Gospodar tuđih šljivara

DONJA BAČUGA - Kada je  "Portal Novosti" prije pet godina pisale o crkvi u Donjoj Bačugi, koja je bespravno sagrađena u voćnjaku obitelji Slijepčević, činilo se da će vremešni povratnici Milja i Stevan dobiti kakvu-takvu odštetu. Međutim, napuštena i zapuštena crkva i dalje stoji u njihovom voćnjaku, gdje već 12 godina ometa posjed i sustavno propada. Sve je počelo 1997. godine, kada je stotinjak prognanika iz Bosne i Hercegovine naselilo napušteno selo i zauzelo kuće Srba koji su prognani u ‘Oluji’. Uz pomoć Sisačke biskupije i blagoslov tamošnjeg biskupa Vlade Košića, sagradili su crkvu na prvom slobodnom terenu usred sela. Kada su se Stevan i Milja nakon višegodišnjeg izbjeglištva 1999. godine vratili na rodno ognjište, njihovom zaprepaštenju nije bilo kraja. Svega nekoliko metara od kuće, na Stevanovoj zemlji, gdje je nekada bio šljivar, podignuta je, bez njegova znanja i ikakvog pitanja, prava pravcata crkva.

- Odmah sam vidio da je riječ o katoličkoj crkvi. Ne daj Bože da netko pomisli loše, poštujem svaku vjeru i naciju, ali ipak, riječ je o gradnji na mojoj zemlji, pod prozorima moje kuće, a nitko me ništa nije pitao - govori Slijepčević.

- Kako je u selu bilo tridesetak hrvatskih obitelji iz Bosne koje je nevolja donijela u ove krajeve, lako je bilo zaključiti tko je gradio crkvu, pa sam razgovarao s tim ljudima, pokušavajući, onako izdaleka, dati im do znanja da to nije u redu i da, sada, kad je stvar već gotova, barem isplate neku naknadu za štetu koja mi je učinjena. Svi su prema meni bili ljubazni, ali su na moja pitanja samo slijegali ramenima. Otišao sam u Petrinju kod gradonačelnika koji je rekao da bi mi Grad eventualno mogao isplatiti pet tisuća kuna za gotovo 200 četvornih metara zemljišta na kojemu je crkva. To sam shvatio kao poniženje i do danas svoj stav nisam promijenio: ili će mi biti isplaćena naknada koja me zadovoljava, ili neka se crkva ruši - kategoričan je 80-godišnji Stevan Slijepčević.

Iako je riječ o crkvi, prema svemu sudeći, slučaj nema nikakve veze s Bogom ili vjerom, već je riječ o najobičnijoj pljački i otimačini. Stevan je, pazeći da ne povrijedi ničija vjerska osjećanja, oprezno godinama pokušavao objasniti da je oštećen, no na koja god je vrata zakucao, svi su od njegova problema okretali glavu.

- Jednom zgodom, kada se u selu pojavio bager HEP-a zbog nekih radova na dalekovodu, Hrvati su pomislili da je došao rušiti crkvu. Brže-bolje su se svi zajedno s djecom skupili, iznijeli klupe iz crkve i posjedali oko nje, želeći svojim tijelima spriječiti rušenje. Tada sam shvatio koliko je stvar ozbiljna, čak sam se i uplašio, pa sada godinama čekam kako će to završiti - objašnjava Stevan.

Kako su godine prolazile, Hrvata je u selu bivalo sve manje, danas ih je svega četiri obitelji. U crkvi se već pet-šest godina ne održavaju obredi, sve je zapušteno i obraslo u korov, a lokalni župnik, Petar Žagar, koji je je 1997. kada je crkva sagrađena, kako kažu mještani Hrvati, blagoslovio hram, pokupio je iz crkve sve što je vrijedno, pa nova crkva danas izvana i iznutra izgleda kao ruševina.

- Ne boli mene srce samo zato što je bez mog pitanja, na mojoj zemlji, izgrađena crkva. Više od toga me boli što je na tom mjestu sredinom 1960-ih postavljen spomenik poginulim partizanima sela Donja Bačuga, kao i žrtvama fašističkog terora. Graditelji crkve bezočno su srušili taj spomenik jer im je smetao i nije se uklapao u novi okoliš. Pa i ondašnje vlasti, kada se na tom mjestu naumile graditi spomenik, pitale su za dozvolu i cijenu mog oca i djeda. Kako smo mi svi antifašisti, zemljište za spomenik je bez riječi darovano. Možda bi tako bilo i s ovom crkvom da me je netko pitao - kaže Stevan.

Povratnici srpske nacionalnosti i onih desetak preostalih Hrvata u selu danas žive u međusobnoj toleranciji. Pomažu jedni drugima, popije se pokoja čašica rakije, priča se o svemu i svačemu. jer dijele zajedničku sudbinu i probleme. Jedino se ne priča o crkvi koju guta korov i za koju ni jedni ni drugi ne znaju što će biti dalje.

Ponovo smo, kao i prije pet godina, nazvali Sisačku biskupiju, do velemožnog Vlade Košića, gospodara tuđih šljivara, nismo uspjeli doći, ali smo saznali da crkvene vlasti nisu više zainteresirane za crkvu, a kamoli za plaćanje nekakve odštete.

- Sve mi se čini da će crkva u našem voćnjaku zauvijek ostati. Mi je rušiti nećemo, to bi bilo svetogrđe. Pobožni smo ljudi i smatramo da je grijeh rušiti sveti hram, ma čije vjere bio. Gdje god smo se obratili, rekli su nam da angažiramo advokata, jer je slučaj jasan. E, to bi bilo lako kad bi mi imali novac. Danas su sudski sporovi skupi i rizični. Možda ovo što opet pišete o našoj nevolji i crkvi pročita neki advokat koji bi bio spreman započeti postupak. Kad, i ako dobijemo spor, odnosno odštetu, pošteno ćemo mu platiti. Ovako nema šanse da sami krenemo u ostvarivanje svojih prava jer smo u besparici i jedva spajamo kraj s krajem - objašnjava nam Milja Slijepčević.

U napuštenoj Donjoj Bačugi sve je manje stanovnika. Došljaci iz BiH uglavnom su otišli u potragu za boljim životom, nije ih zadržala ni sagrađena crkva, a ono malo domaćih mještana povratnika, vremešnih i boležljivih, životari i jedva spaja kraj s krajem. Nešto crkavice od odštete za crkvu podignutu na njihovoj zemlji itekako bi dobro došlo Milji i Stevanu. Lakše bi prebrodili neimaštinu, a crkva neka stoji u njihovu voćnjaku, kako kažu, ne jede kruva, ali red je red.