Isječci sjećanja (20): Crtice iz dvorskog sela Goričke, ispod krila brda Osječenice

U komogovljanskom periodu mog djetinjstva, od proljeća 1952. godine, negdje odmah po dolasku iz Jošavice (i to s mirazom: ovcom Bjelkom; baba Jela pridružiće nam se tiho, kao šapat, malko kasnije), vidljivo bijaše upisano, a na nevidljivom papiru: Gorička. Selo Gorička. Bezbroj puta izgovoreno i zbog toga postalo vidljivo na papiru koji mi je i dalje ostao nevidljiv. Na papiru koji je lebdio tu, oko nas, djece, a nikako da se vidi. A Gorička daleko. Gore, povrh gore Šamarice. Povrh svih šuma Šamarice. Tako se pričalo. I koje lijepo ime! Ime za sve bajke u kojima se pominju i šume i gore.

A sve je došlo sa Zorom. Djevojčicom, mlađom tri ili četiri godine od mene, koja je stigla u Kordiće prije nego što su mene dovezli iz Jošavice – iz Goričke je Zora stigla. Usvojili je njeni najbliži: čiča Mirko i strina Miljka. (Nisam sada baš siguran da li bih mogao tačno objasniti to njihovo srodstvo, a znao sam...) Naši dragi čiča Mirkić i strina Miljkača, kako smo ih zvali. Ona mi je najmilija bila kad ja u rano jutro, samo što se Sunce počelo promaljati, gonim goveda, u jednoj ruci mi komadesnica kruzovnice, u drugoj komadić suve mesne kobasice, a ona iz svoje avlije: Ćaću ti jebem tako malom, još nijes ni progledo a već žvališ po toj kruzovnci! A strina je bila i kao „Milka“ na tetovaži na čiče Mirka ruci. Prvoj tetovaži koju sam vidio u životu i pisao o njoj u „Azbučniku sela Komogovine“. Tetovaži s probodenim srcem pored imena „Milka“.

I tako je sa Zorom i Gorička ušla u naš život. U život nas, kordićanske djece.

Kako je nama, toj djeci, tada, tih siromašnih poslijeratnih godina, ušlo u običaj, a tako je bilo i sa starijima, da zimi švrljamo od kuće do kuće, pa smo svraćali i u plansku kuću čiče Mirka i strine Miljke. Dođemo, a ulazilo se uskim, kratkim prolazom između od nenabačene cigle zida kuće i brvana štalićke, dođemo pa sjedimo i slušamo. Čiča Mirko priča o godinama svog zarobljeništva u Njemačkoj (19 muškaraca iz našeg sela bilo je u zarobljeništvu). Strina Miljka pita jesmo li gladni... A oni sirotinja. Kao i većina nas koji smo to isto tada bili... Ne, nismo gladni, ručali smo, odgovaramo. U stvari, mi smo doručkovali – za doručak govorili smo ručak, a za ručak užina.

Zora, koja je tih naših djetinjih godina bila uvijek stidljiva i povučena, sjedi i sluša. Kao i mi što slušamo. A meni pred očima: Gorička. Zamišljam je: ima neka velika strana, u strani putevi i uz puteve kuće, iznad kuća vinogradi, a iznad vinograda šume. Duboke, guste šume. I po vinogradima, po toj „gorici“, kako su se ti vinogradi tada zvali, Gorička je dobila najprije ime Gorička Vas. S vremenom je imenica Vas nestala, a ostao je pridjev kao imenica, odnosno toponim: Gorička. (I Zagorci svoje vinograde zovu gorice, ali tada, vjerujem, nije bilo, bar što se jezika tiče, bilo kakvih uticaja jednih gorica na druge. Mada... ko će ga znati... Istoričar Vladimir Ćorović pominje među devet humskih županija i županiju Goričku. Pa tu je „Gorički zbornik“ srpskog duhovnika Nikona Jerusalimca iz 15. vijeka... A srpski narod kretao se u seobe i s tih područja... Toponima Gorica, Gorice ima bezbroj po prostorima bivše Jugoslavije. Posebno u Sloveniji. A Vas? Tražio sam joj korijen i nešto približno čime bih mogao bar sebi da objasnim porijeklo tog dijela imena za Goričku, ali nisam uspio bilo šta da nađem. U Sloveniji postoji više mjesta takvih toponimskih dubleta. I na kraju me to vršljanje odvelo u staroslovenski... Ali otkud na Baniji? I Vas i gorice.) U svom prilogu „Porijeklo nekih toponima“, objavljenom u Zborniku naučnih i publicističkih radova „Dvor na Uni; od prijeslavenskog doba do naših dana“ (reprint, Dvor na Uni, 1991), Ante Milinović (rođen 1937. godine u Bosanskom Novom, sada Novom Gradu, profesor i direktor Gimnazije u Novom, istoričar, kustos i direktor Zavičajnog muzeja u Novom, vrijedni i dragocjeni istraživač i tumač istorije tog dijela Pounja), između ostalog navodi za Goričku upravo to što sam sada, šezdeset i nešto godina kasnije, iz Milinovićevog teksta i prepričao. To: za Vas i gorice.

