Šuma Šašava, kod istoimenog sela (pisao sam već: zavolio sam taj naziv, a ko više voli da je ona Šaševa, neka je tako i piše i govori), uz cestu koja spaja Glinu i Obljaj, i koja dalje vodi za Bojnu i Kobiljak, na hrvatskoj, banijskoj strani (na istorijskoj, vječno graničnoj Suvoj međi), pa za Vrnograč i sela Cazinske Krajine, na bosanskohercegovačkoj strani, pripila mi se za srce i oči već prilikom prvog susreta.
Već prilikom prvog susretanja ne smije se smetnuti s uma da se čovjek s prirodom upoznaje mnogo osjećajnije, tiše, opreznije i duže nego sa čovjekom. Čovjek čovjeku pruži ruku, izgovori svoje ime, eventualno i prezime (koje rijetko ko i upamti, jer ga nije dobro čuo) i – gotovo. Dok se priroda odaziva jekom na ljudski zov, šumom vjetra preko brda ili kroz guste šume, žuborenjem u pljuskanjem vode rijeka, rječica i potoka o obale, pjevom ptica, pucanjem grana drveća u vrijeme ljutih zima, roktanjem divljih svinja kad se spuštaju do kukuruzišta, zavijanjem vukova (dok ih je bilo po Baniji), revom srna, štektanjem lisica, šuštanjem suvog lišća...
Ali i tišinom. Njome najčešće. I najljepše. Samo kad čovjek zna da joj tišinom i uzvrati. Kad zna da sluša.
A šuma kao šuma, kao jedna od kćeri i sinova prirode, ne posjeduje svoju tišinu nego tišinu života u sebi, sa sobom, oko i iznad sebe – rekoh maloprije šta, ko, kako...
I Šašava posjeduje sve to spomenuto. Pa još i više, raznovrsnije. Raznovrsnije onoliko koliko je potrebno da se dobije, stvori uzvišeni sklad kako tišine tako i glasanja što se stapa u svoj, posebno bogat, prebogat i takođe uzvišeni sklad.
Nikad mi Šašava nije značila niti me podsjećala bilo kojim slovom u svom imenu na bilo kakvu šašavost. Jer Šašava je mogla ne samo mene nego i svako ljudsko biće da opije sobom, da nas oblije svojom radosnom šašavošću dok boravimo u njoj, dok spavamo u njoj (kao i ja što sam spavao), dok krstarimo njenim stazama, puteljcima, dok se veremo uza strane i spuštamo niza strane, dok joj pratimo kolske puteve, preskačemo potoke...
Mene Šašava svojim imenom prenosi u predjele nestašne razigranosti, slobode, bogatstva mnogo čega što jeste radost prirode za prirodu, za čovjeka u prirodi i s prirodom. To me ime podsjeća na šašavo šaljivu šumu. A ne na šumu bleskatu, izvještačenu, na šumu skrenutu s neba šume, s neba njenog rođenog razuma.
Ležim, u proljeće 1975. godine, u šumi Šašava. Slušam njenu noć i zaspivam. I u prvom snu sanjam slike iz poljske bajke „Živa voda“ („Mali princ“, Beograd, 1997), koje sada, 2019. godine, prepisujem:
Nekada, u davna vremena, iz tamne i guste šume, tekla je svetla rečica Una, prepuna žive vode. Ta voda je lečila bolest i otklanjala tugu.
Bučna rečica je jurila, žuborila i pevala o tome da iza brda i dolina, u belom gradu, živi mudrac Učitelj. On je star kao zelena šuma i uči velike i male dobru i mudrosti.
Na kraju šume, na strmoj obali, nalazilo se selo.
Zveri i ptice su dolazile na reku, na pojilo, pile su živu vodu i nisu dirale ljude. Tako je proletelo mnogo, mnogo godina...
