Isječci sjećanja (26): Ljubavi ljudskoj, u doba koronavirusa, aplaudiram, aplaudiramo

Nakon što je 1982. godine ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, Gabrijel Garsija Markes, rođen u Kolumbiji, najveći dio života proveo u Meksiku, objavio je 1985. godine roman „Ljubav u doba kolere“. Kao i sve drugo što je napisao, a kod nas je prevedeno, što mu je i ovovremeno i onovremeno, i realno i irealno, s metaforikom koja iznenađujućim bljeskovima pomjera granice svojih teoretskih određenja, tako se sve to i u ovom romanu takođe prepliće.

Pripadam čitaocima koji smatraju da ono što se događa u ovom romanu nije izmišljeno: sve je stvarno. Ma koliko da je izmišljeno. Jer i izmišljeno je stvarnost. Ono nije samo ovo što živimo već i ono što bismo jednog dana mogli da živimo. Pa mi se ovih koronovirusnih dana roman većma naslovom nego sadržajem vratio pred oči, u misli. I ubrzo sam se uvjerio da nisam usamljen: javilo se kolumnista koji su se takođe sjetili naslova Markesovog romana. Javili su se s nekim drugim, drugačijim namjerama o kojima je sada neuputno i raspravljati. Ali, Bože moj... Ne dešava se to ovih dana samo u Srbiji.

Budući da sam pripadnik najrizičnije grupe koja se našla na brisanom prostoru „blickrig“ jedinica zastrašujućeg neprijatelja koji se zove koronavirus¹, nastojim da se ponašam odgovorno. A to znači kao pitomac karantina Kumodraška 394, Kumodraž 2, Beograd. U kome dane provodim sa suprugom, koja nije, na našu sreću, nije u mojoj grupi.

A kakva je to bolest, taj koronavirus, koliko traje, šta nam još, osim smrti, čini? I šta mi da činimo?

Stručnjaci pričaju, objašnjavaju, pozivaju na red, disciplinu, vlasti određuju mjere. I preporučuju, mole, kume: Ne izlazi! (A to se odnosi na nas koji smo napunili šezedesetpet godina.) Drži rastojanje! Ne lunjajte po parkovima i izletištima! I tako dalje.

I onda onaj najsavjetniji od svih savjeta: Peri ruke!

Pa mi peremo ruke. Mislim da se nikad ruke toliko puta u toku dana nisu ni prale. Ali, da smo prali ruke, dobro se sjećam, prali smo: u Osnovnoj školi u Komogovini (i ne samo u Komogovini) prali smo ruke i brisali ih svako svojim peškirićem (ručinićem ili kakvom čistom krpom) od usnova, za vrijeme velikog odmora, prije nego što ćemo uzeti parče hljeba i Unrinog sira u ruke. U uglu hodnika stajala je crvena metalna kanta sa svježom vodom iz školske čatrnje. Kanta je imala ispusnu cijev kao što je ima ona za zalivanje bašti, cvijeća. Poklopac je bio podijeljen na pričvršćeni dio koji se nije podizao i dio koji se, kad se otvarala kanta, preklapao i spuštao na taj prvi dio. Ali se voda sipala kroz onu cijev u poseban lončić kojim je redar polivao druge đake koji su nad lavorom prali ruke sapunom. Sapun bi se poslije svakog đaka polio vodom. Škola nam je bila ispisana parolama: Čistoća je pola zdravlja! Ne pljuj po podu! Peri ruke prije jela! Zdravlje je najveće bogatstvo! Itd. A, opet, koliko sam samo putaka kod oranja ili nekog drugog posla, a voda je morala da se štedi (špara), rukama punim zemlje jeo kru, slaninu, crni (crveni) luk. I koliko sam samo putaka pio potpuno mutnu vodu iz duboke goveđe stope ili kakve barice pune punoglavaca i žabokrečine... Ali: Peri ruke! Druga su ovo vremena. Druga jela, drugo voće, povrće, kao što se stalno izmišljaju i otrovi koji ih u stopu prate. I drugačiji je ovo virus. Koronavirus!

Dakle, stigao je koronavirus. Stigao je globalno: od svih za sve. Onaj ko je pročitao romane: „Kugu“ Albera Kamija, „Besnilo“ Borislava Pekića, „Slepilo“ Žozea Saramaga, uz „Ljubav u doba kolere“, da se zadržim samo kod njih, njemu je jasno šta je pisac htio da kaže. Onaj ko ih nije čitao, moj je savjet, neka ih čita kad sve ovo prođe.