A onda jednog dana iz Goričke u Kordiće stiže momak Božo Vučinić. Priženi se, odnosno oženi se sa Zorom. Pa Zora i on porodiše troje drage dječice: Slobodana, Snježanu i Željku. Kasnije podigoše i novu kuću. Danas su ova djeca ljudi u prognaništvu, u koje su ih, protjerani hrvatskom „Olujom“, poveli roditelji. Pa su se nastanili u Baču, u Bačkoj. Uz još dosta njih sa Banije, kao i mojih, veoma rođenih... I da ne idem dalje – tužno je: Zora i Božo otišli su na svoj vječni počinak, na bačkom groblju. Na kome su sahranjeni i neki od tih mojih bliskih rođaka, pa prijatelji, zemljaci...

Tako je taj moj u djetinjstvu zamišljeni dio Goričke nestao iz Komogovine i zauvijek se smirio u Baču.


A povod da krenemo u Goričku, ranog proljeća 1978. godine, bio je izbor Drage Sajdla, učitelja u goričkoj Područnoj (četvorogodišnjoj) školi, koja je bila u sastavu centralne Osnovne škole „Radojka i Nikola Vujanić“ Šamarički Brđani, koji se prethodne godine našao među nosiocima značajnog jugoslovenskog priznanja: „Najdraži učitelj“. A bilo je 150 kandidata iz cijele Jugoslavije. Tu, četvrtu po redu akciju izbora najdražih učitelja organizovali su – redakcije „Praktične žene, „Galaksije“, „Prosvetnog pregleda“ i Jutarnjeg programa Radio Beograda, kao i Kulturno-prosvetna zajednica Srbije.

U Goričkoj je tada radila i učiteljica Dušanka Sajdl, Dragina supruga. Rodom iz Mečenčana. Dušanku sam viđao u Mečenčanima, a Dragu možda dva puta u Kostajnici.

Drago i Dušanka došli su u Goričku prije 16 godina u odnosu na 1978. godinu, kad smo ih posjetili. Došli su u selo koje još nije imalo ni električnu struju. Zatekli su staru i trošnu školsku zgradu. I onda su i oni i njihovi vrijedni, složni i pametni Goričani (sa mnogima od njih i mi smo razgovarali) krenuli u akcije. Pa je tako 1963. godine Gorička dobila struju, nabavljaju se radio-aparati, kasnije i televizori, frižideri... Zatim se 1966. i 1967. godine uređuju seoski putevi, gradi se most preko potoka Grabovice. Izgradnja 7,5 kilometara dugog seoskog vodovoda počinje 1971, a završava 1974. godine. Nedavno je završena i otkupna stanica za mlijeko. A u planu je izgradnja trgovine (prodavnice).

Izgradnja nove školske zgrade počinje 1973, a naredne godine je završena. I dok se škola gradila, nastava je održavana u jednoj sobi učiteljskog stana.

Ono što smo tada zatekli u ovoj školi, bilo je zaista radosno. To ni „pod razno“ nisam tako zamišljao: škola uredna, čista, u malom holu panoi sa đačkim likovnim i literarnim radovima, „malo dalje, u staklu“, pisao sam tada u 'Kuriru', „nalazi se prava mala arheološka zbirka“, u kojoj je sakupljeno više od tri stotine predmeta, „među kojima ima i rimskih i keltskih novčića. Svi su predmeti pronađeni u selu, u bližoj okolici i na brdu Osječenici“. U školi je uređena i mala pozornica za lutkarske predstve: mali Goričani svake školske godine izvode za roditelje i ostale mještane po šest lutkarskih predstava. Tu je i sto s listovima i časopisima za djecu. Na ulazu u školu je meteorološka stanica, a napolju su i košnice sa pčelama... I da dodam: upravo tih dana đaci su, sa svojim učiteljima, počeli da uređuju školsko igralište, a u planu je podizanje malog školskog voćnjaka.

