Isječci sjećanja (10): Iz Gline i glinskog kraja

Lovački ispit, uz poj ptica, na Poglediću

Jedne davne godine dođe meni u glavu da položem (i položim) lovački ispit. Radio sam u sisačkoj Željezari već priličan broj godina. Pored svog posla, radio još svašta, drugim riječima: koješta. Stekao porodicu... i tako dalje.

I, eto, pored vozačkog ispita (kod koga bi se cijela pripovijest mogla napisati; čovjek tek u starosti ostacima mozga u sve slabovidnijim očima pokušava da sagledava već uveliko stečenu obrnutu istinu prijeđenog svog puta i muke za vrijeme hoda po tom putu, i isti taj čovjek sve češće zbraja i oduzima mnogo štošta što mu je luda mladost udjeljivala i pridodavala u nikad napisanu knjigu neizbježne njegove sudbine čiji se prst, kao tajanstvena vodilja, nikad i nikako nije mogao da izbjegne), pored, dakle, vozačkog... zatim izviđačkog ispita, ispita za vožnju motorića, ispita za upravljanje motornim čamcima i manjim brodicama, pored nekoliko puta polaganog ispita iz prve pomoći i protivpožarne zaštite – ne, nisam padao, nego: novi aparati, savremena oprema... pa onda i pored ispita iz poznavanja, branja i sušenja ljekovitog bilja, ispita na raznim kursevima, tečajevima... meni došao u glavu i taj lovački...

I velim ja, jednog dana te jedne davne godine, svom prijatelju, magistru šumarstva Stevi Mrđenoviću (Stevo je iz Donjeg Hrastovca, kod Sunje, upokojen je ovdje, u Beogradu, gdje mu živi supruga Stoja, rođena u Šamaričkim Brđanima, na dvorskom, profesor u penziji, i sin Goran sa svojom porodicom, a ćerka Gordana, doktor nauka, sa svojom porodicom živi u Sjedinjenim Državama. Kod Steve sam se upoznao i nekoliko puta sastajao sa generalom Milanom Jokom, narodnim herojem Banije – do dugo u noć nas dvojica bi se do sita napričali o mnogo čemu. General je rodom iz Trgova, kod Dvora. Svoj radni vijek počeo je prije Drugog svjetskog rata u capraškoj Talionici, pa smo zaista imali o čemu...), koji je, Stevo dakle, radio kao jedan od rukovodilaca u Šumskom gospodarstvu u Sisku, inače lovac s dugim stažom (to je i general Joka)... velim ja Stevi kako sam odlučio da polažem i da, dao Bog sreće, položim lovački... Ne zbog lova, kazao sam, nego... onako... da nešto više naučim o prirodi čiji stanovnici, to jest životinje, znaju mnogo više o meni. Jer da ne znaju, vukovi bi me bili još odavno rastrgali i pojeli, divlji vepar mogao mi je razrezati trbuh ili me raskandžijati od vrha do dna, zmije šarke i klječani (banijski poskoci) mogli su me, samo da su htjeli, tako dobro izgristi da me ni doktori – Pedišić u Sisku i Peternik u Petrinji, kao ni doktorka Cagarić u Kostajnici ne bi ni vidjeli, a kamoli spasavali i, da zlo ne čuje, možda i spasili. „Priroda je čovjeku veći čovjek od samog čovjeka, nego što je čovjek prirodi ma i kakva priroda od same prirode“, negdje sam to pročitao i zapisao, ali ne i zapisao pa sačuvao gdje sam to pročitao i čije je to, a ne mogu da se sjetim, ali sam to uspio da sastavim u glavi kako je pisalo i da ga izdeklamujem Stevi. A on i dalje gleda u mene, čudno i sažaljivo. Osjećam da želi da me ne povrijedi. Pa dugo ćuti.

A ja koristim njegovu ćutnju pa nastavljam: Da, susretao sam se ja sa životinjama naših šuma i naših majina, bujadara (pih, bujadara! kao da se oni, ti vrli lovci – doktori, univerziteski profesori, akademici, književnici, inženjeri, generali, admirali, diplomate... kao i nešto ostale sitnije i pridodate gradske i seoske većma krivilovačke nego lovačke takozvane elite provlače po bujadarama, nego na čeku pa čekaj da ti ga ili da ti je natjeraju)... da, susretao sam se ja sa životinjama: oči u oči.

I ovdje zastajem, svjestan da blebećem i da to Stevo zaista junački, strpljivo podnosi. Jer kao da on ne zna da sam ja čovjek mnogo više ispod šume u svojoj Komogovini nego što je to on u svom Hrastovcu... Međutim, teško je zaustaviti čovjeka smotane pameti a razmotanog jezika. Osjeća to Stevo pa i dalje ćuti.