Odavno je jasno, ne samo čitaocu ovih romana i druge fantastične i fantazmagorične literature, da je ponovo, po ne zna se ni koji put, u ne baš tako dugoj ljudskoj istoriji, došlo vrijeme da svijet mora da plati cijenu (i mnogi nevini, na veliku žalost) svojih globalnih siledžija, ubica, beskrupuloznih osvajača, etničkih čistača, progonitelja i pljačkaša, neizmjernih nepravdi, otimačina, laži, gladi, zagađenja i svega najgoreg što može, a najvjerovatnije što i ne može da se zamisli. Svijet je postao globalna Kugla nekulture, Kugla nejednakosti, Kugla nuklerna, Kugla nuklearka. Čovjek nikako da shvati da je on najmlađi na toj Kugli od svega što živi, što je živjelo – a on ga je uništio. Naša Kugla je jedna opasna Korona. Zazivali smo je. I ona je došla. A da li je došla kao zavjera: naručena, projektovana, dugo pripremana, da li kao osvetnica – manje je važno.

I da li me je strah? Plašim li se u svom kućnom karantinu?

Da, plašim se. Ne za sebe, nego, kao i mnogi, mnogi drugi širom svijeta, za svoje najbliže. Da, plašim se i za najbližu rodbinu koje ima i ovdje, po Srbiji, ali i po svijetu. Plašim se za prijatelje, za poznanike i za bezbrojne druge, mnoge.


Zovu mnogi od njih mene. Zovem i ja njih. Zovu i čitaoci ovih „Isječaka“. Zovu izbjegli i prognani iz Petrinje, Gline, Kobiljaka, Krčeva, Brnjeuške, Donje Bačuge, Male i Velike Graduse, Bijelnika, Komogovine, Borojevića, Mečenčana, Donjih Kukuruzara, Plaškog... a sada su u Beogradu, Novom Sadu, Silbašu, Kraljevu, Pirotu, Subotici, Sremskoj Kamenici, Zrenjaninu, Vladimircima, Novom Bečeju, Smederevu, Šajkašu... Porukama pitaju iz Petrinje, Hrvatske Kostajnice, Zagreba, Londona, Pule... Zovemo se mi – izbjegli i prognani. Zovu se i oni između sebe. Zovemo se mnogo češće nego u vremenima kad nismo ni čuli za tu koronu. Zovu i neki prijeratni prijatelji iz Srbije. Zovu, zovu se, zovem. Jer ljubav u vrijeme koronavirusa, kao ni u doba kolere, nema granica. Ona je, ta ljubav, i rodbina, ona je i prijatelji, ona je svi. Ona je jača od straha.

I dok je tako – zar da se plašim!

Pa onda mislim i samo mislim: ne, ne plašim se. Ja sam se i naživio. I nabolničario. I više puta smrti izmicao u posljednjim trenucima: 1948, 2005, 2007, 2011. i ovih – 2019. i 2020. godine. Jer nema šta nisam... šta me nije... Mada, dobro je: dođe, popusti, zaobiđe.

Ja sam se, velim, baš naživio. I nasiromašio, i naimao koliko je moglo da se stekne, i sve izgubio pa nemao, pa, evo, opet nešto malko imam. I nagledao se, i naputovao, i naradio, i načitao, i napisao, pa opet čitao... A koliko ih još ima kojima je bilo mnogo, mnogo teže i kojima je i sada teže! I koji su izgubili...

Da, naživio sam se. Jer kad se sjetim Seljačke radne zadruge, koja se zvala „Prvoborac“, pa kad se sjetim da nam se taj „Prvoborac“ raspao 1952. godine, jedne od najsušnijih godina na Baniji. Siromaštvo, neimaština na sve strane. Milicija na biciklima ili pješice, ali obavezno s karabinima preko leđa. Unrino mlijeko u prahu, putar, sir, Trumanova jaja. Članovi Pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta sviraju, pjevaju, igraju. Noću se do seoskih avlija niz šamaričke padine spuštaju čopori vukova, a često i tokom dana mogli su se vidjeti i vukovi samotnjaci. Lisice provaljuju u tušnjake noću, a danju vrebaju nam guske koje se baš zadovoljno bave oko rijeke Sunje, po njenim virovima... Kao da je sve to bilo prije trista godina. A nije: bilo je juče, prekjuče.

Kako još niko, velim, ništa pouzdano ne zna ni šta je taj koronavirus, ni kako se liječi (a lijeka ionako nema, nisu ga izmislili, stvorili), ni dokle će to trajati... nema druge nego miruj. I tako sam se u 76. godini našao u kolu najrizičnijih. Što su kasnija događanja osporila: svi su ugroženi! U stvari, našao sam se u kolu onih koji o tome znaju da ništa ne znaju. Osim što bi trebalo da znaju da moraju da se pridržavaju... I što rekao moj djed Jovan Velebit, kod koga sam stanovao dok sam bio u Petrinji, i to kad se naljuti na mene, a to mu nije bilo teško, kao ni meni da ga naljutim: Blago tebi, ti tako blesav i ne znaš da ništa ne znaš!

