Isječci sjećanja (16): O jabukama banijskim, kakvih nigdje više nema

Oduvijek je jabuka bila (i sada je, i uvijek je) zdravija od našeg zdravlja. Ona našem zdravlju dodaje onaj dio svog zdravlja koji nama nedostaje. Koga rođenjem nismo ni ponijeli sa sobom na ovaj svijet. Jer nam ga majčica priroda nije ni predvidjela – znala je da to posjeduje jabuka koja nas je čekala u svakom našem voćaru (voćnjaku) po Baniji.

Mnogi se, posebno stariji, dobro sjećaju poslovice, a i danas je govore: Jabuka u kuću, doktor iz kuće.

Meni je jabuka bila i ostala najljepša voćka. A mislim i na stablo i na plod. Toliko oblika, toliko veličina, toliko boja po sebi (ovo se isključivo odnosi na plod): crvena, rumena, zelena, žuta, pa ona „izvezena“ u više boja, boja koje po kori izviru jedna iz druge i isto tako prelivaju se jedna u drugu... toliko različitih ukusnosti: kiselkasta i kisela, slatkasta i slatka, trpka i još trpkija, sočna i još sočnija... toliko ih je različitih tvrdoća, mekoća... da im se ni broja ne zna.

Za jabuku čovjek zna, i ne samo da zna, nego je voli, obožava, usrećuje se i liječi njome, više od pet hiljada godina. Danas u svijetu postoji više od 10.000 sorti jabuka (neki kažu: oko 7.500, a neki tvrde: i mnogo, mnogo više od 10.000). A ukrštanjem se stalno dobijaju i nove sorte.

I na Baniji su za jabuku kao ni za jednu drugu voćku, ali i na svim prostorima gdje živi srpski narod, vezani brojni običaji, vjerovanja, tradicija. Ona je našem narodu bila simbol sreće, radosti, zdravlja, ljubavi, plodnosti...:
~ nekad je momak djevojci iskazivao ljubav darujući joj jabuku. Nemam to napisano, ali pamtim onu rečenicu Branka Ćopića kad momak prilikom sastanka sa curom ne zna šta da joj kaže, pa počne, pa zapinje, pa kad skroz zanijemi, on iz džepa izvadi jabuku, uz riječi: Na, Deso, jabku!... I tako tri puta. Vjerovatno mu je džep bio pun jabuka;
~ vjereničkim prstenom zabodenim u jabuku prosila se djevojka. Sa jabukom se pozivalo u svatove. Zatim se sjećam jedne svadbe u Komogovini, 1952. godine, u kojoj je svadbeni barjak, na vrhu, bio ukrašen grančicom jabuke. Barjak je nosio, jašući na lijepom, vranom konju, stari svat, lugar Ljuban Korasić, rodom iz Prevršca, a živio je u Mečenčanima i bio poznat po nadimku Marko Kraljević... (To za grančicu ispitivao sam kasnije i saznao da je to bila grančica jabuke.) Pa kad se izvodila djevojka – gađana je jabuka... I još je toga prilikom svadbi bilo vezano uz jabuku;
~ porodilji tek rođenog djeteta, između ostalog, uobičajenog, nosila se i crvena, naglašam: crvena! jabuka: da dijete bude zdravo, da brže raste, da bude temeljno, da bude kao grušt, kako bi kazali Banijci;
~ u rano jutro na Svetog Nikolu u svojim smo opancima (setra, brat i ja) uvijek nalazili po jednu jabuku. Uz krušku, koji oras i suvi grozd umotan u parče starih novina;
~ bilo je krajeva gdje se na Badnje veče rasiječe poveća i zdrava jabuka na onoliko kriški koliko ima ukućana. A sve radi zajedništva i sloge;
~ bio je običaj da se i položajniku na Božić daruje jabuka: ja sam je dobijao kod komšinica – tetki Draginje i Božice;
~ kad je otac išao da za Đurđevdan, našu krsnu slavu, poziva goste, a sjećam se kad je išao u Bijelnik da pozove kuma Đuru Kotura (roditelje je vjenčao, a sestru i mene držao na šakama), u džepu je nosio jabuku. A kad bi došao na slavu, kum Đuro je vadio iz džepova po jabuku i darivao ih svakome od nas troje djece. Kad sam krenuo u više razrede Osmogodišnje škole u Petrinji, moj kum Đuro svraćao bi utorkom (sajmeni dan) do mene i darivao me kojom jabukom i kojim dinarom – nikad mu to nisam i neću zaboraviti;
~ otac je u kištre sa žitom, na tavanu, stavljao zdrave jabuke kako bi se što duže sačuvale i kako bi nam urod prilikom naredne sjetve bio što bolji. A da smo ih, mi, djeca, krali, krali smo;
~ kad sam išao na sahranu svome čiči Nikoli, 1955. godine, nosio sam dvije jabuke amerikanke koje sam stavio na krst. (Tada sam se prvi put susreo s tim običajem.) I mnogo puta na krstove svojih umrlih, na groblju u selu, stavljao sam jabuke: sa svake strane krsta po jednu;
~ kad bi nam odnekud u voćar stigao roj nečijih pčela, a i naše pčele kad su se rojile, roj se obavezno zaustavljao i hvatao o grane isključivo dviju jabuka u našem voćaru: stare slatkače, visinom i razvijenošću krošnje najviše od svih naših voćaka u voćaru, po kojoj je rasla i naša domaća loza, takozvani tudum, i jedne stablom manje ali najkrupnijih plodova jabuke koja je dozrijevala u vrijeme nešto kasnijih vršidbi, bila je veoma ukusna, na nekim mjestima u plodu znale su se stvoriti nekakve vodenkaste mrlje pa je tu njihovo meso bilo još ukusnije. Od te jabuke najčešće se pripremao onaj tanki kolač „uslatko“. Pčele su se hvatale baš na tim dvjema jabukama jer ih je privlačio miris njihovih plodova, a miris su pamtile po njihovim cvjetovima koje su obilazile u proljeće, tumačio je otac. I ja mislim da je tako. I nema mjesta čuđenju: pčela može da ode i do 14 kilometara daleko od svoje košnice i da, kad se vrati sa svojim „tovarom“, vrćenjem u krug, pred ulazom u košnicu, saopšti pčelama radilicama gdje je ubrala taj polen, sa kojih je to cvjetova (mada one po mirisu odmah osjećaju o čemu se tu radi) i koliko je to mjesto udaljeno od njihovog pčelinjaka...

