Bežanije i povratci Gaćešinog partizana

DABRINA - Kada sam se, kao šesnastogodišnji dječarac, 1945. godine s preživjelim članovima obitelji vratio na rodno ognjište, zatekli smo opustjelo, opljačkano selo. Nekako smo se, za par godina, oporavili. Pedeset godina kasnije još sam jednom morao bježati i vraćati se. Opet selo opustjelo, opljačkano i bez stoke. Ali ovaj puta, ni nakon više od 20 godina još se nismo oporavili, a kako je krenulo, ni nećemo - ovako je svoju priču započeo Banijac Živko Todorović.

Selo Dabrinu još se nekako može pronaći jer je nedaleko prometnice Glina - Dvor, ali pronaći brdoviti, zapušteni i opustjeli zaselak Todorovići, zahtjeva vještinu ili pomoć nekoga znalca, odnosno seljaka iz okolnih sela. Do spomenutog zaselka vodi put kojim za lijepa vremena može proći i vozilo, a na samom kraju puta samuje Živko Todorović, vitalni povratnik koji je upravo tu rođen prije 91. godine. Četiri razreda osnovne škole završio je u četiri kilometra udeljenom selu Buzeta, a tih davnih dana Živko se prisjeća s radošću i nostalgijom.

- Možda su to bili moji najljepši dani u životu. Kiša, snijeg, vrućina, magla, vjetrovi danas su uglavnom vremenske nepogode, a nama pučkoškolcima to je bilo sve normalno i prirodno. Svakog dana prolazili smo šumskim stazama do škole i ništa nam nije smetalo - prisjeća se Todorović.

Nakon školovanja u Buzeti, završio je dvije godine niže realne gimnazije u Glini. Nastavio je školovanje u Petrinji, ali ne zadugo. U proljeće 1941. godine, uprava škole, pod budnom paskom ustaške vlasti, šalje ga kući.

- Sjećam se tog dana kad su me pozvali i rekli da u toj školi za mene nema mjesta jer sam Srbin. Bilo je tu još mojih prijatelja. Ništa nismo tada razumjeli, ali vrlo brzo sve je postalo jasno - objašnjava Todorović novinaru "Portala Novosti".

No prekid školovanja njihova najmlađeg člana Živka bio je najmanji problem obitelji Todorović jer zaredale su nevolje, sve jedna za drugom. Raštrkanim banijskim selima danju i noću patrolirale su grupe ustaša i onako nasumice ubijale ili odvodile mještane. Iz Živkove kuće jedne noći odvedeni su stričevi Petar i Slavko. Nekoliko dana kasnije saznalo se da su ubijeni za pokolja u glinskoj crkvi. Znali su ustaše itekako dobro zašto su odveli Petra i Slavka na stratište. U kući Todorovića svi odrasli su bili članovi Komunističke partije, ali Živkov djed Mile, otac Milan i stričevi Stojan i Dušan već su bili u šumi, dizali ustanak i formirali partizanske jedinice. Stričevi Petar i Slavko taman su im se trebali priključiti negdje na Šamarici, ali su ih ustaše zatekli kod kuće i odveli na stratište u Glinu. Kada se saznalo za nesretnu sudbinu najmlađih stričeva, nije bilo druge već nestati iz sela jer su ustaše svakog trenutka mogli doći po ostatak obitelji.

Prisustvovali smo partizanskoj zakletvi ispod Debelog hrasta na Šamarici. Imao sam 13 godina, pa mi nisu dali pušku iako sam stalno moljakao

- Nismo otišli u zbjeg, već u partizanski odred Vasilja Gaćeše i prisustvovali smo partizanskoj zakletvi ispod Debelog hrasta na Šamarici. Imao sam 13 godina, pa mi nisu dali pušku iako sam stalno moljakao i gnjavio Gaćešu. Tu smo proveli tri mjeseca, borci su odlazili u akcije, a moja majka Janja i ja s ostalima kuhali smo za borce, brinuli se o hrani i odjeći. Pušku sam dobio tek 2. novembra 1944. godine i tada sam postao pravi partizan omladinske čete - prisjeća se Živko.

Todorovići su skupo platili slobodu. Otac Milan umro je u Brubnju 1943. godine od tifusa, a u borbama oko Zrina ubijen je stric Dušan. Nakon rata, preživjeli Todorovići vratili su se u Dabrinu, potpuno opustošeno i opljačkano selo. Nigdje ljudi ni domaćih životinja. Čak se i divljač pritajila.

- E, vidiš, moj novinaru, kako smo zatekli naše selo nakon povratka 1945. godine jednako smo ga jadnog, napuštenog i opljačkanog zatekli i kada smo se iza Oluje, točno 50 godina kasnije, još jednom vratili. Sve isto. Ništa se nije promijenilo. Čini mi se da ovaj svijet stoji na mjestu. Ako ne svijet, ali ova nesretna Banija svakako. Doživio sam dvije bežanije i dva povratka u razmaku od pedeset godina. Ružne slike, strahovi, strepnje i zebnje potpuno iste, samo ja stariji pola stoljeća - zaključuje Todorović.

Ipak, ima jedna razlika između dva rata. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Živkova obitelj se za nekoliko godina oporavila, a nakon Oluje, evo već više od 20 godina, nema oporavka ni za Živka, ni za njegovu Dabrinu, a kako se čini ni za Baniju, ma koliko se, u nizu lokalnih, državnih pa i svjetskih dokumenata uporno piše o "području od posebne državne skrbi".

Majka Janja umrla je 1999. godine, supruga Zorka 2008. i od tada Todorović živi sam samcat u vrletima Dabrine. Dobio je obnovu jer je roditeljska drvena kuća izgorjela, a uspio je ostvariti i mirovinu od 1.000 kuna mjesečno. Nekako spaja kraj s krajem, bori se s računima, divljim svinjama, lisicama i jastrebovima. Nekada nadmudri on njih, no više oni njega, pa mora stalno paziti na ono malo vrta, kukuruza i peradi.

Dabrina je nekada imala 133 kuće, s ukupno više od 400 mještana. Danas je ovo lijepo brdovito selo opustjelo i spalo na jedva petnaestak stanovnika, sve jedan stariji i bolesniji od drugoga. Ta činjenica Živku teško pada na srce, a još teže mu je prihvatiti međunacionalne netrepeljivosti. Naglašava da one dolaze s vrha politike i iz medija.

- Vidiš, prijatelju, prije ovog zadnjeg rata bio sam 30 godina općinski odbornik u Glini. Bio sam predsjednik odbora za elektrifikaciju sela, svi su me znali i ja njih. Nismo pitali tko je Srbin tko je Hrvat. Zajednički smo radili, dogovarali se i napredovali. Poštovali smo jedni druge i jedni drugima pomagali. I danas se srećemo, razgovaramo i prisjećamo se zajedničkih dana. Nema ovdje, u ovim selima, ni srpskim ni hrvatskim, nacionalista. Oni su negdje drugdje, u foteljama i velikim kancelarijama. Promatraju nas i kao da im smeta naše uvažavanje jedni drugih. Kao da baš hoće da se mrzimo - razmišlja mudra starina Živko Todorović.