunao, sretan sam što nisam ostvario mirovinu i što sam postao korisnik socijalne pomoći, jer uz mjesečnih 920 kuna socijale imam pravo i na neke druge stvari. Dobijem oko 900 kuna za ogrjev, plaćaju mi neke račune, od kojih mi je najvažniji onaj za struju, a tu i tamo naleti pokoji paket s hranom. Mogu reći da sam u boljoj situaciji nego da sam ostvario mirovinu – objašnjava Čučilović za "Portal Novosti".

Iako devetstotinjak kuna malo kome može biti dovoljno za normalan život, Milan se prilagodio svojim okolnostima pažljivim raspolaganjem novcem i drastičnim kresanjem troškova, pa danas uspješno samuje u drvenom kućerku naslijeđenom od djedova usred banijskih pustopoljina, odnosno zaselku Potkosa u blizini granice s Bosnom, na kraju u mape ucrtanih staza i putova.

- Živim sam od majčine smrti, dakle 15 godina; otac Đuro umro je tik pred rat, mama Milica 2005. Supruga i ja rastali smo se nakon što smo dobili kćer Brankicu, pa je cijela obitelj živjela od mene i moje poštanske torbe. Sve je bilo dobro, ali nije dugo potrajalo. Dođe onaj prokleti rat, za njim i Oluja: nema Srbina u ovim krajevima koji je nije zapamtio, ali je mi Čučilovići zapamtismo bolje možda od ikoga u Hrvatskoj: naša je Brankica rodila svoju kći upravo 5. augusta, uz svu onu grmljavinu topova i sav strah koji nas je obuzeo. Radi toga je unuka Bojana imala samo dva sata kad smo se dali u bijeg, pa mislim da je najmlađa osoba otjerana sa svog ognjišta - kaže Milan te nastavlja pričati kako se s kćeri, zetom i unukom ukrcao u susjedovu prikolicu da bi preko brda i dolina dospjeli do Bosne, a odatle još dalje, do Srbije.

Majka Milica nije htjela nikamo, odlučila je ostati na svome, a njezinu je sinu i četvrt stoljeća kasnije žao što i oni nisu jednako postupili. Da jesu, ne samo da svi zajedno ne bi prolazili strahote putovanja s tek rođenom bebom, nego ni on ni zet Duško ne bi do danas čuvali teško sjećanje na razdvajanje od svojih cura u Bosanskom Novom, odnosno razdiruće slutnje da se s njima nikada više neće vidjeti. Kad su Bojana i Brankica kamionom odvezene s ostalim ženama i djecom, Milan i Duško zaputili su se prema Banjaluci, gdje im je u tamošnjem Klubu srpskih sestara rečeno da su mama i beba u prijedorskoj bolnici; s dolaskom u Prijedor, doznali su da su odonud iz nekog razloga prebačene nekamo u Srbiju, pa se ionako velikom strahu pridružila i jeziva strepnja, koja je potrajala sljedećih mjesec dana, sve dok najdraže žene nakon bjesomučne potrage nisu pronašli žive i zdrave u Krnjači kraj Pančeva. Bilo je to, kaže, Milan, kao da su se svi ponovno rodili.

Nedugo nakon tog radosnog susreta, mlada obitelj započela je svoj život u novoj zemlji, a Milan se zaposlio u jednoj pekarnici u Novom Sadu.

- Nisam ondje izdržao ni godinu dana. nije to bila moja zemlja, a ono moji ljudi. Nisu baš tamo voljeli nas izbjegle iz Hrvatske, pa sam sve više razmišljao o svojoj Baniji. Zato sam brzo predao zahtjev za povratak, sredio i prikupio sve papire, pa se već u proljeće 1997. obreo pred svojom kućom i starom majkom. Vraćao sam pomalo život zapuštenom domaćinstvu, majka i ja smo zajedno dosta toga radili i organizirali, pa se nekako moglo živjeti. Al’ onda se nakon osam godina ona razboljela i umrla, pa sam od tada potpuno sam ovdje: nemam više ni komšija, obilaze me samo veprovi i lisice. Nekada je ovdje bilo petnaestak kuća s dvjestotinjak stanovnika, a danas nas je svega troje i to na priličnoj razdaljini - kaže Milan.

Njegova kuća nije odsječena od svijeta samo zato što je zaista daleko od prvog susjeda, trgovine, liječnika ili pošte; razlog tomu je to što do nje vodi jedino nekoliko stotina metara iznimno lošeg makadamskog puta, koji bi pod hitno trebalo nasuti barem kamenjem iz obližnjega kamenoloma, kroz koji i vodi put. No kako gusta prašina svakodnevno pada na Milanov dom, morao se miriti s dodatnim nizom nevolja, jer su se od nje ugušile pčele i zagađena je voda. Na gustu prašinastu zavjesu što se u drveni kućerak uvlači kroz zatvorene prozore, više se i ne obazire.

- Kucao sam na mnoga vrata, ali pomoći niotkuda. Vlasnik kamenoloma je negdje u Njemačkoj, glinski Komunalac nikad nema dovoljno novca i vremena za obnovu puta koji vodi do mene, a silne hrpe izlomljenog kamena praše li ga praše - zaključio je u neveselim tonovima sugovornik "Portala Novosti".