Isječci sjećanja (14): Petrinja, krajem ljeta, s mirisom goveda i bojom lubenica

Vođen sudbinom, bolje reći uprtim prstom majke Danice, proljeća 1956. godine, u skroz maglovitu, sirotinjsku budućnost naše porodice, pri čemu je otac Joco više „informisan“ (ovu riječ unosim danas, jer ne vjerujem da sam tada o njoj... pojma...) nego što je učestvovao u odlučivanju o odlasku na dalje školovanje svoga starijeg sina (najstariji, Milorad, umro je od tifusa godinu dana prije nego što se stariji rodio), našao sam se, iznenada, kao taj, stariji sin, krajem avgusta 1956. godine, u Petrinji. Pred sam početak nove školske godine. Našao sam se pred vratima Osmogodišnje škole. Moj jedini školski drug u petom razredu u Komogovini, Vukašin Dabić, otišao je u Bjelovar. A ja stojim, gledam, strahujem, tugujem... ispred ulaznih vrata škole. Među bezbrojnom nepoznatom djecom. Nikad i nigdje nisam vidio toliko đaka na jednom mjestu.

Kasnije, kad god budem čitao Njegošev „Gorski vijenac“, ono tužno a mudro u njemu: „... jedna slamka među vihorove, / sirak tužni bez nigđe nikoga...“, pred očima će mi se pojavljivati slika mene, tog tužnog siraka koji stoji pred vratima petrinjske škole i razmišlja: da li da pobjegne, da odjuri preko brda za svoje selo, jer koji njemački, kakva matematika, muzički... da li... Da, osjećao sam se kao vlat žita koju je dreš u svojoj bučnoj dubini dobro izmlatio i praznu je, bez žita u klasu, kao slamku izbacio.

Ali sam ušao, promašio svoj razred, učionicu – bila su četiri šesta razreda. A onda su me odveli ondje gdje su me tri dana uzalud prozivali... (A o tome sam... više puta, pa da ne budem dosadan i samome sebi, a kamoli...)

I tako je moj život, život odličnog komogovljanskog đaka, upućenog na njemu potpuno nepoznate i, tu, tih dana, u Petrinji, na ne baš privlačne staze učenja... i tako je moj život, kažem, počeo nimalo veselo. Počeo je, u stvari, izgubljeno. U školskoj zgradi s toliko istih vrata, s toliko učionica da im se ni broja ne zna.

Do posljednjih dana avgusta 1956. godine prošao sam (i bio u njima) dosta gradova: Karlovac, Rijeka, Opatija, Postojna, Ljubljana i Zagreb. Do tada sam jedino dobro upoznao svoju sajmenu Kostajnicu, ponedjeljkom (i Bosansku, četvrtkom). Petrinju sam poznavao po odlasku doktorima Peterneku i Peraku, po svjedočenju na Sudu, po boravku kod mojih Šimulija – ujaka Janka i ujne Smilje, kod mojih Srbljanina – tetke Anke i tetka Đure, po slikanju kod fotografa Mifeka... To sam ja samo bio u tim gradovima. Ali da sam nešto duže boravio, živio u nekom od njih – to nisam. Ni u jednom. Osim u Sisku. U Bolnici. I to priličan broj dana. Mada su me moji Podunavci prevozili čamcem i preko Kupe, s desne na lijevu obalu, do Ženskog placa – o tome ne volim ni da pričam jer sam umirao od straha od koga nisam ni upamtio bilo šta u Sisku. Tada sam bio i mlađi i manji nego kad sam bio u Rijeci, Opatiji, na moru. A mora se nisam plašio, jer more nije teklo – osim ono malo talasića oko broda.

U Petrinji me primile na stan i hranu moje Šimulije. Za živežne namirnice. Namjernice, kako se govorilo u mom selu. A ja legnem u krevet i plačem. Šta mi bi, ne znam. Nikad ja ni po bolnicama nisam plakao, ni kad me je otac dva ili tri puta dobro izmarinjao, ni kad sam padao sa drveća i konja... Za čim plačeš? pita me ujna. Za babom Jelom. Koja je takođe baba i mojoj braći, Branku i Slavku, ujakovim i ujninim od mene mlađim sinovima. Oni nisu ni za kim plakali. A i zbog čega bi oni plakali kad su oni kod svoje kuće, sa svojim roditeljima. A nisu ni rasli uz babu Jelu.

