Isječci sjećanja (17): Obilazeći malko izdvojene a lijepe uglove banijske

Rijetko sam gdje mogao naići, od to svijeta kojim sam prolazio, na ljepotom prirode tako raznolik, kao srce tako ugrotuljen, a površinom manji kraj, regiju, svejedno, kakva je Banija. (Ovo što pišem odnosi se na vrijeme dok sam hodio, i tamo i ovamo, Banijom.)

Rijetko je koji kraj okružen takvim rijekama, i dobrim dijelovima svojih tokova plovnim rijekama, kao što je Banija okružena Kupom, Savom i Unom. Koje su svaka na svoj način drugačije: i izvorima, i širinama, i dubinama, i predjelima kroz koja teku, i brzinom protoka svojih voda, i njihovim bojama... Samo s tim da su Kupa i Una pritoke Save. A Sava je najduža, najdublja, najšira i dužinom najplovnija – Kupom i Unom odavno ne plovi ništa osim čamaca.

Rijetko je koji kraj bogat vodom kao Banija – tu su rijeke: Glina i Sunja, a ne samo ove tri koje je okružuju, brojne rječice i potoci: Petrinjčica, Maja, Žirovac, Bručina, Lovča, Plavićevica, Babina rijeka, Javnica, Jošavka, Stupnica, Ljubina, Badušnica, Svinica, Kinjačka rijeka, Utinja, Tremušnjak... pa vrela, izvori, točkovi: Budrovac, Vujkanovo vrelo, Grabovac, Vodice, Mačkovo vrelo, Palučak, Pašino vrelo, Tamburovac, Tekija, Žuta vodica... Banijom se ne mora dugo žedan pješačiti: tu je kamen, a ispod – izvor, tu je usamljeno drvo (najčešće stara vrba i jasen), a ispod – izvor ili kakvo vrelce, tu je obala ili usjek, obrasli mahovinom, a u nekom uglu – voda... tu su neuređena i uređena česma, tu su točak, vrelo i korito na kojima se napaja stoka... I gotovo sve su – i rijeke, i rječice, a i neki od potoka – s ribom.

Banija je bogata i ljepotom svojih gora: Zrinjska (Zrinska) gora, koju čine Šamarica, Trgovska gora i Petrinjska (Hrastovička) gora. A one su s nekoliko vrhova iznad 500 metara nadmorske visine: Prisjeka, Ljubina, Kapija, Dikavac, Mala rudina, Debelo brdo, Kokirna, Čavić brdo, Lipova glava, Piramida na Šamarici, Kozja glava i Ćorkovača. S vidicima sa nekih od svojih vrhova i visova: Osječenica, Lebrenica, Vinodol, Hrastovička piramida, Lipova glava, Vratnik (na putu Glina–Dvor, jer tako zovu i Mali jarak na cesti Petrinja–Kostajnica, kod izlaska za Jošavicu)... nema šta se ne vidi sa nekih od njih: Kozara, Cazinska Krajina, Kordun s Petrovom gorom, Posavina, Moslavina, Pokuplje, Sisak, Medvednica iznad Zagreba...

Banijske gore kao planine – visoko. Do neba. I nama i njima nebo je beskrajno. Nebo je do našeg vida. A dolje ravnice, nizine, doline. I usjeci: i širi i uži, i kraći i duži. Sela i po gorama i oko gora. Sela kao grozdovi. I sve je u bezbrojnim bojama. S putevima koji ih sijeku, presijecaju. Nekad su to bili madamaski putevi, a u drugoj polovini 20. vijeka, oni glavni, asfaltni.

Poslije Drugog svjetskog rata makadamskim putevima prolazili su rijetki kamioni i još rjeđi automobili – čuvam goveda na komogovljanskim Brdima, čuvam ih od rađanja prvih ljetnih zraka sunca pa do pola jedanaest, jedanaest, gledam na cestu kroz Brijebovinu (uz cestu Petrinja–Kostajnica, između sela Bijelnika i Knezovljana), pa brojim kamione: dva ili tri, ponedjeljkom i koji više, jer „Gavrilović“ sa sajma u Kostajnici vozi teoce, junad i starija goveda, Italijani konje, najčešće islužene... Tada su tim makadamskim putevima najčešće prolazile konjske i volovske zaprege: i danju i noću. A onda su krajeme pedesetih i početkom šezdesetih godina krenuli i autobusi. Da bi 1967. godine, uoči dolaska druga Tita, ceste Topusko–Glina–Petrinja, pa Petrinja–Kostajnica i Kostajnica–Dvor na Uni dočekale i asfalt. Tada su gotovo nestali i konji i volovi i kola koja su vukli.

