Isječci sjećanja (23): Kaline, na Šamarici: "Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda."

Dovezem se biciklom do podnožja Kalina. Do ulaska u dolinu šamaričkog toka rijeke Sunje koju, i s jedne i sa druge strane, ovijaju blagi, sjeverni obronci gore Šamarice. Nema sela, nema kuća – posljednje komogovljanske kuće ostale su neku stotinu metara prije skretanja s glavne ceste na put koji vodi uza Sunju. A prve donjopastuške još su daleko: nakon što se prođe kraći usjek Blatnjak (u kome se odvaja sporedni kolski put kojim sam prolazio konjima i kolima, a više puta i fićom – jednom sam sreo, gore, na ravnom dijelu koji vodi majinom obraslom u bujad, profesora Dušana Plavljanića, tada direktora Pedagoške akademije u Petrinji, kako se kolima vraća iz Jošavice, iz svojih Plavljana... – kolski, dakle, put za jošavljanski zaselak Žiliće i za dalje, u selo)... kad se prođe Blatnjak pa se nastavi glavnom cestom uz prilično strmu i za jačih kiša blatnu Podunavačku stranu (govorilo se i: Podunovačka – ime je dobila po donjopastuškim Podunavcima), stiže se i do prvih kuća u Donjoj Pastuši. Od svoje kuće pa do pod Kaline prelazim oko četiri kilometra. Ako zanemarim kratku strančicu kod kuće kume Marice Maljković, naše drage Marice Maljske, kako smo je svi zvali, strančicu na cesti još u selu, a prije mosta na Sunji, blizu česme i raskrsnice na Palučku, strančicu kojom se spuštam bez okretanja pedala, do pod Kaline vozim se sve ravnim.

S tog mjesta, na koje sam stigao, do kog sam od puta pa preko širokih ledina dogurao bicikl, ne vidi se Komogovina – ostala je na istočnoj strani. Kao posljednje selo kostajničke opštine.

(Komogovina je posljednje selo ovog dijela Banije u kome se kod radnog glagolskog pridjeva, u jednini muškog roda, na infinitivnu osnovu, na kraju, dodaje vokal o, odnosno dolazi do pojave nepostojanog a, pa se tu govori: ošo, došo, oro, sijo, kopo, vuko, peko... A njeno prvo, komšijsko selo, u petrinjskoj oštini, kad se ide cestom prema zapadu – Jabukovcu, Glini, Petrinji – Donja Pastuša i ostala gornja Banija nemaju na kraju infinitivne osnove vokal o, već samo vokal a, pa oni govore: oša, doša, ora, sija, kopa, vuka, peka...)

Ali je Komogovina prvo selo kroz koje protiče Sunja. A gore bi se, na zapadnoj strani, moralo ići oko 15 kilometara do pod Čavić brdo, do njenog izvora. Do blizu koga, od kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, kad su porušili uskotračnu prugu kojom se izvozilo drvo iz Šamarice za Majur, na preradu, ali i dalje... vodi nešto uži tada izgrađeni i šoderom dobro nasut put. Dok se s mjesta kome sam upravo prispio, kad se pogleda prema sjeverozapadnoj strani, na uzvisini, a meni se čini ni kilometar vazdušnom linijom udaljenoj, vide posljednje kuće Begovića. Sela petrinjske opštine. U koje se iz ove doline može stići stazama i putem za zaprežna kola. A inače se za Begoviće put odvaja u Gornjoj Pastuši.

Zimsko je doba. Jedan je od dana između Mladog Božića i Svetog Jovana. Jedne od ranih sedamdesetih godina. I stepen je, a možda su i dva iznad nule. Sunce se s južne strane Šamarice probija kroz tanko platno sivkastobakarne sumaglice i obasjava ničim zaklonjeni put i ledine oko njega, dok ga ovdje gdje sam prispio, gurajući bicikl, nema – zaklonile ga Gradina i Kaline. Iz blizine mi se iznenada javi glasanje neke od naših ptica stanarica. Mislim da bi to mogla biti obična zeba, čiji je mužjak, za razliku od ženke, odličan pjevač. Ovdje stanarica, u ovo doba godine, u ovom šumskom okruženju, ne bi trebalo da je mnogo – možda crvendać, kao i velika sjenica koja i ovakva, šumovita područja bira za svoje stanište. Ali to nije njihovo glasanje. A ovdje su vjerovatno rijetke ptice koje bi došle kao zimski gosti pa da se tu i duže zadrže. Javljanje ove, sada moje ptice izazva kod mene neku posebnu radost. To znači da nisam ovdje sam. Njeno javljanje, pretpostavljam, pobudilo je pucketanje pokorice snijega i lišća prilikom mog koračanja i guranja bicikla po njoj, toj pokorici. Moguće je da je njeno javljanje – ne baš određen pjev, ali tu je negdje, izazvalo njenu pobunu protiv ljudskog prisustva i uznemiravanja. Jer i ptici se po njen život čovjek može učiniti kao veoma opasna zvjerčica... Mada je moguće da se ona i obradovala što je i ljudski stvor došao i svojim hodom prekinuo dosadu zimske tišine po ovom šamaričkom predjelu... Sve je moguće...