I zaista je baba morala da dođe.

Pa kad je mene to prošlo, kad su me preuzeli drugi sadržaji grada Petrinje, drugi ćoškovi, krivine, ulice, ulićke, poljane... baba se vratila u selo. Obavila je svoj zadatak pa može i da ode.

A meni su ti prvi dani u Petrinji, kad sam se, dakle, smirio, kad sam se „uključio“... bili pravo čudo. Sve nepoznato, a zanimljivo.

Međutim, škola, učenje u njoj i za nju, kod kuće, ostaju iz dana u dan sve više po strani. Jer malo sam ja od toga što smo prvih dana ponavljali, učio. Slušam, prozivaju me, ustajem, ćutim i gledam ko tele u šarena vrata. Rijetko ko od nastavnika da me upita da li sam ja to učio u komogovljanskom petom... Mada, ne mogu reći, bilo ih je: Jelena Čakarić, Mila Stojić, Đuro Tintor... Na tromjesečju mi je bilo guravo, nikakvo. Ali... i to je nekako...

Nego, ono što je važnije: imam prvi put u životu plavu „trenirku“, gornji dio, s rajsferšlusom do polovine prsa. I prave „šlape“. Šta prave – prije njih nikad ih nisam ni imao. Čuvam ih kao ozebao sunce. Kiše sipe, padaju, a ja nabijam loptu bos. Susnježice kvase i hlade zemlju, pijesak, beton, a ja nabijam loptu bos. I početkom drugog polugodišta dobio upalu pluća.

Ali, prvi dani... Grad velik, najveći. Nisam ni znao da grad može biti na sve strane toliko razastrt. Nisam znao... Jer one prijašnje, neke mnogo šire i prostranije, malko sam i zaboravio.

A u gradu su špeceraji, Hangar, Kupleraj, Kodrićevo, Posrana ulićka, naša ulićka u kojoj su prizemne kuće Miočinovića, u čijem smo jednom dijelu i mi, Šimulije (i ja, njihov mali Kordić), zatim kuća Miholjevića (roditelji glumca Borisa, kod kojih ćemo Ranko Dabić, iz mog sela, u sedmom, i ja, u osmom razredu, stanovati), Mlađenovića (kod kojih će, u šestom, stanovati moja sestra Smilja) i dolje, niže, na kraju, kuća Mažića. I tu se igramo, tu nabijamo loptu. Ponekad je bilo komšijske bune, ali ne mnogo. I dobro se sjećam kad su se u toj našoj kratkoj ulićki, jednog utorka, a to je sajmeni dan u Petrinji, potukle i kosa se jedna drugoj dobro načupale dvije sredovječne žene, uz riječi one žešće, malko starije: Ti š mog čoeka, kurvetno jedna, vucibatno... odvlačt u krevet... a on djecu... i šta sam tu ja... vid se u ogledalo na šta ličiš, đubretaro... U gradu su Mesna industrija „Gavrilović“, Stočni (goveđi) plac, Ženski plac, ledina Janekovićevo, Cigansko Selo, Kaniža, Bolnica, Željeznička stanica, Kupalište, naša dugačka ulica Majdanci, Sapunarnica u koju su i našom ulicom odvozili kosti iz „Gavrilovića“ i pravili sapun, igralište, moja škola, Učiteljska škola, katoličke crkve, kasarne, vojska...

Oko grada su, po okolnim brdima, bregovima, meni draga Popova šuma, Vila „Gavrilović“, tri groblja sa crkvama: Sveti Nikola, Sveti Rok, Sveto Trojstvo. I vinogradi – bezbroj vinograda i voćnjaka. I još mnogo toga bilo je u Petrinji i oko Petrinje.

I tih prvih dana privikavam se ja na grad, na pravila ponašanja u njemu, na nepoznate riječi. Privikavam se, a tugujem: i dalje za babom, za svojima, za svojim konjima, za selom. Lunjam sa Brankom i Slavkom. Oni me vodaju, oni znaju, oni sve poznaju.