I po toj i takvoj Baniji kružio sam u potrazi za nečim što me posebno vuklo ka sebi, za nečim što je ostajalo u meni kao „upisato“. To nešto posebno su mi bili zeleni i šumom okruženi uglovi pejzaža, neki ćoškovi na kakve sam kasnije nailazio i na slikama velikih slikara. I još kad je u tom uglu, na tom obojenom platnu tog ugla i kakva usamljena kuća, dvorišno stanje ili škola, pa kad kolski put zavijuga do tog dvorišta, do te avlije, d tog stanja u daljini... e, to je to. To je bilo ono što je vuklo... I danas mi je mnogo toga, i baš od toga, ostalo kao san. Vjerovatno i netačan san, s možda pogrešno ubilježenim nečim od toga što sam i kako sam ga tada vidio.

I po toj i takvoj Baniji jedne svoje davne momačke godine ulazimo moj brat od strica Dragan i ja u Javnicu (nekad je pisana je i kao Jamnica, često sam je nalazio takvu – Jamnicu, a i ovdje će je biti kao Jamnice). Idemo mojim prvim polovnim fićom, kupljenim u martu 1971. godine. Izlazimo iz fiće, Dragan i ja, a ja sam u taj kraj došao nekim svojim vojnorezervnim poslom, zastajemo ispred sela i dugo stojimo. Prve kuće nisu daleko. Ni zgrada Osmogodišnje škole „Pero Malivuk“, u kojoj je direktor moj tada već stečeni dobar i drag poznanik – Miladin Mitić. (Meni je to prezime odavno posebno drago: zbog fubalera Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije Rajka Mitića, ali i zbog prvoboraca banijskih, iz Gornjeg Selišta, kod Gline, Ranka i Dragana Mitića. Posebno Dragana, sa kojim sam se dobro poznavao sa više sastanaka i skupova, koga sam jednog zora-međa jutra kod ušća Gline u Kupu bogami dobro uplašio: on poranio na pecanje, a i ja u Željezarinom Ribičkom domu u Slani noćio pa poranio da prošetam, pa idem obalom Kupe, nizvodno, kadli čujem kako u nedalekom gustišu nešto šuška. Prikradem se: a ono Dragan, ne vidi me, ne čuje me, a ja dreknem... nazovem ga ribokradicom, pitam za dozvolu... Dragan ispusti štap, pogleda u mene i dobro me opsova... A poduže prije toga nismo se vidjeli. Pa smo se baš obradovali.) Bilo je proljeće. Sve oko nas zeleno: zeleni tepih prostire se sve do prvih kuća. Na slici sjećanja sa strane su mi uzvisine, brda i šume, a negdje na sredini – potok Javnica. Kasnije, koji sat kasnije, sjednemo u fiću pa ćemo uskim i strmim putem u šumu, s desne strane te javničke doline. I kad nas je fićo izvukao na uzvišicu, zastajemo ispred prvih kuća sela. Da li je to još Javnica ili smo već u Sočanici, ne znamo. Iz avlije izlazi starija žena, prilazi, rekli smo ko smo i šta smo, razgovaramo, a ona – ni pet ni šest nego „pod mus“ s nama u kuću, te: Saća brzo, rakja vam je na stolu, ima slaline, kobasce, sira, jaja... brzo ća to... ka ste vi jeli... Čula sm ja za vaše selo... I dok se sa našom domaćicom opraštamo na putu ispred kuće, odnekud se u nebo izvi jato golubova. Izvi se u nestvarnu sliku sunca. Pa dok ovo ispisujem, sjetim se da kod Jelene Buinac, banijske pjesnikinje (neko smo vrijeme zajedno radili u „Vjesniku Željezare“), u zbirci „Ostavila sam ključ srca pod kamenom“ (izdanje Srpskog kulturnog društva Prosvjeta Zagreb, 2014, priredio: Nikica Mihaljević; Jelena je rođena 1941. godine u Matijevićima, kod Dvora na Uni, a preminula 2003. godine u Sisku i sahranjena u rodnom mjestu) postoji pjesma „Iz sunca polijeću golubovi“:


