Isječci sjećanja (15): Autobus na liniji Petrinja – Kostajnica zvani želja

Kako smo ga samo željeli! Kako smo ga s nestrpljenjem čekali!

I živjeli s nadom da će se to jednog dana i dogoditi. A ta nada počela je, sve jače i jače, da tinja u nama od onog dana kad je i do nas stigao tanani glasak o tome da će biti otvorena autobuska linija Zagreb-Petrinja-Kostajnica. I obrnuto, naravno.

Da, mi smo, mi, moji drugari iz šestog „a“, pa istog tog „a“ – sedmog i osmog razreda Osmogodišnje škole u Petrinji: Vojislav Ćorić iz Bijelnika, Ivo Pavičić iz Budičine, Milan Čakara iz Jošavice, Tomislav Vujasić iz Taborišta (petrinjskog) i mnogi iz drugih razreda, naši vršljaci i vršnjakinje, kao i nešto stariji i mlađi, a koje sam dobro poznavao, kao Zora Prijić iz Budičine, Danica Peškir, Mara Jasić, Radojka Jasić iz Moštanice, Slavko Vujnović iz Ljetovanaca, pa moji iz Komogovine: Boro Kordić, zatim Dušanka Dabić, Smilja Kordić, Dragan Kordić, Ranko Dabić, mnogi zaposleni i narod rođen i rodom iz sela uz cestu od Petrinje prema Kostajnici: Budičine, Gornje Budičine, Dejanovića, Moštanice, Petkovca, Stražbenice, Blinje, Starog Sela, Ljetovanaca, Bijelnika, Jošavice, Velike Graduse, Male Graduse, Sjeverovca, Knezovljana, Komogovine, Borojevića, Mečenčana, Lovče, Umetića, Prevršca, Gornjeg Bijelovca, Bjelovačkih Kostreša, Donjih Kukuruzara, Gornjih Kukuruzara, Babine Rijeke, Gornje Velešnje, Donje Velešnje, Majura, Panjana i jedne i druge Kostajnice... zaista smo ga željeli. Mislim: autobus! Kako bi bilo lijepo... Mi, Komogovljani, izađemo na Malom jarku pa nekih tri kilometra... i – eto nas! Ili za nas iz Kordića još bolje: ako bi nam zaustavio u Brijebovini: to je oko dva... Ni iz Knezovljana nije daleko. A i do Šarenog mosta je šest... Ništa! Nisi još pravo ni počeo da pješačiš, a već si stigao.

Nekako tih kasnih pedesetih stigao je i do nas američki film „Tramvaj zvani želja“, režisera Elije Kazana, a po drami i scenariju Tenesija Vilijamsa, u kome su glumci glavnih uloga bili Vivijen Li, Marlon Brando, Kim Hanter i naše gore list – Karl Malden (Mladen Sekulović, porijeklom iz Hercegovine – i tada smo mi to znali). Pa smo i mi autobus koji smo željeli prozvali „autobus zvani želja“. Film je u Hrvatskoj prevođen kao „Tramvaj zvan čežnja“, negdje i „žudnja“. Iako radnja drame, odnosno filma nije imala bilo kakve veze s našim autobusom, odnosno našom željom, ali...

A opet – želja, čežnja, žudnja, svejedno. Samo se bistro sjećam da smo ga, velim, željeli. Da smo ga čekali.

Jer do tada, i tada, kroz Baniju, kroz njene centralne dijelove nisu prolazili ni vozovi ni autobusi. Izuzimajući autobus na liniji Sisak–Petrinja, a onda i Petrinja–Zagreb, zatim ćirinu prugu od Capraga preko Petrinje, Banskog Grabovca i Gline do Karlovca, kao i sjeveroistočnu prugu Sisak–Sunja–Dubica, koja se u Sunji odvaja za Kostajnicu i Bosanski Novi, s tim da kod Volinje prelazi na bosanskohercegovačku stranu.