Pa mi dođu trenuci da se osamim. Da tražim nešto što me podsjeća... Nešto što je blisko selu iz koga sam došao.

I – nalazim: odlazim do spomenika Stjepanu Radiću, naslanjam se na zid i posmatram pregon goveda iz haustora s jedne strane ulice, gdje se stoka dovozi i drži, u drugi haustor, na drugoj strani tog malog trga, na samom početku Radićeve ulice. Stoka se goni na klanje. U klanice „Gavrilovića“. Jednom se pregone odrasla goveda, jednom junad, a ponekad i teoci. I svinje, naravno. Ali ja dolazim da posmatram goveda. Volio sam i volim goveda: ne zaboravljaju se tako lako jedna divna, mirna Mirova, njena ćerka Dikulja, nekadašnji junci Riđan i Lisonja. I sad se radujem što mogu da gledam ova goveda, ovoliko njih dok prolaze. A čas zatim tugujem dok ih gledam kako ulaze u haustor na putu za svoj mučeničkom smrću započeti vječni počinak.

Goveda lijepa, bočine im utonule, gladna su. Udišem njihove mirise što se na sve strane šire. Oduvijek sam volio miris štale – spavao sam na štali, spavao u jaslama. A ovdje ima raznobojnih, najviše blijedocrvenkastih i žućkastih goveda, sa ovećim bijelim površinama što su kao manja njihova ostrva. I najviše ih je krupnijih od dviju krava koje sam ostavio u svojoj štali, na selu. Poneko goveče rikne pa se daje u trk ka centru grada, u Kučerinu ili u Radićevu ulicu. Goniči ih vraćaju udarajući ih bičevima. Bičevi pucaju po butinama i leđima i ostalih goveda.

Stojim pored ne tako visokog zida i dugo, dugo gledam u haustor kroz koji su goveda ušla. Goveda su ušla, ali je ostao miris. I kasnije, kad god sam gledao vestern filmove s govedima, a baš sam ih se nagledao, meni su sva ta goveda bila ona, „Gavrilovićeva“. Ona koja su utjerali u haustor na putu za njihovu vječnost.

I to ti je život, sinko, rekao je moj ujak Janko, kad sam pričao kako sam stajao i udisao miris goveda, dok smo sjedili jedne nedjelje za stolom i ručali goveđu supu (trebalo je da napišem „juhu“, ali ja tada nisam govorio ni „supu“ ni „juhu“, već „juvu“), s glavnim jelom poslije supe: govedina s kuvanim krompirom na kockice i paradajz-sosom, uz ren.

Kasno je ljeto u Petrinji. Krstarim, privirujem, posmatram kojekakve detalje grada i života u njemu. Posmatram i osluškujem.

I Ženski plac je jedno od onih mjesta na kome i samog sebe sve češće zatičem. Pa se priupitam šta radim, šta gledam. Lubenice, odgovara onaj koji je zatečen. Hrpe lubenica. Ne, nama, u našoj bašči, nisu nikad bile kao ove. Otac je govorio kako naša zemlja nije za lubenice. Dok za dinje – da. Bilo je godina kad se nije znalo koja je dinja od koje ljepša, slađa. A lubenice smo na zborovima... Odnekud ih dovezu.

A ovdje, u Petrinji, lubenica koliko ti srce poželi! Samo da mi je koji dinar u džepu... Pa kako su mi džepovi prazni, zadovoljan sam i gledanjem: uživam u njihovoj zelenoj boji. Kraj je ljeta, sve polako žuti, a one zelene. Svaka kao izvor zelene vode ispod zelene vrbe. Kao kod nas: u Stevčinoj bari, na našim Brdima.

A dani teku. Petrinja mi i dalje raste u očima. Odlazim Bori, svom bliskom rođaku iz sela, koji je đak osmog razreda i koji stanuje kod Željezničke stanice. Sad me i on podučava svemu i svačemu. Daje mi i prvo nalivpero sa staklenim vijugastim perom.

Nastavnica Mila Stojić zadaje nam pismeni: „Kraj ljeta u mome gradu“. I pišem: goveda, miris, lubenice, zelena boja na Ženskom placu, ljeto žuti, govedina s paradajz-sosom, a bičevi u rukama goniča pucaju li pucaju...