Samo koju godinu kasnije, u „Kuriru“, sisačkim novinama za đake osnovnih škola, predstavićemo kompozitora, dirigenta, profesora muzike Jovana Bandura, rođenog u Javnici 1889, a preminuo je u Beogradu 1956. godine. Prilikom posjete Javnici znao sam za njega, znao sam i da mu je otac bio učitelj u Javnici. Kasnije, kao urednik ovog dječjeg lista, tragao sam za njegovom fotografijom da je objavimo uz tekst i dobio je od njegove bliske rođake iz Pančeva (mislim da je tako). Književnik Boris Vrga, koji živi i radi u Petrinji (doktor, specijalista, pulmolog), u svojoj knjizi „Svjetlom po rubu“ (SKD Prosvjeta Zagreb, 2016), piše i o proznom piscu Joci M. Martinoviću, rođenom 1873. godine, u Jamnici kod Dvora na Uni. Godinu i mjesto smrti Vrga nije uspio saznati. Martinović je gimnaziju i učiteljsku školu završio u Petrinji, a službovao je u Jamnici, Donjim Kukuruzarima, Donjoj Mlinogi, Glini, Dubici, Petrinji... Bio je oženjen sa Ankom Dragišić, ćerkom komogovljanskog paroha Jove Dragišića. Stariji Komogovljani, dobro se sjećam, spominjali su popa Dragišića...

U jednom od takvih posebnih uglova svoga pamćenja, s te i takve Banije, uglova s nekim usamljenim kućama smještenim po mjestima kao iz bajki i, rekoh, mjestima na kakva sam kasnije nailazio po slikarskim platnima, od najranijih dana tog pamćenja nosim i usamljenu kuću Kate Plavljanić (moja učiteljica iz Komogovine, moja tetka Draga, tvrdila je da je njoj bilo ime Jelena... što može biti, ali meni je to ime „upisano u mozak“ kao Kata Ruskinja, pa neka tako i bude... Kata, Katarina... došla iz Rusije da se uda i živi u Jošavici, petrinjskoj). Ispod jošavljanskih Plavljana, daleko od kuća posljednjih Stapara, Juzbašića... gotovo u kanjonu kojim teče potok Jošavica (Jošavka), kanjonu sa čije se zapadne strane uzvisuje prilično strma strana po kojoj su se složile jošavljanske njive, sjenokoše i pašnjaci, a sa lijeve, sjeveroistočne strane širi se blago izdignuta visoravan majina s bujadarama, a iza su komogovljanske njive, a malo više, ka sjevernoj strani, počinju i jošavljanske... Inače se cijelo to područje zove Grabovac. Na jednoj od njih, tih komogovljanskih njiva, orao sam s konjima kod Stanka Dabića, zvanog Srbin. On i ja: ja vodim, on pluži. A zemlja – gusta, cmoljava i plugu neukrotiva glina. Ali, ono zbog čega sam često u sjećanju tu, u tom kanjonu kojim sam i kao mali, skroz majušni, prolazio i sa mojima, i sam – pješice, i sam – na konju, pa jednim dijelom potoka išlo se po ligi, pa preko obala i nižih usjeka kroz guste vrbove, ljeskove, joškove, zovine i drugog onižeg rastinja gustiše... zbog čega sam... jeste Ruskinjin mlin, odnosno mlin-kuća, kuća-mlin, kako ko voli da kaže. Svoju drvenu, od prilično debele planjke kuću-mlin oni su podigli, spustivši se iz Plavljana, ne znam kada, uz lijevu obalu potoka, na mjestu gdje se kanjon, okrenut ka jugoistoku, ka Komogovini, širi, s njihovim, tetke Ruskinje njivama i barama pored potoka. I mnogo puta sam tuda prolazio i svraćao. Svraćali me. A onda je Katin sin Branko došao mome ocu, u Komogovinu, i pitao... Može, doće mali, odgovorio je otac. Bio sam đak jednog od nižih razreda Osnovne škole u selu. I ja s konjima i kolima, a u kolima plug, brnača, sijač, pa u Grabovac – proljeće je, siju se kukuruzi. I ja tri ili četiri dana kod Kate Ruskinje. Kakvi divni dani! Uz kuću (ili u kući) mlin, tu se nasipa žito, a ispod veliko mlinsko kolo po cijele bogovjetne noći i dane okreće li se, okreće. Voda šumi, udara u kolo, mlinski kamenovi sviraju svoju muziku. Hranim konje, oremo, brnamo, sijemo. I ono što su ovi Plavljanići imali da zasiju – zasijali smo. I uza sve to, uza sav taj teški rad oranja, brnanja i sijanja, ja sam ih zavolio i volio. Kasnije sam saznao da se to, taj kraj, ta usamljena kuća, da se za to kaže „romantika“. A onda su oni otišli u Petrinju. A i ja, nedugo poslije njih. I u Petrinji – odem do njih. Daleko dolje u Majdancima, s lijeve strane te Radićeve ulice podigli oni skromnu kuću. Javim se. Pa smo se radovali što se nismo zaboravili... U mom životu nije bilo mnogo dana a da mi slika njihove kuće-mlina nije bila pred očima. A tada, dok sam prolazio, dolazio, bio... pitali me u selu, u Komogovini, da li sam se plašio vila, jer hoće one noću oko mlinova, da li sam čuo noćna zavijanja vukova – tada ih je još bilo po Baniji... Plašio se vila nisam, a vukove sam čuo, odgovorio bih. A oni koji su me pitali, ništa na to ne bi kazali. Dok sam ja znao da oni znaju da ja lažem. Kasnije, kad sam čitao Turgenjeva, Tolstoja, Šolohova i mnoge druge ruske pisce, ali i Ćopićevu priču „Mlin potočar“, kad sam gledao ruske filmove s bezbrojnim kadrovima siromašnog ruskog sela i u selu kuće, kućerke od oblica, meni je uvijek pred očima bila i usamljena kuća-mlin moje drage tetke, tako sam je zvao, Kate Ruskinje.

