Okupili se maturanti petrinjske Učiteljske škole koji su maturirali prije 55 godina

HRASTOVICA - Maturanti, polaznici petrinjske Učiteljske škole koji su ispit zrelosti položili 1962. godine, okupili su se danas u Društvenom domu „Stjepan Radić“ u Hrastovici kako bi zajedno proslavili 55. obljetnicu mature i evocirali drage uspomene na mladenačke, školske dane.

Maturant ove generacije bio je i poznati petrinjski povjesničar, profesor Ivan Rizmaul.

„Prije 60 godina, dakle 1957. krenuli smo u Petrinji u Učiteljsku školu iz različitih krajeva, posebice jasno iz Petrinje, odnosno naše Banovine. Učiteljska škola je tada trajala pet godina, jer učitelj je trebao biti pripremljen za posao koji obavlja na terenu. Kažem na terenu, jer nakon mature smo uglavnom išli raditi po selima. Završna matura bila je 27. lipnja 1962. Evo, od tog vremena je prošlo 55 godina“.

Rizmaul kaže kako se zadnjih petnaestak godina neprekidno sastaju.

„Prije toga smo se sastajali svake pete, pa svake desete godine, no kako smo se vratili u slobodnu Petrinju, navikli smo dolaziti svake godine u mjesecu mature, u lipnju, da bismo malo obnovili naše uspomene na đačke dane i da bismo se eventualno prebrojili koliko nas je. U generaciji te 1961/62. bila su 74 maturanta u tri razreda. Prema saznanjima koja imamo, dvije trećine od tog broja su žive. Dakle jedna trećina, nažalost, više nije među nama. Najbitnije i najznačajnije u tom našem sastanku jest evocirati uspomene na ono što se zbivalo u đačkim klupama, odnosno u đačkim danima, a osim toga jasno, i na ono što se desilo tijekom tih posljednjih 55, odnosno 60 godina. Nadamo se da ćemo se opet sastati“, rekao je Rizmaul.

Ovakva okupljanja prilika su i za prisjećanje na učitelje koji su ih podučavali i pripremali za učiteljsko zvanje kako bi i oni jednog dana svoje znanje prenosili mlađim generacijama učenika.

„Tadašnji direktor Učiteljske škole, neki Petrinjci koji će ovo čitati znaju da je to bio jedan izniman pedagog i jedna markantna osoba. Bio je to direktor Pavao Esapović, a razrednici su nam se tijekom vremena mijenjali. Ja ću spomenuti Inoslava Kubičeka za kojeg će one starije generacije vjerojatno znati. On je predavao povijest. Zatim Milan Relić. On je predavao matematiku. Njemački jezik je predavala profesorica Vlasta Gamberger, a od onih koji su živući, a da su nam predavali – prof.dr.sc. Ivan Sović koji je kasnije radio na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. On je predavao hrvatski jezik i sada živi u Gušću. Koliko znamo, živ nam je još Ratimir Jureković, profesor glazbene kulture. Nažalost, ostali su već pokojni“, prisjetio se Rizmaul.

Uspoređujući obrazovanje učitelja nekad i sad, Rizmaul kaže kako se u ondašnjoj Učiteljskoj školi, već od prvog razreda puno radilo na praktičnom dijelu s učenicima.

„Mi smo uistinu u Učiteljskoj školi bili educirani za taj posao, stvarno jako dobro. To je uostalom stoljetna tradicija učiteljstva u Petrinji, jer je prvi učiteljski tečaj u Petrinji bio 1821. godine, a kontinuirano, Učiteljska škola djelovala je kao srednja škola od 1862. godine i taj tip srednje škole trajao je 103 godine. Ugašena je 1965. kada se osniva Pedagoška akademija u Petrinji. No međutim, što je bitno? Bitno je da smo mi radeći u Učiteljskoj školi, jasno, pored onih obrazovnih predmeta i nastave, jer smo uvijek išli u dopodnevnoj smjeni, poslijepodne uvijek bili s djecom. Mi smo morali biti s djecom i to od prvog razreda. Mislim da je to bila velika prednost, jer to je jednostavno ono s čim radiš, a naš „materijal“ su bila djeca. Mi smo tih pet godina proveli s njima i jasno da smo bili pripremljeni za taj posao, dok sada naši studenti kažu da nemaju toliko tog praktičnog rada, a to je neophodno važno. Bez toga se ne može. Neću reći da smo mi bili bolji, jednostavno kažem kakav je tada bio način rada. Bili smo više privrženi radu i školi. Radilo se puno i mimo radnog vremena“.