Jabuke su na Baniji dozrijevale, u zavisnosti od sorte: od Petrovdana pa do kasnih jesenjih dana. I jele su se: svježe, pečene u rolu, ribane (rendane, a kažu da zaustavljaju proliv), rezane na tanke listiće koji su se sušili i zimi, osušeni, jeli se kao posebna poslastica (i drugo je tu bilo sušeno voće: kruške, grožđe, šantelije, šljive, a jednom sam u Maloj Gradusi bio poslužen suvim a prethodno ispučenim plodom bijelog hrušta... od osušenih listića i jabuka i drugog voća bezbroj puta pripremao sam ukusan i zdrav čaj). Od jabuka su se pripremali kompot, pekmez, čak i slatko, pa šećerlema, sok – sjećam se: dođemo na zbor, a u cintoru neki čiča drži u fijakeru bure i iz njega toči i prodaje sok od jabuka – kakva milina kad bi mi se našlo bar za jednu čašu! Mi smo od jabuka pekli rakiju, prepečenicu. I mnogi po Baniji. A posebno onih godina kad šljiva ne bi rodila – šljiva je znala da podbaci i po tri godine zaredom. Ali nisam nešto posebno volio jabukovaču. Iako sam se jednom, i to gdje – u Parizu, napio upravo jabukovače. Zašli smo u podrum u kome se prodavala isključivo rakija od jabuka. Vlasnik podruma posjedovao je negdje dalje od Pariza velike plantaže jabuka. Pa probaj ovu, probaj onu i... A gospođa, izuzetno fina i gostoljubiva gospođa, toči li, toči... Od divljaka, a bilo ih je, spremala se izuzetno zdrava turšija – kod nas se, koliko znam, nije pripremala za zimu turšija od povrća. Turšiju od divljih jabuka pripremale su komšije, spomenute tetke Draginja i Božica i Božičin sin Branko. U jednoj tamnoj i hladnoj sobi njihove stare kamene kuće (oni su živjeli u novoj, planskoj) stajala je velika otvorena kačica puna turšije: mi, djeca, redovno smo dolazili, vadili ukiseljene divljake i u slast jeli.

Prolazeći u vrijeme svog bivšeg života banijskim selima, imao sam radosnih prilika da se vuljkam uz ograde voćara, da se kroz ograde uvlačim i u same voćare (ponekad i inkognito, što bi rekli obavještajci), da me i vlasnici uvode u svoje voćare i pokazuju staro, novo, kalemljeno voće, kupljene i tek posađene sadnice, pa patuljasto voće, pa ono s raznim krošnjama...