Među tajnovite, začudno tajnovite slike sa Banije spada u meni sačuvana slika zgrade Područne škole u Kobiljaku, opština Dvor na Uni. Jedne davne godine, dr Rade Maljković (ljekar, specijalista), Dušan Bogičević (danas je i on doktor nauka) i Pero Ivanić, oni su živjeli i radili u Petrinji, i ja, koji sam živio i radio u Sisku, stojimo na uzvišici, na donjem, istočnom kraju Hrvatske Bojne (po tom selu, toj Bojni, austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević, rođen u Umetićima, na kostajničkom... dobio je svoje plemićko „fon“: Svetozar Borojević fon Bojna, što znači „od Bojne“). Pored nas plasnica slame uz koju smo prespavali vedru majsku noć, a nedaleko od nas pase magarac o kome sam pisao u knjizi „Bilo jednom na Baniji“. A dolje, u blagoj strani, malko ukoso ka sjeveru, sjeverozapadu, mala zgrada. Možda kojih petsto metara udaljena. Možda i više. Nigdje kuće između nje i nas. Sve čisto, zeleno. Samo staza – možda je tu bio i kolski put, a meni je ostao neubilježen. Spuštamo se, obilazimo – nedjelja je, nema đaka. I kad sam kasnije stajao na Lipovoj glavi, visu iznad Žirovca, sjeverno od mjesta ispod Hrvatske Bojne gdje mi stojimo, jasno, kao na dlanu, dolje, ista ta zgrada Područne škole u Kobiljaku. Sada mnogo bliža i ljepša nego što mi je bila kad sam je prvi put ugledao.

A ono što me radovalo, što me radovala baš ta, takva slika, jeste slika moje škole u Jošavici (petrinjskoj): usamljena, lijepa nova zgrada, smještena ne toliko daleko od desne obale potoka Jošavice. Na prostoru po kome nije bilo kuća u blizini. Tu sam do polovine drugog polugodišta prvog razreda išao u školu. A uza zgradu škole bila je podignuta i uža a poviša zgrada koju su Jošavljani zvali „koncelarija“. Ako me sjećanje ne vara, u toj su zgradi održavani neki važni sastanci, a tu je bilo i rukovodstvo jošavljanske Seljačke radne zadruge.

Među tim slikama malih područnih banijskih škola, a malko izdvojenih na zelenim površinama travnjaka, svakako mi je i slika zgrade nekadašnje Područne škole u Gornjoj Velešnji (tada kostajnička opština). Stojimo moj kolega iz škole u Mečenčanima, kasniji vjenčani kum, Momčilo Momo Kremenović (došli smo kod Ljubana Ivčića da proslavimo rođenje sina Miroslava, na uskoj cesti sa Ljubanom i Borkom Buinac (tada sam bio predsjednik Opštinskog komiteta Saveza omladine u Kostajnici, Ljuban sekretar, obojica volonteri, a Borka član. Borka ne tako dalja tetka mojoj supruzi Radmili, jedna divna osoba, danas je udata Lončar, udovica, eno je u Apatinu, neprestano nas poziva da dođemo, i Radmilinog brata Ratka, naravno, a mi obećavamo, ali nikako da odemo. Momo i Ljuban, a i oni su se takođe okumili, sada su pokojni), stojimo mi, a ja upro pogled ka ledini, dolje, pored potoka, u žućkastozelenom bojom okrečenu, baš skladnu, usamljenu i ne tako veliku zgradu škole. A ta njena boja i danas me podsjeća na takve boje onih ranih proljetnih vrba uz bezbrojne potoke i rječice po Baniji. Inače, Momo je radio u toj školi i stanovao kod Ljubanovih. Sa njim je radio i Milan Borota (zamislite koliko je tada bilo djece u Gornjoj Velešnji!), kasniji direktor Osnovne škole u Graboštanima...