Ali jednom se u zelenoj šumi pojavi kralj pan Zlatna Šišarka. On zapečati izvor pa reka odmah presuši. Ljudi stadoše piti prljavu vodu i razbolevati se. Zveri izmeniše ćud: vukovi i divlje svinje danju su izlazili na kraj šume i napadali stada, a medvedi su krali med iz seoskih košnica. Seljaci više nisu smeli da uđu u šumu; nisu više imali mira od opakih zveri.
Ali, dva mladića, Jas i Huk-Buk, odlučiše da pođu u beli grad mudracu Učitelju. Kad stigoše kod njega, ispričaše mu sve redom pa ga zamoliše:
„Nauči nas, pane Učitelju, kako da pokorimo šumu i na koji način da napunimo reku živom vodom.“
„Naučiću vas raznim veštinama“, odgovori Učitelj, „ali da bi se podčinila šuma i reka napunila vodom, treba imati čisto srce.“ ...
Da, čisto srce! Čisto srce treba imati!
Vojna je vježba. Šašava je najprije mokra od višednevnih kiša. Zatim se izvedrilo pa dani postaše sve sunčaniji i sunčaniji, topliji, duži. A šumska predvečerja pjevom ptica sve življa.
Jednog dana u Šašavu, u podnožje pored ceste, gdje se smjestio štab brigade, kuhinja i ostalo što je potrebno za vježbu jednog rezervnog pješadijskog bataljona, banuše drugovi iz društvenopolitičkih i sportskih glinskih organizacija. Dolazi i jedan od vojnika po mene. Drugovi, na čelu sa Ilijom Gavrilovićem, sekretarom Općinskog komiteta Saveza komunista Gline, mole da se pusti vojnik rezervista Živko Suzić, fudbaler (vjerovatno tada, po mom skromnom mišljenju, i najbolji) glinske Banije. Igra se važna utakmica koja odlučuje o plasmanu u viši rang takmičenja. Saslušam, vraćam se gore, u strminu, među šatore, i pronalazim Živka. Oni nisu htjeli da odluče o dozvoli za puštanje Živka, a kasnije sam čuo: zbog straha da se Živko ne bi vratio. A ja sam pomoćnik komandanta za moralno-političko vaspitanje pa neka to ja... to je moja dužnost... Brzo nalazim Živka i kažem mu da su došli po njega, da se spremi i ide. I da se, kad se sve to završi, vrati. Naravno da se Živko vratio. A i da se nije vratio... Kad je sport, posebno fudbal u pitanju... Kakva bi to vježba mogla da me odvrati od toga da ne učinim onako kako moja duša fudbalom diše. A šuma Šašava danju svijetli, potok je ispod te strane po kojoj smo smješteni, kao što je i s druge strane od naše strane takođe potok: na njemu se brijem, perem, umivam. Čista živa voda! Poput tada fudbalskoga vragolana, živosnoga Živka... A onda jednog kasnijeg, mnogo kasnijeg dana, ugledam Živka Suzića na Bežanijskom groblju u Beogradu. Opraštamo se od jednoga od nas, Banijaca, Glinjana. Javljam se Živku, pozdravljamo se. Uz moje kratko podsjećanje ko sam. Ne prepoznaje me, ne sjeća se. A ja se ne ljutim, nisam uvrijeđen: Živko vjerovatno živi u svom fudbalskom sjećanju i brigama koje nisu samo sjećanje. A ja sam u fudbalskom ali i u drugim većma radosnim nego tužnim sjećanjima. Jer, a nema tome davno, na jednoj drugoj sahrani jednoga od nas, Banijaca, Komogovljanina, na groblju u Surčinu, nisam ni ja prepoznao svoje kumče Ljubu, iz Komogovine (i ne samo nju, i ne samo oni mene), svoga mečenčanskog đaka. A ni ona mene. Pa smo se tom neprepoznavanju, iako je to bilo na groblju, oboje obradovali. Takav je život: malko poznat, a zatim dugo, dugo nepoznat.