U pomenutoj arheološkoj zbirci, a kod nje smo se najduže i zadržali, svaki je artefakt, nakon što je bio u Zagrebu na stručnoj analizi, obilježen podacima: od naziva pa preko vremena iz koga potiče, do mjesta i datuma pronalska. Učitelj Drago je o svakom tom malom predmetu pričao zaista stručno... pravi kustos! I sa istim zanosom pričao nam je o brdu Osječenici, koja se izdiže kao krilo iznad sela, a koja spada u dragocjena istorijska nalazišta. Na koje su počeli da dolaze i pojedini stručnjaci. Među njima je i arheolog Aleksandar Durman, porijeklom iz Gornjeg Javornja, koji radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji će koju godinu kasnije voditi istraživanja na Osječenici. Jer ovo brdo bilo je tada još neistraženo... A tek pogled s njega! Kako se gore, na vrhu, čovjek osjeća lagan kao ptica. Nebo ga vuče da poleti. Pa sam i ja širio ruke...

Tada sam zapisao i ove riječi učitelja Sajdla: „... Nismo ni sanjali“, a misli na Dušanku i sebe, „da ćemo se ovdje toliko zadržati. Naišli smo na divne ljude, na dobru djecu...“



Prva školska zgrada u Goričkoj podignuta je 1885, a škola je počela s radom 1890. godine. U Drugom svjetskom ratu ustaše su zapalili školsku zgradu, a u njoj su izgorjeli i namještaj i kompletna dokumentacija.


Iako je u proljeće 1978. godine autobuski prevoz đaka opštine Dvor na Uni bio dobro riješen, ipak su đaci iz nekih sela i zaselaka morali da pješače do svojih škola. Tako smo Viktor i ja, u aprilu iste godine, posjetivši Područnu školu u Goričkoj, posjetili i Osnovnu školu „Radojka i Nikola Vujanić“ u Šamaričkim Brđanima. Za list „Kurir“ i emisiju s naše regije za TV Zagreb pripremili smo prilog i o đacima pješacima. Snimili smo i učenike viših razreda koji su svakodnevno pješačili iz Goričke do centralne škole u Brđanima. A oni su, između ostalih: Branka Arbutina, Ljiljana Arbutina, Mihajlo Ćalić i Radana Ćalić. Osim njih pješaci su bili i Ljuba Dodoš, Ilija Lekić i Ljuba Rogulja iz Zrinja, Milka Pribičević i Mira Pribičević iz Grabovice, dok je Marija Vukelić pješačila svaki dan 16 kilometara, ukupno, od svojih Vukelića do škole. I svi su oni bili odlični i vrlodobri đaci. Isto tako znali smo da su pješačili i mnogi drugi đaci sa dvorskog: iz Ostojića, Kotarana, Rudića, Miljevića, Ličina, Devetaka, Trivanovića... Ove iz Goričke snimali smo na putevima, puteljcima, kod mosta... A koliko samo šala, smijeha pa i pjesme putem i od kuće i do kuće...


Prezimena stanovnika Goričke: Arbutina, Vignjević, Vuišak (našao sam ih upisanih i kao Vujišak), Vučinić, Dabić, Dedić, Dešić, Kelebuda, Kiuk (... i kao Kijuk), Kukić, Meandžija, Menićanin (... i kao Meničanin), Mišić, Pribičević (... i kao Pribićević), Samardžija, Stambolija, Trbojević (... i kao Trbović), Ćalić (... i kao Čalić)...


Kao i sva banijska srpska sela, tako su i sela dvorskog područja, i Gorička među njima, doživjela u Drugom svjetskom ratu strašna stradanja od Hrvata (ustaša) iz banijskih hrvatskih sela i gradova, a posebno od Hrvata iz obližnjeg Zrinja.

Među ubijenima, strijeljanima, zaklanima i spaljenima u mjestu (prema podacima iz Zbornika... „Dvor na Uni...“ – Đuro Ostojić / Andrija Đermanović: „Na stratištima“), iz Goričke je 117 žrtava. U logorima je stradalo 99 Goričana, 18 ih je ubijeno u selu i na drugim mjestima. Samo u logoru Jasenovac stradalo je 22 Ćalića, 21 Arbutina, 16 Vučinića, 13 Kukića, sedmoro Dešića, po četvorica Vuišaka i Kiuka, po dvoje Menićanina i Pribičevića, dvojica Dedića, po jedan Trbović (vjerovatno Trbojević) i Vignjević.

Ako je njih toliko iz jedne ipak male Goričke stradalo u Jasenovcu, umirući u najužasnijim mukama, onda je još strašnije današnje licitiranje i falsifikovanje uloge tog strašnog, strašnog stratišta srpskog, te romskog i jevrejskog naroda, kao i jednog broja Hrvata antifašista. (Ni sam ne znam koliko sam puta bio u Jasenovcu i u Gradini, na drugoj strani: i na ledinama, i na otvaranju spomenika, i kasnije... Pa znam nešto o tom zaista stravičnom stratištu.) U Drugom svjetskom ratu iz Goričke su u partizanskim jedinicama poginula 42 borca. Među njima i jedna žena: Mara (Dragana) Kukić, koja je poginula 24. januara 1943. godine u Brezovom Polju.