U ta posebna mjesta, u te posebne uglove, među te izdvojene zgrade, kuće, stanja, spadaju mi i slike kuće u strani iznad ceste mog školskog druga i prijatelja Petra Pere Đukića i njegove supruge Danice, učitelja u Klasniću.

Tu je i kuća moje sestre od rođenog strica Nikole, moje Desanke Dese Milešević, u Gornjem Bjelovcu (takođe tada kostajnička opština). Izdvojena, ne suviše daleko, ispod sela, na barama, njivama... Tu su živjeli – ona, suprug Gojko i ćerka Milja, kod čije porodice, u Progaru, u Sremu, Desa sada živi. Bila je to jedna od najmilijih i najtoplijih kuća u koje sam u svom djetinjstvu i svojoj mladosti najradosnije dolazio. Posebno kad smo dolazili njen rođeni mlađi brat a moj more puta spominjani brat od strica Dragan, pjesnik, muzičar, majstor. Dragan i ja, dok smo išli u školu u Petrinji, dođemo pješice kod Dese na konak (sedam kilometara od Komogovine), a onda ujutro rano u Umetiće (oko dva kilometra) na autobus... U Bjelovac smo dolazili i u prela, svirali. Čim bismo se javili ispred kuće, Desa izlazi, grli nas i ljubi, pa ode da uhvati pile, pa mijesi pogaču (najbolju na svijetu!)... Rijetko sam u životu susretao tako žalobite osobe od Dese i njene rođene sestre blizanke Dušanke, Duše, koja se udala u selu, a sada živi u Baču, u Bačkoj, sa porodicom sina Milana – čim nas vide, njima suze... I jedna i druga odavno su udovice. Kasnije smo Mileševićima dolazili i biciklima i kolima. U selu je bilo dosta mojih đaka koji su išli u školu u Mečenčane. Nekima sam bio i razredni starješina. Sve divna djeca... Ali, usamljena kuća, ne tako daleko ispod kuća na glavnom putu kroz Gornji Bjelovac... A ispod kuće, bolje reći uz kuću, njihova je bašča, jer i kuća je na ravnom, tu prestaje blaga zastranica kojom vodi put od glavnog puta do njihove kuće... usamljena kuća: to je nešto. Nešto posebno, nešto iz priča, romana, sa umjetničkih slika. Tu počinje, tu, ispod sela (Gornjeg Bjelovca, Bjelovca i Bjelovačkih Kostreša), ravnica koja se zove Lugovi: ravnica livada prema jugu, prema rijeci Sunji, tu su obradive zemlje, bare s visokom travom – jednog kasnog proljeća dolazimo moj maloprije spomenuti prijatelj, kolega nastavnik iz škole i kasniji kum Momo i ja i kosimo: visoka trava, gusta, gusta, previja se, na mnogo mjesta i polegla, a mi udaramo – ne sjećam se da sam igdje i ikad kosio tako visoku i baš „nezgodnu“ travuljinu... Ali, usamljena kuća koja se vidi već odozgo, čim se skrene s glavnog puta...

Ima mnogo takvih lijepih uglova, takvih usamljenih, kuća, stanja, zaselaka po Baniji. Ko bi se toga svega sjetio. A moglo bi, mogao bih još o tome. Jer, rekoh, ni manjeg a ni ljepšeg kraja nije bilo od Banije. Ni kraja bogatijeg dobrim, pametnim ljudima, gorama, vodama, šumama...

A sada?

A sada sve neki pusti, tamni uglovi. Uglovi i krajolici s pustim, već urušenim stanjima, sa šumom obraslim avlijama... A sada kao davno, davno nekad... Ništa kao po to svijeta kojim sam prolazio. Po to svijeta kojim sad prolaze i jedni i drugi, a rodom sa Banije.