Mene je u svemu tome posebno zanimalo staro voće. Ono s najdebljim deblima, s visokim i širokim krošnjama – nekad su voćari bili puni starih i bog zna kada posađenih i kalemljenih voćaka: jabuka, krušaka, šlama, hrušteva... Šljive se nisu kalemile, kao ni vinogradarske šantelije... Njih je bilo po voćarima i uz kuće, ali su šljivici bili i zasebno, kao i u redovima oko njiva, pašnjaka... Pogotovo banijska crna šljiva, kojoj nema „na svijet“ ravne, što kazali Crnogorci. I na takvu kao što je bila ona, nigdje nisam naišao. Nisu to ove, da ne kažem koje, a za koje me uvjeravaju da je to ona. Ne, nije!

Mi smo u voćaru, koliko se sjećam, imali 11 sorti jabuka, na kakve nigdje po Srbiji nisam nailazio (po Baniji – da!). A prošao sam Srbiju uzduž i poprijeko – bio sam po voćnjacima, plantažama, rasadnicima, pijacama... Starih jabuka, osim budimke i kožare, nisam ni vidio ni jeo. (I ne samo njih, nego i ostalog voća.) Odavno su jabuke počele da nestaju. I kod nas, u bivšem zavičaju, situacija je bila istovjetna. Malo ko je od mlađih generacija poslije Drugog svjetskog rata, a onih još kasnijih pogotovo, odlazio u šumu po divljake, malo ko ih je sadio i kalemio kalem-grančicama starih sorti. Mada je entuzijasta koji su tražili, bilježili, opisivali i kalemili staro voće u želji da bar nešto sačuvaju. Međutim, njime se ne obnavljaju privatni voćnjaci, plantaže... Sad se uzgajaju nove sorte koje obilnije rađaju i one odlaze na tržite. A tržište na balkanskim prostorima sve je ugroženije uvoznim voćem. I jabukama, pogotovo. A da se i ne priča o tome da se staro voće nije prskalo. Za razliku od ovoga koje sada jedemo. Za koje ne znamo ni šta jedemo: jedeš jabuku koja ne miriše na jabuku.

U voćaru smo, dakle, imali sorte čijih se svih imena ne sjećam baš najbolje, ali mogu pokušati da ih bar približno uporedim s već nestalim starim sortama po Srbiji, služeći se, između ostalog, i katalogom koji je povodom izložbe „Staro i nestalo voće Srbije“, koju je 2014. godine u Prirodnjačkom muzeju u Beogradu priredila i katalog napisala Aleksandra Savić, tada viši kustos spomenutog muzeja, a autor crteža u katalogu je Bora Milićević... I zahvaljujući nekim sajtovima o hrvtaskim starim jabukama (i drugom voću), gdje pojedinci opisuju te stare sorte, pa ih kaleme, sve s namjerom da ih sačuvaju... takođe sam saznavao, bilježio. Imao sam jabuka, a znao sam i da kalemim.