Ali svaki put uspjeli smo, nastavljam ja svoju priču, da se i sporazumijemo očima. Kasnije sam od starijih saznao da je u tim trenucima mnogo više straha bilo u meni nego u njima. Što je i normalno. Samo što ja nisam bio svjestan tog straha. Dok su one osjetile da me je obuzeo ali da ga ne osjećam. A životinja napada isključivo u stanju vlastitog straha. Ili kad osjeti da se je neko strašno, strašno plaši. Ili kad je gladna. Kao vuk, na primjer... Pa je u mojim slučajevima svako odlazio svojim putem.

I ovdje ja ponovo zastajem sa svojim „predavanjem“ čovjeku koji sve to ima u malom prstu.

Gleda mene uvijek smireni, mudri, načitani Stevo, ali sada već s nevjericom, zaista začuđeno. Ne vjeruje svojim ušima. Malko mu bi i neugodno. Sad sigurno razmišlja, a to mislim ja, otkud njemu, Milošu, pravo da meni priča o životinjama, šumi... pa ja sam vijek... po Šamarici, Trgovskoj gori... i gdje sve nisam...

A onda Stevo osjeti da sam se vjerovatno ispraznio, pa zareda: Šta će ti to?! Nemaš ni oružje, nemaš ni vremena, nemaš ni pasa ni bilo šta od lovačkog pribora, opreme... I ti bi pucao u životinje? U srne, divlje patke... A tvoje srce... i da ti ne pričam dalje.

Meni to, taj lovački i ne treba, velim. I dodajem, sada kao optuženik kad se hvata za slamku bilo kakvog dokaza da on s tim zločinom nikakve veze nema: Imao sam nekoliko ljeta lovački karabin sa snajperom, lovačke puške dvocijevke... Dobijem, držim kod sebe po cijela ljeta, izađem do ispod šuma, na Brda, čekam po kukuruzištima divlje krmke... Sretnemo se životinje i ja: one ne bježe, ja ćutim, puška miruje. Znaju one... Dugo ja njih pratim... I to ti je, Stevo, ta priroda. I njihova i moja. Ali priroda bez straha. A oružje mogu da nabavim tek kad položim...

Treći dan Stevo javlja: Dogovoreno ti je polaganje na brdu Pogledić kod Gline. Da li si bio kada na Poglediću? Jesam, velim. Reče on i dan i sat kad je ispit.

Ne, ne radujem se, ali s nestrpljenjem iščekujem. Lomi me: polažem da bih ubijao! Nikad u životu nisam pomagao ni držanju svinja kod koljevine. A za onog vrapca koga sam ubio iz zračne puške, slučajno, nisam ga vidio, pokazujući jedne zime mojima iz komšiluka u selu... već sam o tome pisao. U Školi rezervnih oficira u Bileći rekao sam jednom prilikom komandiru svog odjeljenja, starijem vodniku Danetu Rapajiću, koga su zvali i Mile, divnom mome vršnjaku, kad smo gađali u mete s izrezanim ljudskim glavama, poprsjima i cijelim tijelima, da mi u stvari vježbamo kako da gađamo u ljude, kako da ubijamo ljude. Vodnik Rapajić me pogledao, tužno, sažaljivo. I ništa nije kazao... Razumjeli smo se.

Na Poglediću sam bio svega dva puta. I nisam ga nešto posebno upamtio. A i svaki grad na Baniji ima svoje brdo: Petrinja Hrastoviču goru i piramidu na njoj, ali i mnogo poznatiji proplanak na kome je smještena „Vila Gavrilović“, Kostajnica brdo Djed, Dvor na Uni Lebrenicu... Ne, ne radujem se. A opet, imam osjećaj, dok iščekujem dan odlaska u Glinu, kao da ću u prvi razred osnovne škole. I to u Glini. I zbog čega ja to polažem u Glini? Otkud sad Glina? Kad sam mogao i u Sisku, Petrinji, Kostajnici... Iščekujem, s unutrašnjim lomljenjem, s unutrašnjom mukom: zaista, šta će to meni?

Ono dana što mi je ostalo do odlaska na Pogledić, uhvatim pa listam literaturu, testove. Pokušavam da pamtim, pa „snimam“ i pohranjujem stranice, pitanja, odgovore, podatke... Sve ja to pohranjujem u ovo malo mozga što posjedujem, što mi je ostalo. (Nikad mi nije bilo i neće biti jasno: kako je nauka uspjela da utvrdi da je čovjeku tek oko deset odsto mozga angažovano na poslu zbog koga je i smješten u lubanju, lobanju, svejedno? Što znači da je onih devedeset odsto čista pustinja – Sahara, Gobi, Nevada... takođe svejedno.)