Zatim, jednog drugog dana, u štab, u šumi Šašava, ponovo dolazi Ilija Gavrilović. Ponovo me traže po logoru. I nalaze, naravno. Ilija mi govori kako mi je poručio Ivica Račan, tada izvršni sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, da mu napišem tekst o kulturi u udruženom radu. On je gost-urednik dviju stranica u zagrebačkom „Večernjem listu“ pa ima pravo da bira one koji će mu biti saradnici i popuniti mu te dvije stranice svojim prilozima. Pa se Račan, eto, sjetio i mene. Ta poznajemo se iz omladinskih dana, a ni tada nismo daleko odmakli – bili smo u 31. godini. Kaži Račanu, velim Iliji, da sam ja u Šašavoj, jednoj od najljepših šuma na Baniji, i da ću mu tekst napisati kad se vratim u Sisak. A on, ako mu je stalo do mog priloga, neka odgodi svoje gostovanje u „Večernjaku“. Pa tako i bi. Ne zna Račan šta je sve šašavo u Šašavoj! I ne samo u Šašavoj. A ne mislim samo na šumu. Jer posljednji put vidio sam Račana na ekranu svog malog te-ve prijemnika kako, s mantilom u ruci, žuri u Hram Svetog Save u Beogradu, da se kod odra pokloni sjenima doktora Zorana Đinđića. Gledam Račana i razmišljam: Bogo mili, šta sam ja mjesec dana radio po Obljajima, Kobiljaku, Bojni, Čavlovici, Gornjem Žirovcu, Brezovom Polju, Vrnograču... te 1975. godine?! I u šumi Šašava gotovo pola mjeseca od tog punog mjeseca po Baniji.
Ležim, dakle, u proljeće 1975. godine, u šumi Šašava. Već je duboko veče. Duboko veče u dubokoj šumi. Šuma posjeduje i dimenziju dubine, a ona se ne odnosi na dubinu korijenja, na dubinu u zemlji, nego na gustinu, na dubinu u dimenzijama prostranstva, na dimenziju u dimenzijama: širina i visina. Ležim u svom šatoru i u jednom trenutku učini mi se da čujem ćuka. Što je vrijeme većma odlazilo to mi se ćuk sve češće oglašavao, da bi se konačno uskladio u svoj s moje strane toliko puta, toliko u stvari noći slušano ćukanje.
Ćuk je ptica koja se samo noću javlja. Kome ćuk stane na kuću i počne da ćuče, veruje se da će neko iz te kuće umreti.
Kad ćuk ćuče u pustoj šumi, predskazuje rodnu godinu; ako ćuče na usamljenom drvetu, treba očekivati glad.
Tako piše u knjizi „Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba“, koje je napisao, prikupio i obradio Milan T. Vuković (1915-1985) sa grupom saradnika (Sazvežđa, Beograd, 2004). Ali nikad u šumama Šamarice, kao ni u mnogim drugim šumama u kojima sam bio, koje sam obilazio, kroz koje sam se kao učovijest provlačio, kroz njih se penjao, nisam čuo ćuka. Ili jesam, a samo se ne sjećam. Može i to biti. Međutim, ja nastojim da zapisujem ono čega se sjećam, što sanjam, tako da i to „može i to biti“ ima pravo na svoj tajni, potpuno prikriveni život u meni. I to život do posljednjeg časa. Kako ne vjerujem u razna vjerovanja, a budući da nemam kuće... ne moram dalje. Kao što i šuma Šašava nikad nije bila pusta šuma. I nikad u toj gustoj kestenovoj šumi ni usamljenog drveta nije bilo. Tako da „iz te kuće“ niko neće... da ne kažem šta. I tako da bez ćuka „na usamljenom drvetu“ ne treba „očekivati glad“.
Jutro je u Šašavoj. Maj je, prođe neki dan i Đurđevdan. I nekoliko jutara zaredom čujem meni dragi poj kukavice. A u upravo spomenutoj Vukovićevoj knjizi o kukavici piše:
Kukavica se smatra žalosnom ali ne i kobnom pticom. Ona je po narodnoj legendi postala od sestre kneza Lazara i stalno kuka za Lazarom i njegovim carstvom. Negde, opet, veruju da je postala od kćeri kneza Lazara.