Dakle, naše sorte jabuka, u našem voćaru, ali i po mnogim banijskim voćarima, od kojih su mnogi sada šume, uzgajane su ove sorte jabuka (izvinjavam se za sve što nije tačno, jer ovo je pokušaj da se podsjetimo i prisjetimo; ništa drugo):
~ amerikanka – imali smo dva starija stabla ove maloprije spomenute jabuke. Plod srednje krupan do krupniji, u zrenju zelene boje, s tačkicama, zrelom boja prelazi u žutu. Sočne, izuzetno ukusne, a samo je malko sladila. Ova jabuka podsjeća na zlatni delišes, ali naša amerikanka nije bila slatka kao delišes. Dugo sam tragao za pravim prijeklom njenog imena, ali nisam siguran da sam saznao: otac je pričao da je njegov ujak Jovan Velebit donio kalem-grančice iz Amerike, ukalemio ih je očev otac a moj djed Stevan – i da je tu izvor njenom imenu. A opet – zlatni delišes... U nekim krajevima Hrvatske postojala je i amerikanka s plodovima crvene boje, kao i priča da je i njihove kalem-grančice donio neko iz Amerike;
~ banovka – dok sam polovinom sedamdesetih godina (prošlog vijeka, naravno) obilazio petrinjsku okolinu, placa radi, naišao sam iznad Stare bolnice na vjerovatno još stariji voćnjak čovjeka koga sam znao iz viđenja iz svojih školskih dana, i ugledao staru, staru jabuku koju je on zvao banovka. Kako je bilo rano proljeće pa nije imala plodova, tako o plodovima, kao kod nekih drugih sorti, ne mogu bilo šta detaljnije da kažem. A o tome ga vjerovatno nisam ni pripitkivao;
~ brnjeuška – jedna je od najstarijih sorti jabuka na Baniji. Ime je vjerovatno dobila po selu Brnjeuška, gdje je kalemljena i rasla. Plod joj je srednje krupan, slatkast do kiselkast;
~ viduševka – jabuka koja je rasla u Gornjem Viduševcu. Plod joj je svijetložute boje, do sunčane strane crvenkast, pokožica tvrda i dosta debela, a meso bijelo, sočno. Jesenja jabuka;
~ žunka – kod Majskih Poljana tako su zvali jabuku koja je takođe bila nalik zlatnom delišesu i našoj amerikanki, i takođe je bila sočnija i mnogo manje slađa od delišesa. Plod joj je srednje krupan. Jesenja jabuka;
~ zebnica – stara sorta, nađena kod Petrinje. Plod je zelene boje, sočan, kiselkast, kožica mu je deblja. Zimska sorta;
~ zelenika prijedorska – stara, vjerovatno potpuno izumrla sorta, nađena kod Gline. Plod joj je dosta krupan, mirisan, pokožica tvrda, a meso mekano i ne baš posebno sočno. Zelenika ima više varijanti;
~ zukvača, zukvara – tako smo zvali jabuku s prilično krupnim plodovima zelene boje (boje močvarske biljke zukve). Pokožica joj je dosta tvrda, kao i meso. Plod, koji podsjeća na sortu greni smit, na stablu je mogao da bude i do prvog snijega. Iako dobro spremljena, u proljeće je već znala i da pobrašnjavi. U Srbiji na našu zukvaču nisam nailazio, ali srpska zelenika podsjeća na nju. Kao i krstača zimska. Jedna mlađeg stabla zukvača rasla je i našem voćaru, ali jedna stara je bila kod čatrnje u školskom dvorištu;
~ kalambura – banijska jabuka. Bilo je u nekim podšamaričkim selima. Srednje krupnog ploda. Zimska sorta. Kalambura je i jedno od banijskih prezimena;
~ kožara – njeno stablo bilo nam je Ogradi (okućnici iznad bašče). Plod joj je krupan, s hrapavom, gotovo smeđom pokožicom, sličan i kožari koja se još uvijek može naći po pijacama u Srbiji. Izuzetno ukusna, sočna jabuka. Ako se dobro spremi, mogla se čuvati do polovine proljeća. Neki su i za zukvaču govorili da je kožara. Međutim, to su ipak različite sorte;
~ kolačara – bila je najpopularnija i najrasprostranjenija jabuka na Baniji. Negdje su je zvali i pogačarka, a po pojedinim srpskim krajevima nazivali su je i kolačarka, pogačara, tanjirača, noćajka, kolatuša, koturača... Ne vjerujem da je bilo voćara u kome nije raslo poneko lijepo i razvijeno stablo kolačare. Plod joj je pljosnatiji, srednje veličine, kiselkast, ukusan, dobro i dugo može da se čuva, po pokožici plodovi imaju crvene i kraće smeđe prugice. Kolačara dozrijeva u oktobru. Uzgajala se gotovo u svim krajevima Balkana. Danas je rijetka. Kad smo došli u Srbiju, 1991. godine, još se mogla naći na pijacama, ali je danas više nema. Otac ih je imao nekoliko stabala. I u drugim krajevima Hrvatske postojala je i kolačara, ali i kolačarka, samo nešto drugačijeg oblika ploda. Postoji i kolačara (pogačarka) žuta;
~ petrovača – plod zelene boje, a kad dozri, boja mu prelazi u žućkastu, srednje je do malko krupnije veličine, slatkast, ali ukusan i sočan. Kad je godina povoljna, petrovača dobro rodi. Ime je dobila po tome što dozrijeva oko Petrovdana (12. juna). Mada je potpuno zrenje bilježila i poslije tog praznika. Ovdje sam naišao na belojabuku, sličnu našoj petrovači. Postoji i belica (debela beličica), takođe slična našoj petrovači. Kad bi se završilo kopanje kukuruza „u drugu ruku“, to jest ogrtanje, a to se završavalo do Ivanjdana, za večeru su domaćice pekle kolač „uslatko“ s ribanim (rendanim) petrovačama. U nekim krajevima bivših jugoslovenskih republika postoji više varijanti petrovače;
~ slatkača – visoke krošnje, čvrstih grana, plod zelene i zelenožućkaste boje, slatkast, dosta tvrd, srednje veličine (bilo ih je i izduženijih i okruglastijih). Plodovi su se dobro i dugo čuvali. Slatkača je uzrijevala krajem ljeta i početkom jeseni, pa se postepeno i brala. Bila je to najviša i najrazvijenija jabuka u našem voćaru. Na jednoj od njenih grana znao sam provesti noć i prespavati kad nisam smio u kuću – ujutro, u cik zore, dok otac još leži, istjeram goveda i u pašu... U Srbiji, u Polimlju, uzgajala se veoma rijetka sorta po imenu slatkara ili slatkuša. Ali nije slična našoj slatkači. Inače na našim slatkačama rijetko smo kad mogli da vidimo crva;
~ tanjurača – nađena kod Petrinje. Nekih posebnih karakteristika nemam.
~ hađerka – iz sela Hađera, kod Gline. Plod krupan, malko izdužen, zelenožute boje, s malko crvenila. Kožica mu je tanka, meso žućkasto, slatkastokiselkasto, sočno. Zimska sorta;
~ crljenka, crvenka – jabuka prilično široke krošnje. Kad rodi – rodi. Srednjekrupnog je ploda, kora ploda je veoma izražene crvene boje, pa i dio mesa ploda ispod pokožice često bude u istoj boji. Dozrijeva u jesen. Čuvali smo je u žitu, kao i u plasnicama i slame i sijena. Veoma ukusna za jelo. U Srbiji nigdje nisam naišao na takvu jabuku, a slične su joj stare sorte: devojačka crvenka, papovka i ružica ili cigančica. I sorta amnestit takođe je slična našoj crljenki;
~ češkoselska – nalazila se u Češkom Selu, kod Petrinje. Plod srednje krupan, crvene boje, sa svijetlim šarama;
~ u voćaru smo imali i dosta mlađe stablo jabuke za koju ne znam kako smo je zvali. Plod joj je bio sitniji, žut, ali izuzetno ukusan, sočan. Godio je želucu kao nijedna druga jabuka. Dozrijevala je u septembru. Naprijed sam opisao onu jabuku krupnog ploda, na čije su se grane hvatale pčele prilikom rojenja. I još dvije stare sorte imali smo: jednu u Ogradi, drugu na Kućištu. E, sad, da li je bila još koja, i gdje, ne sjećam se – znam da je jedno mlado stablo, a ne znam sortu, raslo u našem voćaru kod šume Cerika, na našim Brdima;
~ kod istočnog dijela naše školske ograde, tik uz tarabe, na vrhu lijepe obale Božčinog jarka, a taj dio zemlje pripadao je Miloradu Kordiću (mome od mene znatno starijem bratu od ne tako daljeg strica, čiji su obojica sinova stariji od mene), rasla je veoma stara sorta, jedina u selu, kakvu ni mi nismo imali, jabuka izuzetno ukusnog srednjekrupnog ploda. Uzrijevala je krajem ljeta. Meni jedna od najukusnijih jabuka u selu.

