Kako Banijci pomažu bližnjima svojima

ŠAŠEVA - Svake godine humanitarne organizacije i pojedinci primaju zaslužene nagrade za humanitarni rad, a njihova imena i fotografije objavljuju mediji. Pritom, nikome ne pada na pamet da u opustjelim selima Banije, Korduna, Like i Dalmacije žive ljudi koji su dio svojih života posvetili drugima, daleko od očiju javnosti, kamera i mikrofona. U potpunoj anonimnosti, oni pomažu svojim ostarjelim i siromašnim susjedima. Možete ih sresti u tuđim dvorištima i kućama kako susjedima pomažu obraditi vrt, nabaviti ogrjev za zimu, kuhaju im, peru rublje i brinu o njima kao da su im najbliži rod. Za njih to nisu ‘samo susjedi’. Za njih su to ljudi s kojima su desetljećima dijelili dobro i zlo.

Prorijeđeno selo Šaševa na Baniji, desetak kilometara južno od Gline, ima ni više ni manje nego 14 stanovnika, a na nedavnoj sahrani njihova sumještanina Živka Roksandića (86), okupili su se svi. "Portal Novosti" je prošle godine objavio priču o Roksandiću, skromnom povratniku kojeg su nevolje pod stare dane stisle sa svih strana. Potaknute pričom, dvije Splićanke - Ana Crnjak Karlini i Željana Zekan - donijele su mu hrane i odjeće, te nešto novca koje su skupile od svojih prijatelja. Roksandić je živio u neobnovljenoj kući, prije deset godina pogodio ga je moždani udar, a jedino stalno društvo bio mu je stari tranzistor za kojeg je morao plaćati pretplatu HRT-u. Kad jednog mjeseca nije mogao platiti, stigla mu je opomena s prijetnjom kazne od 700 kuna.

Spomenuo je i susjedu koja mu pomaže, bez koje ne bi nikako mogao, ali tog dana kada smo ga posjetili, nismo je uspjeli pronaći. Prije nekoliko dana, vaš reporter odlučio je posjetiti Živka. Kuća je bila zaključana, sve opustjelo. Uskoro se ukazala žena. ‘Izvolite, koga tražite?’ Kada smo joj objasnili tko smo, oprezno nam reče da je Živko nedavno umro.

- Više od pet godina vodila sam brigu o Živku – rekla je Miljka Maljković (67).

- Moždani udar potpuno ga je skrhao, a kako je živio sam, iz dana u dan bivalo mu je sve teže. Nisam se dvoumila, odlučila sam mu pomoći koliko mogu. Moj komšija mnogo je puta prije mnogo godina, prema meni bio jako dobar. Kad nisam bila kod kuće, pazio je na imanje i pomagao dok je mogao u mnogim poslovima, kad god je trebalo. To nisam zaboravila, pa je sasvim bilo normalno da i ja njemu pomognem. Tako je to oduvijek bilo u ovim selima. Ali, ni ja baš nisam nešto vitalna. Imala sam tešku operaciju pa se moram čuvati – ispričala je Miljka za "Portal Novosti".

Više puta dnevno je posjećivala Roksandića, skrbila o njemu i vodila računa da ima sve što treba. Prala je njegovu posteljinu i rublje, sušila i peglala, čistila kuću, donosila vodu, a kad je trebalo cijepala je i nosila drva. Sve do posljednjeg dana njegova života. Sve što je kuhala, dijelila je sa Živkom. Posljednjih mjeseci Živkova života Miljka ga je posjećivala po pet puta dnevno jer nije mogao ložiti vatru, a nekoliko puta je posrnuo i pao. Jedne večeri Miljka je presvukla bolesnog susjeda u čistu odjeću, kao da je nešto slutila. Ujutro, kada je došla naložiti vatru, zatekla ga je mrtvog, naslonjenog na ležaju.

- Čim sam ga vidjela, znala sam da je umro. Svjetlo upaljeno, radio svira, on miran, naslonjen na zid – objašnjava. Došao je mrtvozornik, tijelo je odvezeno u Glinu i dva dana kasnije Živko je sahranjen na mjesnom groblju u Šaševi. Vijenac je kupila Miljka, a cijelo selo, svih četrnaest stanovnika, ispratilo je svoga komšiju.

Iako Živka više nema, Miljka Maljković obilazi trošnu i naherenu kuću, pazeći da netko ne bi što otuđio ili provalio vrata. Čuva ona i ključ jer ne zna ni kome bi ga dala kad Roksandić nije imao nikoga. I dan danas, kad se zatekne u Glini, u trgovini ili na tržnici, za trenutak se pita: ‘Što ono trebam kupiti Živku?’.