Isječci sjećanja (25): Rujevac, na Baniji, nekad svijetlo mjesto školstva...

U petak, subotu i nedjelju, 17, 18. i 19. novembra 1978. godine, boravim u Rujevcu i Dvoru na Uni. Sa svojim u nekim od ranijih zapisa spominjanim kolegom, novinarom i foto-reporterom Viktorom Flojharom. Bilježimo (on snima, ja zapisujem) ono što se događalo ta tri dana u ovim pitomim banijskim mjestima. A događalo se obilježavanje 35. godišnjice Prve partizanske gimnazije u Rujevcu. I sve to radimo za Vjesnik Željezare, a usput i za Kurir, novine za učenike osnovnih škola Sisačko-banijske regije (tada mu je izdavač bio Centar za kulturu „Vladimir Nazor“ Sisak). U dvobroju Kurira za decembar 1978. i januar 1979. godine objavljeno je ono što smo zapisali i snimili.

U nekim prethodnim „Isječcima sjećanja“ pisao sam o kursevima za učitelje u 1944. godine oslobođenoj Glini. Zahvaljujući sačuvanoj literaturi, objavljena su mnoga imena polaznika i predavača – u tim zapisima pisao sam o Glini i glinskom kraju pa se tadašnja uloga Gline i nekih njenih sela u organizaciji učiteljskih kurseva nije mogla ni smjela zaobići. S tim da ne zaboravim da jednom kažem nešto i o Prvoj partizanskoj gimnaziji u Rujevcu. Čije sam, eto, obilježavanje 35. godišnjice pratio i pisao o njemu. Nikad mi nije palo na pamet da odvajam ono što se u prosvjetnom, presvjetiteljskom i kulturnom radu u vrijeme Narodnooslobodilačke borbe (NOB) odvijalo na glinskom području od onoga što se činilo na dvorskom ili bilo u kom drugom kraju Banije.

Ovdje je najprije potrebno podsjetiti na neke činjenice o školstvu na dvorskom području za vrijeme NOB-a, a služio sam se prilogom „Školstvo i prosvjeta u ratnim uslovima“ Pere Strineke, koji je jedan od najaktivnijih učesnika tih događanja. Prilog je objavljen u zborniku „Dvor na Uni – od prijeslavenskog doba do naših dana“ (reprint izdanje, Dvor na Uni, 1991). (Magistra Strineku, za koga sam čuo još u Učiteljskoj školi i čitao njegove pedagoške tekstove, upoznao sam u Eksperimentalnoj osnovnoj školi u Sisku, na Viktorovcu, u kojoj je bio direktor. Pisao sam i o supertalentovanim đacima te škole koji su u jednoj školskoj godini završavali dva razreda.) Profesor Strineka piše kako je u drugoj polovini 1942. godine proradila prva partizanska osnovna škola u Stupnici, „a prva partizanska učiteljica bila je Neranza Jandrić“. A krajem iste godine, piše mr Strineka, na oslobođenom teritoriju kotara Dvor radile su, pored škole u Stupnici, škole u Javornju (radio je omladinac učitelj Pero Strineka), Žirovcu (omladinac učitelj Božo Drljača), Rujevcu (omladinka učiteljica Borka Drača) i u Kotaranima (partizanski učitelj Božo Maljković). Partizansko školstvo na dvorskom kotaru širi se i dalje: organizuju se kursevi za učitelje, pokreće se rad novih škola, neki omladinci i učitelji koji su već radili u školama polaze kurseve u Glini, Otočcu...

U novembru 1943. godine počinje s radom i Prva partizanska gimnazija. „Bila je namijenjena“, podsjeća Strineka, „djeci boraca – partizana i omladincima koji su bili u partizanskim jedinicama. Imala je dva odjeljenja sa 77 učenika, 59 muških i 18 ženskih. Gimnazija i đački dom bili su smješteni u prostorije Šumarije Rujevac. Nastava se izvodila 8 sati dnevno. Nastavni plan ove škole obuhvaćao je predmete: hrvatski ili srpski jezik, matematiku, povijest, prirodopis, ruski jezik, geografiju, pjevanje, crtanje, higijenu i gimnastiku.