Nije, dakle, bilo pruga koje bi kroz centralnu Baniju, podnožjima gore Šamarice po kojima su se uglavnom smjestila srpska sela, povezivale Petrinju i Kostajnicu, Glinu i Dvor. A ni autobuskih linija koje bi povezivale Glinu sa svojim i hrvatskim i srpskim selima do Kupe i uz Kupu. To isto vrijedi i za Petrinju, kao i za sela uz lijevu obalu Une – od Dvora preko Kostajnice, Dubice do Jasenovca. Pa tu su sela ispod same Šamarice, na dvorskom, glinskom, petrinjskom kotaru, bez voza i autobusa. Pa sela na relaciji Petrinja–Jabukovac–Mečenčani–Kostajnica. Pa gdje su sela na Savi: Ivanjski Bok, Crkveni Bok, Strmen, Bobovac... Pa ovamo, u unutrašnjosti, Svinica, Krčevo, Mala Gradusa, Velika Gradusa, Sjeverovac, Trnjani, Čakale, Ljetovanci, Madžari, Staro Selo...

Sve je to bilo Bogu iza nogu. (A tek danas!)

Negdje krajem pedesetih godina porušene su i uskotračne pruge od Dvora, Maje i Kostajničkog Majura kojima se iz banijskih šuma izvozilo drvo. Narod Banije znao se sajmenim danima, najčešće tada, ako su mašinovođe bile dobre volje, prevesti do spomenutih mjesta. I u povratku, takođe. I sam sam se više puta vozio do pod Čavić brdo, gore, uza Sunju, kao i do Šarenog mosta, kod Umetića i Mečenčana, a i do Majura.

Ono nešto vremena od dolaska u Petrinju, krajem ljeta 1956. godine, do pojave prvog autobusa na liniji Zagreb–Petrinja–Kostajnica, proveo sam zaista u „drugom stanju“ zvanom „autobus zvani želja“. A možda i „čežnja“... đavo neka zna.

Ne, nije se meni, a ni drugima, javila ta želja odmah, po dolasku u Petrinju, nego nešto kasnije. A do tog „nešto kasnije“ nahodao sam se od Željezničke stanice Kraljevčani (14 kilometara) i Željezničke stanice Kostajnički Majur do Komogovine (takođe 14 kilometara), i u obrnutom pravcu. I nahodao se do Kraljevčana i najahao se na konjima, a od stanice se znalo dogoditi da me neko i poveze u zaprežnim kolima ili u saonicama. Kao što me je jedne zime pravo u avliju dovezao tetak Pero Pejaković iz Jošavice kad je došao da dočeka svoju ćerku Slavku, koja je takođe krenula u školu u Petrinji.

Moj od mene nešto stariji sinovac, Boro Kordić (ne rođeni, ali veoma blizak), prvi je iz sela otišao u Petrinju. I kad je on išao u osmi, ja sam stigao u šesti razred. I onda smo samo nas dvojica pješačili od naših željezničkih stanica do sela. I nekako se dešavalo da smo gotovo uvijek išli ćirom iz Petrinje do Kraljevčana: pet puta je kraće, nema presjedanja i čekanja, a i mnogo je jeftinije nego da smo išli od Petrinje preko Capraga i Sunje do Majura. (Mada sam u obrnutom pravcu išao više puta kad cesta od Komogovine pa kroz Donju i Gornju Pastušu, Jabukovac i Donju Mlinogu nije bila pročišćena od snježnih nanosa.) A onda smo od stanice najčešće išli cestom kroz upravo u zagradi nabrojana sela i – tu smo!

Ali smo za lijepih jesenjih dana, kad bi nas povukla želja da idemo kući, kad dva-tri dana nije bilo nastave, znali smo okrenuti iz Donje Mlinoge za Gornju Mlinogu, pa kroz Jošavicu (pored mojih Šimulija, pored ujaka kod koga sam proveo najranije djetinjstvo), pa niz potok Jošavicu, pa kroz majine i kolskim putem u Grabovcu (to su zemlje Komogovljana i Jošavljana, daleko od petrinjskog sela Banski Grabovac) i – eto nas!

Drugi pravac bio nam je: čim izađemo iz Gornje Mlinoge, pored Adamovića i Drobnjaka, na Metlu (414 metara nadmorske visine; na tom području, na tim majinama, često sam čuvao ujakova goveda sa drugom, najčešće starijom djecom; tu, ispod Metle je i izvor potoka Jošavice, a tu je 1943. godine poginula i narodni heroj Milanka Kljaić, rođena 1924. godine u Starom Selu), a onda visom pored kuća južnih zaselaka Jošavice: Raniće, Radiševiće, Gojsaviće (neki su upisani i kao Gojsovići), pa kroz Plavljane, pa niz Ograda i – eto nas! I tu, tim pravcem, bilo je slučajeva da su nas svraćali da nešto pojedemo, da se napijemo vode, i uvijek bi nas ispitivali čiji smo iz Komogovine. I dešavalo se da su nam gotovo svi znali roditelje, djedove, babe. Mene su jednom u Adamovićima pronašli moji rođaci. I ja njih, naravno. Kasnije je Radmila išla u mojoj generaciji u Učiteljsku školu, a u petom smo bili u istom razredu... Bože, gdje li je Radmila!? A bila je učiteljica i u mojoj Jošavici.