I dalje, podsjećanja radi, a iz Zbornika... „Dvor na Uni...“ – Milan Tišma: „Ratna šteta – gorko nasljeđe“:

U decembru 1942. godine jedna manja ustaška jedinica opljačkala je selo: stoku, pokućstvo, pokrivače, platno, odjeću i druge predmete i nekoliko ljudi otjerala u logor. Ukupna šteta nanesena mještanima sela je 365.500 dinara.
U junu 1942. godine prodrla je veća ustaška formacija u selo i odvela u logor više ljudi odakle se najveći broj nije nikad vratio. Tad je iz 50 srpskih domaćinstava opljačkano: meso, mast, ćilimi i pokućstvo, otjerani su konji, goveda i sva sitna stoka koja se dala uhvatiti. Pojedinačna šteta domaćinstva kretala se od 3.000 do 75.000 dinara, a ukupna šteta počinjena u selu iznosila je preko 1.175.500 dinara...


Jednog dana, jednog tužnog dana, našli smo se Dane Metikoš, moj nekadašnji šef u Službi rekreacije u Željezari, i ja na goričkom groblju. Nesretnim slučajem stradala je rođena sestra našeg dragog prijatelja iz Željezare, profesora Stojana Vasiljevića. Vasiljevići su iz Pedlja, a njegova sestra udala se u Goričku. Prije toga, Dane, Ljuba Peškir, naša socijalna radnica, i ja bili smo u Rijeci na sahrani Stojanovog rođenog brata. I neko je tada spomenuo i njihovu sestru u Goričkoj. I na pomen Goričke, meni je pred očima ona moja, zamišljena, komogovljanska Gorička. Jer slike pred očima i tuge koje se u njima stvaraju, i to ponovo na groblju, nemaju granica.


I koje lijepo ime! Ime za sve bajke sjećanja u kojima se pominju i šume i gore.

---

Odgovori autora:

Svetozar Zuber (na Fejsbuku Banija onlajna) piše da je njegova majka, rođena u Goričkoj 1933. godine, u Drugom svjetskom ratu odvedena u logor. I, pretpostavljam, da nije bila sama. Jer Svetozar kaže kako su se javili očevi djece koji su predložili ustašama da oni idu umjesto djece, a djecu da vrate kućama. I Svetozar dalje kaže kako ja nisam o tome pisao, a on bi želio da zna u kom je logoru bila njegova majka i kud je odveden njen otac i gdje je stradao... Da, nisam pisao o tome. Kao što ni o mnogim drugim sadržajima vezanim za Goričku nisam u tom tekstu pisao. Nego sam pisao tekst koji podsjeća na neka prošla vremena tog meni dragog sela i njegovog naroda. A ovo što Svetozara interesuje možda bi se moglo potražiti u Muzeju genocida u Beogradu. Naravno da bih volio da on naiđe na bilo kakav trag. Jer logori za djecu (a Nezavisna Država Hrvatska je jedina fašistička država koja je imala logore za djecu) postojali su u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Sisku, Jastrebarskom... Neka od tih mjesta posjetio sam i više puta. I sakupio dosta materijala. Ali... ostalo...

Tomo Blažević mi piše kako nigdje nisam, tragajući za porijeklom imena Gorička, spomenuo Kloster Gorička. Kao prvo, nisam nešto mnogo tragao za tim imenom. Napisao sam samo nešto od onoga što su drugi prije mene istraživali, do čega su došli i o tome stručno pisali. Može biti da je Gorička i po Klosteru Gorička dobila ime. Za stari grad, odnosno utvrdu i samostan Goričku znam. Kao i za mnoge druge stare gradove i utvrde po Baniji, koji su kroz dugu istoriju prelazili iz ruku jednih osvajača u ruke drugih. A da ne pričam o keltskim, rimskim vremenima... Međutim, ja sam išao za svojim razmišljanjem – dobila je ime po vinogradima, po „goricama“. To mi je bilo nekako bliže od utvrde. A sada nešto i o drugom imenu dubleta Gorička Vas. Odnosno, o Vasi. Mogao sam i o tome nešto. A ja sam ipak u tekstu, kod Vasi, stavio upitnik. Iako sam mogao da napišem da su Sloveni u staroj postojbini, piše i u mom tekstu pomenuti Vladimir Ćorović, „imali svoja sela zvana ves i vas“, a taj se naziv javlja, po Ćoroviću, u svim slovenskim zemljama... Inače, ove tekstove pišem da zainteresujem i druge da se podsjete, da traže. U pravu je gospodin Blažević – mogao sam... Ali, gdje bi mi bio kraj... I hvala na čestitkama. Kao i drugima koji su me zvali... I tako dalje.

---