Program je sastavio Prosvjetni odjel ZAVNOH-a. Profesori su bili Miroslav Kugler (matematika), Ela Lev (povijest), Anka Murgić (srpskohrvatski), Milan Čekić (prirodopis), Pinto (geografija), Stanka Vrinjanin (pjevanje), Jakov Bjelajev (ruski), nast. Ivan Majcen (ruski), slikar Petar Šimaga (crtanje – nap. M. K.), inž. Maks Vajner (fizika), Melanija Rivoseki (prirodopis), Zdenka Fekeža (zemljopis)“, piše Pero Strineka.

Dakle, u petak, 17. novembra 1978. godine, u Skupštini opštine Dvor na Uni održana je Svečana sjednica povodom 35. godišnjice Prve partizanske gimnazije. Bila je to Svečana sjednica opštinskih organa, društvenopolitičkih organizacija opštine, Nastavnog vijeća i Savjeta Osnovne škole „Mišo Dragišić – Spomen-škola Prve partizanske gimnazije Rujevac“, a posebni gosti i učesnici svečanosti bili su članovi bivše školske zajednice Prve partizanske gimnazije.

Predsjednik Skupštine opštine Dvor, mr Vaso Matić, najprije je govorio o razvoju i planovima razvoja dvorske opštine. A zatim se skupu obratio dr Stipe Šuvar, republički sekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu, koji je, između ostalog, rekao (prepisujem ono što sam tada zapisao i objavio), da je „naša NOB bila i jedna široka i duboka narodna i kulturna revolucija. Čovjek zastaje pred činjenicom kako je bilo moguće u šumama razvijati taj tako širok i masovan kulturni i prosvjetni rad... Ovo je jedan, bez sumnje, od najpartizanskijih krajeva Hrvatske i Jugoslavije, i ovdje je bilo moguće da se formira jedna takva škola...“

Najviše polaznika Prve partizanske gimnazije bilo je sa Banije, zatim sa Korduna, iz Like, Bosanske Krajine, a bilo ih je i iz drugih oslobođenih krajeva.

Vijećnik i rukovodilac ZAVNOH-a za prosvjetu, Vlatka Babić, obnovila je tom prilikom sjećanja o tome kako je došlo do pokretanja rada partizanske gimnazije u Rujevcu.

Anina Tompa, upravnica Gimnazije, govorila je o uslovima rada koji se odvijao u velikoj neimaštini, bez sveski, knjiga, ponekad se pisalo kamenčićima, a jelo se šta se imalo... Rad je i prekidan u vrijeme neprijateljskih ofanziva. Nastavljen je bio u Klasniću, a kad se i tu moralo prekinuti, gimnazija je nastavila s radom u Santa Čezareu, u Italiji. Zatim se 4. decembra 1944. godine vratila u oslobođeni Split. Krajem jula 1945. godine, po završetku školske godine, Prva partizanska prestala je da postoji.

Na istoj sjedini Skupštine opštine objavljena je odluka o proglašenju Osnovne škole „Mišo Dragišić“ u Rujevcu i Spomen-školom Prve partizanske gimnazije.

Tog dana, u petak, 17. novembra, na zgradi Osnovne škole u Rujevcu otkrivena je spomen-ploča Prvoj partizanskoj gimnaziji. U prostorijama škole otvorene su izložbe: izložba fotografija i dokumenata o gimnaziji i izložba ratnih crteža akademskog slikara Petra Šimage, nastavnika crtanja u gimnaziji. Tu su bile izložene i jedne sačuvane zidne novine, zatim su tu bili i dnevnici nastavnika, pismeni radovi učenika i dosta toga drugog, a izuzetno zanimljivog i vrijednog.

Prvog i drugog dana održan je radni skup na temu Prve partizanske gimnazije pod nazivom „Partizanska škola 1943-1978“.

Takođe, u programu obilježavanja učestvovali su: Aktiv pisaca Siska i Banije, književnica i učenica Partizanske gimnazije Dara Sekulić i Vokalni oktet iz Karlovca.

Trećeg dana, u nedjelju, učenici, nastavnici i gosti krenuli su tragom Prve partizanske gimnazije. Time je i završena ta trodnevna manifestacija u Dvoru i Rujevcu.

Ono čega se posebno dobro sjećam i iz Dvora i iz Rujevca bili su, a tako sam i naslovio svoj tekst u Kuriru, dirljivi susreti učenika i profesora: koliko sjećanja, koliko zanimljivih detalja, koliko podsjećanja na šaljive događaje, koliko anegdota...