A za tlo ispod i pored mojih nogu, uvijenih u deblje čarape i tople čizme, ne može se reći da ga je pokrio snijeg ili da je ono njega pokrilo – ispod jošića i vrba, oko rijetkih vinjaga crnih kupina, gdjekojeg glogovoga grmeljka... izraslih pored vode i po ledinama i s jedne i sa druge strane korita rijeke – više je lišća po snijegu nego snijega po lišću. Zagledan u njih, pomišljam kako se oni međusobno griju. I još jesenas opalo lišće nije mnogo ni izgubilo od svoje rođene šarenosti: što duže gledam čini mi se da ono iskri i da se presijava preko snijega darujući mu nešto od svojih boja.

Oslanjam bicikl o deblo jednog od jošića. Ostavljam ga. Pronalazim svoju stazu koju sam prije nekoliko godina izabrao i uvijek se njome penjem ka vrhu Kalina. Ka vrhu visokom 435 metara. Nekad do Kalina odem zimi, kao ovog dana, nekad u proljeće, ljeto... Kako kada. Vodio sam i svoju Literarnu sekciju Osnovne škole Mečenčani pa smo uređivali prostor oko spomenika, donosili i sadili cvijeće... Odem češće na Kaline nego na Gradinu, šumu, brdo iznad komogovljanske crkve Preobraženja Gospodnjeg. Gradina se nalazi prije Kalina, takođe na lijevoj strani od Sunje kad se ide uzvodno. A poviše Kalina šumski je predio zvani Kozarica, s vrhom od 431 metar. (Mojom greškom Kozarica je ispuštena kod navođenja najviših banijskih vrhova u mojoj knjizi Bilo jednom na Baniji.) Na njoj se, Gradini, samo nazire mjesto gdje je nekad postojala utvrda, kameni grad. Što danas pripada dalekoj istoriji. Istoriji grofova Banfija, Zrinskih, istoriji Vuka Brankovića Ognjenog... A crkva, bez tornja (rušena i do temelja opljačkana od hrvatskih ustaša u Drugom svjetskom ratu), pripada istoriji podsjećanja (i kulturi sjećanja, savremenim rječnikom rečeno) da je nekad tu, krajem 17. vijeka, podignut prvi i jedini pravoslavni manastir na Baniji. Postojao je sve do 1777. godine, kada ga je carica Marija Terezija svojim dekretom dala uništiti, a sveštenstvo raseliti po drugim manastirima Austrougarskog carstva. Manastir Komogovina pripada istoriji brojnih buna koje su tu organizovane, podizane... A najpoznatija bila je pod vodstvom Teodora Teše Kijuka, 1751. godine... Pronalazim, eto, svoju stazu i penjem se.

I to penjanje ide malko teže. Jer nema ni sat vremena kako sam ručao (kod nas se tako kaže za doručak) – stigao iz Siska kući, uželio se žganjaca, a majka: dolje, na dno velike, zajedničke zdjele stavi dosta skorupa, iz žganjčenog lonca vadi bote žganjaca, koje je u tom loncu kuvala (može i: pekla) pun sat vremena, i slaže ih po skorupu, zatim ih prelije mašću u kojoj je prepržen crveni (crni) luk, pa kad se žganjci začine – odozgo se, po njima, sipa tučeni sir, pa to može da se jede uz svjež crveni luk; na začinjene žganjce, umjesto sira, može se nasuti prženi kiseli kupus... a onda majka žganjce, kad ih je oko trećina pojedena, dobro protreska, odnosno prebaci vještim zamahom zdjele s obje ruke, tako da oni donji dođu gore, a oni s vrha... A ja polako, uz Kaline, stopu pred stopu. Rukom se uhvatim za kakvo drvo pa me ono povuče, a onda i pogura... I sve tako – do vrha. A vrh je širok i dug proplanak. Čistina zarasla u divlje maline i, tu i tamo, u prošle ili pretprošle godine izraslo tanko, mlado bjelogorično rastinje. I crnogorice, davno pošumljene, ima uokolo.