I učio ja, učio, što rekao čika Jova Zmaj, „od srede do petka“, al' se nisam makao „dalje od početka“ – te dođu ovi, dođu oni, te ova, te onaj, te djeca, te vamo, te tamo, te utakmica na televiziji, te otvaranje ovoga, onoga, te nekakvo književno veče...

I idem ja za Glinu. Jutro s razglednice podsjeća da bi se na njoj, toj razglednici, moglo nešto napisati i ona nekome dragom, voljenom poslati – gdje god da sam bio, volio sam da se javljam razglednicama. Lijepa je mučena i izmučena Banija. Lijepo je ono desno prema Nebojanu. Odatle je moj dobar poznanik Mirko Spoja, iz Željezare, sindikalac, dobro smo sarađivali. Jednom smo, mislim da je bila 1976. godina, zajedno boravili četrnaest dana po Čehoslovačkoj, sa sindikalnom delegacijom Željezničkog čvora u Sisku – oni su bili gosti Željezničkog čvora u slovačkom gradu Zvolen ( u njihovom Zdravstvenom centru za željezničare izliječio sam krajnike koji su me do tada luđački mučili, a od tada – nikad više: dok sam hodakao snježnim ulicama tog simpatičnog gradića i razmišljao šta da uradim, naiđoh na taj Centar. I uđem. Pitam. Primili me bez bilo kakvih problema, pitanja, samo sam pokazao pasoš. Jedan izuzetno predusretljiv pa i pričljiv doktor sprašinjao mi je jednu dobru injekciju, pa mi je dao bočicu s tečnošću kojom sam morao nekoliko puta da progrgljam po grlu, s tim da tečnost obavezno dobro natopi krajnike... I velim, kako tada – nikad više. Tečnost je inače koristila sovjetska Crvena armija: to je njihov lijek u ledenim područjima Sibira), koji je, dakle Zvolen, bio bratski grad sa Siskom (nedaleke Šenkvice bile su bratske s Kostajnicom). Iz Nebojana je, ako me sjećanje ne vara, Ivica Čaušević, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Petrinja u vrijeme kad sam kao divlji dječačić stigao u taj grad. Više puta bio sam u njihovom dvorištu, u centru grada. Čauševići su bili u dobrim odnosima sa porodicom moga ujaka Janka Šimulije, odnosno Ivičini sinovi, Duško i Ivica, bili su školski drugovi i prijatelji sa ujakovim sinovima, Brankom i Slavkom. A ja sam se već prve jeseni u Petrinji, u šestom razredu, izvještio u prikrpljivanju: zalijepim se kao poštanska marka na koverat, zalijepim se u njihova društva, jer tada sam i sam svladavao osnove fudbalske igre na male goliće po petrinjskim ulićkama, tuđim dvorištima, po parkiću na dnu nizbrdice Arhove ulice (sa Milanom Čakarom, iz Jošavice, mojim školskim drugom sa kojim sam pošao i u prvi razred u Jošavici, pa se, eto, ponovo sastali, u šestom: on je trenirao za golmana, a ja za centarhalfa ili beka), po ledinama pored Petrinjčice – po „Janekovićevom“, na primjer.

Lijepa je Banija i dolje, desno, prema ušću rijeke Gline u Kupu, prema selu Slani.

Lijepo je i sve lijevo po Baniji. Do sela Strašnika (gdje su mi jednom, kao rezervnom oficiru, odredili zborno mjesto, ali nikad nisam saznao u kojoj rezervnoj jedinici, kao što nikad tu nisam ni dolazio po bilo kakvom pozivu; na tom dijelu ceste Petrinja-Glina učestvovao sam i na lokalnim radnim akcijama: kopao kanale, navozio šoder, nasipao...), lijepo je i prema brdima unutrašnjosti banijske. I Marinbrod sa starim drvenim kućama je tu. A nikad mi takvi nisu bili ni Prekopa ni Jukinac. Dva sela ispred same Gline. Sela u ravnom, čisto za vožnju, oči vide svu tu širinu i ispred sebe i uokolo sebe. Ali i sve ono iz čitanja i pričanja o ratu, sve one jame, sva ona imena ustaških zlikovaca... I kosti nevinih Srba iz glinske pravoslavne crkve, Srba izvlačenih iz svojih kuća i tu ubijanih maljevima, klanih noževima... i njihove kosti u jamama. Zauvijek... Ćutim, vozim. Jutro je u sve bližoj daljini iznad Gline u srebrnoplavičastoj presvlaci.

Ali, reći će Hrvati iz tih glinskih sela, iz Gline, i to mnogo godina kasnije, mnogo godina poslije ovog mog puta za Pogledić, reći će da su i oni za vrijeme svog „domovinskog rata“, kako oni nazivaju taj građanski rat devedesetih, takođe bježali.