Iako su danas uglavnom u mirovini, ljudi koji žive obiteljskim životom, mnogi su već postali bake i djedovi, na godišnjice mature, koliko im zdravlje dopušta, rado se odazovu.

Među maturantima obljetničarima bio je danas i Antun Barić. Učiteljski posao radio je više od 44 godine. Na pitanje kakve su njegove uspomene na školske dane kaže:

„U ovim godinama prekrasne. To su bili mladi dani i sve je lijepo bilo. Svaki dan ljepši od ljepšeg“.

Raditi učiteljski posao bilo je i lijepo i naporno:

„Pred pola stoljeća prilike su bile drugačije. Ja sam otišao u Moslavinu kao stipendist, pa sam radio razne poslove, ali ništa mi nije bilo teško“.

U školskim klupama bilo je, kaže, svakakvih zgoda. U sjećanju mu je posebno ostao profesor Salopek.

„Uz njega su bile najljepše uspomene i anegdote. On je bio nenadmašan. Kad smo jedne godine zadnji dan nastave došli bez blokova, pita nas : „Narode, pa što je to?“. Mi kažemo : „Pa zadnji je dan nastave“, a on nama na pak papiru svima ispiše imena i da nam jedinicu za iduću godinu“, kroz smijeh se prisjeća Barić.

Lijepe uspomene na đačke dane ostale su u sjećanju i Nadi Klečić, djevojački Kockar. Nakon 40 godina rada u razredu, mirovinu je 2000- te dočekala u Osnovnoj školi Komarevo. Prisjećajući se školskih dana, kaže kako su kao razred bili jako složni. Ona je u društvu uvijek bila zadužena za pričanje viceva, a kao rođenu Posavku, kolege su je uvijek nagovarale da govori posavskim narječjem. U mladosti je, kaže, uvijek bila spremna za pjesmu i ples, a i umirovljeničke dane provodi aktivno – pjeva, pleše, putuje. Na godišnjice mature dolazi obavezno. Ne propušta nijednu priliku da sretne svoje stare prijatelje iz školskih klupa.

„Zaista smo bili jedan jako, jako složan razred. Svi smo se slagali, osobito kad smo išli na maturalno putovanje. Pa i sada. Nažalost, od nas 25 iz razreda devetero ih je već preminulo. Ja svake godine dolazim na obljetnice i dolazit ću dok god mogu, makar išla na „četiri noge“. Ne bih to propustila nizašto. Kad njih vidim, zaboravim koliko sam stara“, kaže gospođa Klečić.

Domaćica nekadašnjih maturanata petrinjske Učiteljske škole bila je u Hrastovici Ljiljana Sigur, predsjednica KUD-a „Hrastovička gora“.

Upoznala ih je s radom KUD-a i poviješću same Hrastovice, mjesta čije je ime u književnosti proslavio pjesnik Antun Gustav Matoš svojim „Hrastovačkim nokturnom“.

„Mogu vam reći da vam u neku ruku „zavidim“ na ovoj 55. obljetnici mature. Ovo je jako lijepo. Voljela bih da i ja jednog dana sa svojom ekipom proslavim takvu obljetnicu jer smo i mi poput vas bili dosta kompaktni i lijepo se slagali“, rekla je Sigur čestitajući slavljenicima. Kroz smijeh, oni su njoj obećali da će na njezinu 55. obljetnicu mature doći kao počasni gosti.