Manifestaciju su pratili i novinari dnevnih, nedjeljnih i lokalnih listova, novinari i snimatelji radio-stanica i televizije.


Kad god bi mi neko spomenuo Rujevac (i do 1991. godine, a i danas), pred očima mi najprije iskrsne imenica: Prva partizanska gimnazija. A tek onda Osnovna škola „Mišo Dragišić – Spomen-škola Prve partizanske gimnazije“, pa proizvodnja keramičkih pločica, zatim Šumarija, i, naravno, Fudbalski klub Prva partizanska gimnazija (PPG)...

Iskrsnu slike zemaljske i nebeske bistrine u jednoj slici doline rječice Žirovnice (Žirovca). S lijeve strane ceste i rječice, kad se ide od Dvora ka Glini i prođu Trgovi, u dolinu se spuštaju obronci Trgovske gore, a sa desne strane obronci Šamarice. I s te, lijeve strane, odmah poslije Trgova, malko je od ceste odmaknut zaselak Šerbule. A Šerbulama, gotovo preko puta, na desnoj strani glavne ceste, odvaja se cesta za Stupnicu, koja vodi i za Ljeskovac, za Čavić brdo i dalje za Jabukovac, Petrinju... Dok se dolje, niže od te ceste odvaja put za Pedalj... I takođe s lijeve strane ceste uzdiže se brdo Stražbenica (kod Blinje, u petrinjskoj opštini, selo je Stražbenica), a preko puta, s desne dakle strane, odmaknuto od glavne ceste, smjestio se Rujevac.

Kako kod takvih, lijepih, zanimljivih imena (toponima) uvijek zastanem, tako sam mnogo puta zastajao i kod Rujevca. Iako nisam baš siguran kako je ovo selo dobilo svoje ime, radovao sam se svom promišljanju da je to, možda, po biljkama ruj (žbun, šibljika žutog cvijeta, koja je nekad sa svojom žućkastocrvenom bojom služila za štavljenje kože) i rujnica (mlječnica: gljiva), zatim po jesenjem ruju (rumenilu), po rujnom vinu (nazivalo se rujevina), po tome što se i za bojanje, pogotovo u crvenkasto, govorilo rujanje, a znalo se kazati za list drveta da je rujav, rujev (crvenkast, posebno u jesen)... Ali nisam baš siguran da je kod Rujevca naziv mjeseca rujna (rujan – septembar) imao nekog uticaja. U pojedinim krajevima Banije i za veći kamen govorillo se rujan. U bivšoj Jugoslaviji bilo je (i sad su) više istoimenih naselja: kod Ljubovije (kod čovjeka iz tog Rujevca čuo sam da je selo dobilo ime po biljci rujevini, koju i ja pod nazivom ruj spominjem), Užica... A sličnih toponima među planinskim vrhovima, planinama, rijekama, selima... ima mnogo: Rujevo, Rujan, Ruja, Ruj, Rujišnik, Rujnica, Rujkovac, Rujište... da bar neka spomenem.

I da ne zaboravim onu nit koja je vukla u posebnu sliku kad je u pitanju spominjanje imena sela Rujevca – nit koja povezuje Rujevac i moje rodno selo Komogovinu jeste obilježavanje srpskog pravoslavnog praznika Preobraženje Gospodnje, ili kraće – Preobraženje: u Rujevcu kod crkve Preobraženja Hristovog, a u Komogovini kod crkve (nekad, a i odnedavno – manastira) Preobraženja Gospodnjeg, 19. avgusta. Bila su to čuvena zborovanja banijskog srpskog pravoslavog naroda. I ne samo srpskog pravoslavnog... I ne samo banijskog.
Bio sam više puta u Rujevcu. Na zbor za Preobraženje nikad mi nije uspjelo da dođem. I žao mi je što ni fudbal tu nikad nisam igrao – bar da sam jednu utakmicu... A čitao u rujevačkoj školi jesam. Čitao, pričao... I Rujevčani meni pričali...

Rujevac. Nekad svijetlo mjesto školstva, učenja, mladosti... I da podsjetim na riječi dr Šuvara: „... Ovo je jedan, bez sumnje, od najpartizanskijih krajeva Hrvatske i Jugoslavije, i ovdje je bilo moguće da se formira jedna takva škola...“

Za koga... kome... za šta... I najpartizanskiji kraj... A danas... A danas, kao podsjećanje...