A onda smo jednom Boro, moj brat od rođenog strica Dragan, dvije godine mlađi od mene, da skratimo put preko tih brda, „udarili“ po izlasku iz Donje Mlinoge, a prije ulaska u Jabukovac, preko njiva i ledina, uzbrdo, predjelom zvanom Barbarice, pa prema nekom šumarku. Neko nas je vrijeme tuda vodila i poljska krivudava staza. Pa kad smo naišli na baku koja je u jednom od voćara čuvala dvije krave i nekoliko ovaca, a voćar pun jabuka i krušaka – zastali smo, provukli se kroz letve ograde i sjeli pored bake. A ona sva od lica i očiju dobrote, priča, ispituje, pita nas da li smo gladni, pa ako jesmo da sačekamo kad pođe... ne, nismo, rekosmo, a ona reče da naberemo jabuka, krušaka... pa i da ponesemo koliko hoćemo, možemo... Sjedili smo, odmorili se, sa Suncem na zapadu, pa put pod noge: najprije Metla, a onda opet Ranići... pa niz Ogradak do Komogovine, do strine Miljke Trninić avlije i česme na Palučku.

I jednog dana – on! Autobus zvani želja.

Autobuska stanica u centru Petrinje često je premještana: bila je, koliko se sjećam, ispred parohijske kuće, na samom početku Turkulinove uluce (u prizemlju kuće bila je najprije neka prodavnica tekstila, a zatim je otvorena „Bombonijera“, u koju sam znao ponekad da uđem i gledam... Bože, gledaš, mirišeš a novaca nemaš. Na spratu je živjela porodica paroha petrinjskog protojereja stavrofora Branka Jakšića). Neko vrijeme stanica je bila i kod parka, preko puta Alugine gostionice (čiča Stevo Aluga, rodom iz Jabukovca, Rankov, Nikin i Gligin otac, bio je jedan od svjedoka potpisnika mome ocu za boračku penziju. Ranko je bio dosta stariji od mene: bio je vozač kamiona, neko vrijeme TAM-ovog kamiona, koji je tada bio pojam, dok su Niko i Gligo, sa kojima sam bio u dobrim drugarskim odnosima, bili mlađi). Zatim su autobusi stajali i odatle i kretali kod nekadašnje gostionice „Soko“, preko puta hotela „Banija“, u Nazorovoj ulici. Tu su stajali autobusi kasnije uspostavljenih linija iz Livna, Mostara... Sjećam se: „Soko“ Mostar ispred gostionice „Soko“! Pa je autobuska stanica smještena na prostor nekadašnje pravoslavne crkve Svetog Spiridona, odmah do hotela „Banija“. Itd.

E, onda je godinama vođena borba oko toga da li ćemo ući u autobus, jer gužva, mnogo naroda iz sela, radnika, nas đaka...

A najvažnije je bilo da je „autobus zvani želja“ proradio. Ostalo: kiše, snjegovi, studen, blato po knezovljanskim barama i komogovljanskom putu Kameniku, po cesti do i od Šarenog mosta... ništa to nije u odnosu na onih 14 kilometara do i od Željezničke stanice Kraljevčani i Željezničke stanice Kostajnički Majur, i to samo u jednom pravcu. Ništa to nije.

Autobus, pa njegov legendarni vozač Mile Kaurić, pa njegov brat Stevo, pa Branko Korasić... pa... pa...

A opet, one jabuke po mlinoškim, jabukovačkim, pastušanskim i jošavljanskim voćarima, pa već prisušeni i podivljali grozdovi u ostacima davno posječenih vinograda, pa bake i djedovi kod goveda, ovaca, pa zečevi iz bujadara, pa ptice na tada skroz širokom i visokom nebu...

Život zvani želja zaista je tada bio autobus i u autobusu čovjek! Jer od života zvanog želja za autobusom zvanim želja skoro da ništa nije ostalo. Samo sjećanje kao kap... kap... kap...

A kako smo ga samo željeli!