Kukavica kuka od Đurđevdana do Vidovdana i grehota ju je ubiti.
Nije dobro čuti kukavicu u jutro pre nego što se nešto ne pojede. („Prevari me kukavica!“)
Ko čuje kukavicu da kuka a ima pri sebe novaca, neka se uhvati za novčanik, pa će mu novčanik cele godine biti pun.
U Šašavoj sam. Još sam ja u Šašavoj. U šator mi dopiru prvi zraci svanjivanja. Budan sam. I slušam. A znam da je srijeda. Slušam kako cestom, dolje, ispod šume, prolaze zaprežna kola, konji udaraju potkovama o makadam. Pa se čuju glasovi grupa seljana gornjih sela. Tandrču sve stariji traktori. Prođoše i dva kamiona. Povremeno se javljaju i čongrljanja zvonaca na biciklima. Velim, srijeda je: sajmeni je dan u Glini. Pa me raduju ti ljudski glasovi, ti bicikli, te kandžije goniča stoke, ti tandrčajući točkovi zaprežnih kola, to udaranje konjskih potkova... Kako bi bilo lijepo da mogu da se izvučem odavde, iz logora, i da se pridružim tome svom „oša-doša“ narodu pa bar koji sat da provedem na sajmu... Pa se sjetim sajmova svog djetinjstva i mladosti na sajmovima u Kostajnici, Bosanskoj Kostajnici, Petrinji, Kraljevčanima, Sunji... Međutim, ja sam još uvijek u Šašavoj.
Kad je sve to prošlo, i vježba u šumi Šašava otišla u sjećanje, dođe mi, takođe jednog dana, jedne jeseni, da odemo, Radmila, Sandra i ja (Zoran još nije bio rođen) do šume Šašave „u kestene“ (poneko je ponegdje, na Baniji, govorio, i čulo se, i spojeno: „ukestene“). Naravno da je Radmila, koja nikad nije bila s tu stranu Gline i na toj strani Banije, postavila pitanje o svrsishodnosti odlaska tako daleko u kestene, a kesteni su nam „pred nosom“: u Kotar šumi i u našoj rodnoj Šamarici. A kad sam pokušao da joj objasnim, pa zapeo, jer sam počeo mudrovati... te ovo, te ono... ona je shvatila. Osjetila je da me nešto mnogo dublje, mnogo važnije vuče do Šašave, mnogo zagonetnije od kesteni. Pa smo sjeli u fiću i otišli. Da, tu je mjesto logora brigade, tu smo postavili šatore, tu smo ovo, tu smo ono... Pričam, a sve dublje zalazimo u sve gušću kestenovu šumu. Krupnih, dragih plodova koliko ti srce poželi! Sandra se pentra od kestena do kestena, bira prstićima... A u meni raste šuma Šašava. Raste kao na slikama najvećih majstora slikarstva, koji su hodali uz šume, po šumama i plodili ih svojim olovkama i bojama.
Bila mi je neizreciva želja da odem do Šašave. I od tada je još dublje i življe šašavo nosim u sebi. Neka je. Nek me i ona čuva.
I sad, na kraju, da se vratim onoj miloj maloprijašnjoj kukavici. Naime, u zbirci pjesama „Šuma“ (SKD Prosvjeta, Zagreb, 2013) imam i pjesmu „Kukavica“. Iako zapise sjećanja gotovo nikad ne ilustrujem svojim stihova ili odlomcima svoje proze, odnosno rijetko kada to činim, ipak ću ovdje završiti s posljednjih šest stihova te pjesme:
Dok ste u šumi, vrijeme ćete uvijek biti vi,
časovi disanja, cvjetni prah pčelama, močica
u ruci da drhti, da ste tad sve dalje i dalje.
Jer dana je sve više i više. Jedna kukavica je
tu, kao posljednja želja, da vam je bliže.
I njoj da ćutite – sve da je ljeto.