I sad: kako onima koji su naredili da se izolujem u svom privatnom karantinu, pa ako preživim, kako im poslije svega reći da sam ja možda taj koronavirus nekoliko puta i preživio? Ko će mi vjerovati?!

A evo: i sad se sjećam da mi je jedan doktor (iz objektivnih razloga ne mogu da mu pomenem ime), 1979. godine, u Sisku, kad me ispitivao, dok sam ležao u Bolnici, o tome šta mi je bilo kad sam bio mali, kad sam ležao u toj istoj Bolnici i jedva preživio, a ja nisam znao da mu kažem, pa je on onda rekao: Mora da je to bila neka korona. Šta je još dodao, nisam čuo. Kako nisam imao pojma o tome kakva je to bolest, pitao sam. A doktor mi je rekao da nje još nema, ali da nije isključeno da se jednog dana neće pojaviti. Ja sam mislio da se doktor šali. A, opet, dobro ga upoznavši, osim toga bio je i u ozbiljnijim godinama od mojih, shvatio sam da se ne šali. Pa mi je riječ korona iščezavala, pa se vraćala, pa opet... Najčešće se vraćala zbog korone oko Sunca kad mu se dešavalo pomračenje. Tu zanimljivu prirodnu pojavu posmatrao sam više puta. Posebno je pamtim po slici – ulju na platnu jednog slikara, a zaboravio sam mu ime – slika mi je i danas pred očima. Zatim po jednoj kraćoj šaljivoj priči koja je nekih tamo davnih godina emitovana u emisiji „Selo veselo“ Radio Beograda, koju je uređivao legendarni Jovan Aleksić. Po priči o tome kako je pukovnik naredio (ovo pričam po sjećanju) da se preko podređenih starješina naredi svim vojnicima njegovog puka da će se pomračenje Sunca, toga i toga dana, posmatrati u krugu kasarne. U slučaju kiše pomračenje će se pratiti na televizoru, u sali. I dok je to stiglo do jednog od desetara, naredba se završavala riječima o tome kako će se pomračenje pukovnika desiti toga i toga dana u krugu kasarne, a u slučaju kiše pomračenje pukovnika održaće se u sali... I, naravno, koronu dobro znam po koronama na ikonama koje sam mnogo puta imao priliku da vidim obilazeći srpske manastire.

Ali koronavirus...

Dok su zdravstveni radnici – doktori, profesori, medicinske sestre, medicinski tehničari, spremačice i ostalo osoblje – koji se danonoćno bore s tom nemani, posebna priča. Izlazim svako veče u 20,00 časova i aplaudiram. I svima koji su zaslužni što i ja mogu da aplaudiram – aplaudiram.

I, naravno, ljubavi ljudskoj, i izbjegličkoj i svakoj i svačijoj drugoj, za sve one koji se bore za živote drugih – i ovdje i širom svijeta – aplaudiram, aplaudiramo.

Ne, nemoj mi prići!... prve su riječi u prvom stihu pjesme „Strepnja“ naše drage Desanke Maksimović. Ali u pjesmi o jednoj drugačijoj strepnji.

A valjda će i ova, u kojoj bi trebalo da prilazimo jedni drugima samo na dva metra udaljenosti, valjda će i ona uskoro proći.

---

1)  U pisanju o koronavirusu opredijelio sam se da ga pišem upravo tako: koronavirus. Stručnjaci za srpski jezik podijeljeni su oko tog pitanja. Jedni tvrde da treba poštovati atributsku konstrukciju, odnosno da atribut, kao širi pojam, ide prvi, dakle: virus, a onda dolazi uži pojam: korona. I oni imaju bezbroj primjera za svoje tumačenje: reka Sava, jabuka ajdared, riba som... Drugi svoje tumačenje takođe ilustruju brojnim primjerima: Crno more, Fruška gora, Vlasinsko jezero, lenja pita, bakin kolač... A ja primjerima sa Banije ilustrujem i jedne i druge: jabuka petrovača, krava simentalka, rijeka Glina, kobila Rićka... Ali i: Trgovska gora, Velebitski potok, Čavić brdo, Mačkovo Selo, Vergijina strana, ozima kruška, rana šlama, prežgana juva... Budući da ni virus ni korona nisu srpske riječi (po našem lekikografu Milanu Vujakliji virus je latinska, a znači otrov; korona je i grčka i latinska, a znači „venac, kruna; kod starih Grka i Rimljana najviše odlikovanje pobednicima na utakmicama, zaslužnim građanima, vojskovođama“; „svetiteljski sjaj; astr. beličastosjajan venac koji se vidi oko tamnog Mesečevog koluta za vreme totalnog pomračenja Sunca...“). Iako je moje opredjeljenje za koronavirus većma u duhu engleskog jezika (a šta nije?!), ostajem kod njega, s njim.