Da. Tačno je, može im se odgovoriti. Ali su Srbi u tom građanskom ratu ipak bježali prije njihovog bježanja. I bili prisiljeni da se brane. I nisu se pobunili, kako to Hrvati nazivaju, pobune radi... I ne prvi put u 20. vijeku. Zatim su Srbi protjerani, prognani... I to se slavi. A sve pusto... Sahara, Gobi, Nevada...

Lijepa je mučena i izmučena Banija.

Međutim, to ne spada u ovu priču, pa neću dalje...

I, napokon, Pogledić. Koja godina? Koje godišnje doba? Ne znam. Ali znam da su, nema tome davno, sva godišnja doba počela da bivaju jedna godina. Nema granica. Nema proljeće pa ljeto... Nego je sve češćih godina da je proljeće i ljeto, ljeto da je i jesen, zima da je proljeće, pa i skroz unazad. Izlazim iz kola. Istežem se i okrećem ka istoku, jugu...

I odjednom – ptice! Ne ptice kao pojave, to jest fizičke ptice: s perjem, krilima, kljunovima, s nogama na granama drveća. Tooo, ne! Nego poj. Sa svih strana. A ne samo sa istoka i juga, ka kojima sam okrenut. Koliko je tu poja, koliko različitih pjesama, melodija, koliko cijelih arija. Hvatam, razvrstavam. Pokušavam da raspoznajem šta je od koje. Čujem slavuja, gugutku, grlicu, kosa, kuckanje drozda, kukavicu (jedno od najmilijih ptičjih javljanja), ćuka, sovu, fazana, kliktanje jastreba odnekud s neba, s koga mi dopire i glasanje divlje guske, puć-pu-rućkanje kokoške (prepelice, trčke)... Stojim i slušam. I prisjećam se: imao sam u rukama knjigu o pjevanju ptica. Koja nauka ta ornitologija! Koliko toga ima! Pa mi se vrati sve to pojanje u jedno: to je njihov život, to je njihov zov ljubavi, to je njihova ljubav. Koliko različitih pojanja: svako je u svojoj zajednici, svome rodu, svojoj vrsti. Tako se dozivaju, pronalaze, javljaju, upozoravaju na opasnosti. Tako se vole. Tako su sve ovo jutro u mome sluhu. I zaštićene su. A neke bi trebalo, kad položim, ako položim, da ubijam? I kada... kad ih je zabranjeno... kad je lovostaj. Mnogo ih je zaštićeno. A trebalo bi, što se mene tiče, da su sve.

Okrećem se i posmatram one koji pristižu na polaganje. Nikoga, čini mi se, ne poznajem. Ulazim, javljam se, a jedan me odvodi u zadnju klupu. Magareću, velim. Šališ, se Kordiću, veli on. Zatim tišina: radimo, rješavamo. Taj drug dolazi, pita da li mi je sve jasno. Jeste, velim. Završavam, predajem. Bez ijedne greške riješio sve. I – lovac!

Poslije mi kaže taj drug kako je drug Stevo mogao da kaže da ti... pa ti... ako zapneš... Pustite vi druga Stevu. On se već nekoliko godina, koliko smo i porodični prijatelji, plaši za mene: te srce, te poezija, te lirska duša, te puška, ptice, divlje svinje, srndaći... Pustite vi druga Stevu. Da je on jutros čuo onaj poj, tu, odmah ispred, i on bi... I ja tu zastah.

Gleda me čovjek čudno. Pa pita: Kakve sad ptice u ovo doba godine? Stanarice, velim i dodajem: Sve su bile, neke dolje, na tlu, neke gore, na granama. Ptice? ponovo će on. Ptice, velim ja. A on se slatko nasmija. I u tom smijehu kao i maloprijašnjem njegovom glasu osjetih skladan poj jedne od jutrošnjih ptica.

A da li sam ja to jutro na Poglediću zaista čuo poj ptica, poj u horu: mislim da jesam.

Ali znam da nikad nisam nabavio pušku, da se nikad nisam upisao ni u jedno lovačko društvo, da nikad nisam pucao u bilo koju životinju. Jer životinje i ja dobro se sporazumijevamo i bez ubijanja. A da sam drugima organizovao odlaske po lovovima na Baniji – jesam. Oni u lovu, a ja u lovačkim kućama: sjedim, pričam sa onima koji priređuju... A ulov se mojim gostima uglavnom podmetao. Ne, nikad im to nisam rekao.

I dan-danas vidim Pogledić, s ptičjim pojem u sebi.

E, sad, da li Pogledić s pticama po tlu, po granama, na nebu... ili bez ptica, to ne znam.