Kaline. Nije prvi put da razmišljam o porijeklu tog imena, naziva. Nekad sam nešto i znao o tome... Kasnije sam došao do zaključka: Kaline su ime dobile po vrsti ukrasne biljke, odnosno vrste ruže koja se zove kalina. I kojih se, tih ruža, moglo naći i na Kalinama. Riječ kalina stara je slovenska riječ i na sjeverne obronke Šamarice donijeli su je Srbi prije Vuka Brankovića Ognjenog. A bilo je onih koji su govorili da naziv Kaline potiče iz turskih vremena, jer riječ kale na turskom znači tvrđava. Međutim, na Kalinama nije bilo turske tvrđave... pa, prema tome... Biljka kalina podsjeća na crnu ribizlu: posjeduje crne bobice kao i ribizla, s tim da su njene bobice otrovne. Spada u rod ligustruma pa je koriste i za ukrasne živice, odnosno žive ograde. Na prostorima bivše Jugoslavije postoje: Kalin, vrh na planini Rudini kod Bugojna; Kalin kamen, vrh na Osogovskim planinama, kod gradića Krive Palanke, na istoku današnje Sjeverne Makedonije; Kalinovac kod Đurđevca, u Hrvatskoj; Kalinovac kod Uba, u Srbiji; Kalinovik u Republici Srpskoj... Postoji i selo Kalina, na putu koji od Negotina vodi ka Vidinu, u Bugarskoj... A ima toga, sličnog, još... Ta riječ je i danas dosta prisutna, pored Srba, i kod Bugara, Rusa, Poljaka, Makedonaca... Poznatu, izuzetno popularnu rusku pjesmu „Kaljinka“ komponovao je ruski kompozitor Ivan Petrovič Larionov, 1860. godine...

Stojim pored spomenika, ne baš održavanog, raširim ruke i udahnjujem: svu tu količinu zdravlja ljudska pluća ne mogu da udahnu – nema mjesta. A ovdje zima, to nešto što je prošarano tankim slojem snijega, i nije zima. Ovdje, gore, na vrhu, kod spomenika, osjećam iznenadnu toplinu punu širine beskrajnih vidika:

~ na sjever – preko Sunje, prema Donjoj Pastuši, koja se smjestila iza šume ispod koje se provlači potok Laznovac na svom putu, primivši potočić Pastušu, ka uviru u Sunju. Preko Donje Pastuše pogled se širi prema prvim brdima na vidiku po kojima su se i iza kojih su se u uvali potoka Jošavice i po padinama narednih brda smjestili zaseoci površinski prilično prostrane Jošavice. Zatim se vidici šire prema Gornjoj Pastuši, iza onižeg i kraćeg šumskog vijenca Đurđevice i brda Lamištrange (367 metara; u Komogovini imamo nižu uzvisinu njiva, sa usamljenim drvetom na vrhu: Lamuštranjgu), ispod koga se prema selu prostiru i njive, livade, voćari... Na nekima od tih njiva orao sam sa svojim volovima kod mojih Velebita;

~ na sjeverozapad, zapad – odmah iznad Sunje, na onoj strani, iznad potoka Vješice, brdo je Glavica (357 metara), a iza su Begovići. Ispod Begovića, prema zapadu i sjeverozapadu, zaseoci su Tremušnjaka. Dok je otprilike u istom pravcu, i dosta dalje, Jabukovac, nekad opština pa mjesni ured. Tu su i Miočinovići, Mačkovo Selo, Dodoši, Čuntićki Prnjavor, Kraljevčani, Dragotinci, Donja i Gornja Mlinoga...;

~ na jug – preko klanca potoka Badušnice, preko šuma Deralice, preko vrha Viđela, meni je jedno od najmilijih a najsiromašnijih sela Banije: Lovča (Donja, Srednja i Gornja);

~ na istok – dolje, niza Sunju: Komogovina, pa Borojevići, Mečenčani, nekad takođe opština, a onda mjesni ured...