Stare sorte su, dakle, nestale. A bile su dugovjeke. Nisu se prskale, nisu morale da se orezuju, bile su mirisne (staviš ih na ormar u sobi i sva soba miriše), nije ih se moralo okopavati, niko ih nije ni đubrio...

Porijeklo tih starih sorti i po balkanskim geografskim prostorima, pa tako i po Baniji, nikad se neće za sve ni saznati. Za neke kažu da su stigle sa Istoka, neke je donijela vojska Aleksandra Makedonskog, neke su donijeli putnici namjernici, osvajačke vojske i kolonizatori pojedinih i evropskih država, neke uzgajivači, botaničari... A neke su i autohtone. Među takve spada i nekoliko banijskih sorti.

Od sveg voća, jabuka je najčešća i opjevana u narodnoj pjesmi, i opjevana u poeziji, ima je bajkama i narodnim i autorskim pričama, pripovjetkama, romanima, dramama... O likovnoj umjetnosti da se i ne govori – malo je umjetnika koji su slikali mrtvu prirodu a da im i poneka jabuka nije bila na stolu... Pa jabuka na sedlu za konja... Pa Adamova jabučica...

O jabukama banijskim, kakvih nigdje više nema, ovo je bila skromna i ne baš tačna priča. Ali... Jer, jabuka u kuću, doktor iz kuće, veli narod. A narod najbolje zna.