Odavde, sa Kalina, vidi se samo dio Begovića, dio Donje i dio Gornje Pastuše. Za ostala sela koja sam spomenuo znam da su tu: iza brda, iza šuma... Onome ko zna gdje su, otvara se cijelo nebo sunca iznad njih. Gledajući u to, takvo nebo, na um mi dođe ona neponovljiva slika iz romana Seobe Miloša Crnjanskog: „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda.“

I metaforom plavog kruga, ovdje, po Kalinama, po krajevima uokolo Kalina, po Baniji, u traganju za „zvezdom“ tog plavog kruga, srpski narod ispisivao je, na izmaku 20. vijeka, jedan od posljednjih krugova svoje tragične, seobne istorije. Ovdje sam na mjestu stvaranja izbjegličkog logora, u ljeto 1941. godine, u kome se od zvjerstava hrvatskih ustaša sklonio brojni narod sela ispod Šamarice i drugih sela kostajničkog i petrinjskog kotara. A onda je na mjestu na kome stojim, početkom avgusta iste godine, formiran Kalinski partizanski odred. Komandant mu je bio Artur Turkulin, iz Petrinje, komesar Đuro Kladarin, rođen u Sjedinjenim Državama, porijeklom iz Borojevića. U Odredu je bilo, prema sjećanjima i zapisima preživjelih, između 40 i 50 boraca. Na Kalinama su bili i partijski i skojevski rukovodioci Srbi, uz Đuru Kladarina, i Čedo Borčić, Uroš Krunić... a došli su i neki petrinjski i sisački komunistički i skojevski rukovodioci, Hrvati.

U julu i u narednom periodu 1941. godine niču odredi po Baniji: Gaćešin partizanski odred, Odred Prolom, koji je zvao i Odred Pogledić, zatim se osnivaju odredi u selima Donji Hrastovac i Svinica, pa Partizanski odred Trokut, Odred Čerkezovac... A onda se 28. septembra odredi ujedinjuju (iz Brezovice su stigli i pripadnici Sisačkog odreda), polaže partizanska zakletva na Čavić brdu. S tim da je prethodno izvedena partizanska akcija u Banskom Grabovcu (po mišljenju i dokumentovanim tvrdanjama nekih istoričara, među koje spada i Slavko Goldštajn: to je prva organizovana partizanska ustanička akcija na tlu na kome je stvorena kasnija, avnojevska Hrvatska, protiv Nezavisne Države Hrvatske, odnosno njenih ustaških koljača po srpskim selima), zatim tu su akcije otpora ustašama u selima Luščani, Brnjeuška, pa napadi na žandare u Malom Gradcu i Gornjem Klasniću itd. Ali ranije, već od prvih dana stvaranja NDH, tokom proljeća i ljeta, na Baniji se događaju hapšenja, odvođenja u logore i pokolji srpskog stanovništva: Glina, Banski Grabovac, pravoslavna crkva Rođenja Presvete Bogorodice u Glini, glinska srpska sela, Kostajnica, Bajić jame kod Kostajnice, Mrcinište kod Sunje, srpska sela na dvorskom i zrinjskom području, Petrinja, Sisak...

Stojim pored spomenika i razmišljam o tome kako je to sve bilo pod kontrolom. Sva ta i nekadašnja i tadašnja količina „bratstva i jedinstva“. A ja sam tu, na tom tlu. Živim, radim. Na pradjedovskoj zemlji... A da se osjećalo da to nije to – to bratstvo i jedinstvo – osjećalo se... Stojim pored spomenika i razmišljam: ta neće valjda opet...

Stojim... I odjednom me prenu šušanj grane u blizini: vjeverica skoči s jednog drveta, pa zasta, pogleda u mene te lagano ode ka drugom drvetu.

Pedeset godina kasnije, 400 kilometara daleko od Kalina, uživam u radosti ljubavi prema jednogodišnjoj unučici Kalini. Koja mi je, iako nije dobila ime po Kalinama, jednako ruža zavičaja kao i Kaline niz koje se kao niz brdo ipak radošću ispunjenog života, iz dana u dan, polako spuštam: u „beskrajni, plavi krug“. A „zvezda“ i mog „bratstva i jedinstva“ ionako je odavno ugašena.

Pa kad sam se spustio u podnožje s kog sam krenuo da se penjem, ponovo mi se javila, sad sam siguran da je to ona... ona moja... obična zeba.