Vjetar i drvene kuće Gornje Bačuge

GORNJA BAČUGA - Stotinjak Mercedesovih konja ispod haube Voyagera bez većih problema savladavaju dug i zavojima ukrašeni uspon kojim se penjem prema selu Gornja Bačuga. Dan je zimski. Hladan vjetar i zubato sunce su na mom putu. Početak je prosinca. U ovo selo sam došao po zadatku. Negdje pri kraju Gornje Bačuge, vrlo blizu od puta koji vodi do planinarskog doma i Piramide na Hrastovačkoj gori, tog dana je bila završena pokusna sadnja kestena s velikim plodovima, za kojeg stručnjaci tvrde da bi mogao donijeti boljitak i zaradu svim stanovnicima ovog kraja i došao sam napraviti reportažu o tome.

Selo je veliko i na ulici nema nikoga. Iz nekoliko kuća se puše dimnjaci, što znači da ima i živih duša na vrhu ovog brda. Fulao sam prvo skretanje i makadamski put me naglo počeo spuštati nizbrdo, tako da sam morao stati i ponovno upotrijebiti konjske snage da me u rikverc iščupaju iz ove nevolje. A onda sam izišao iz automobila. Ispred mene je bila prekrasna drvena kuća. Nažalost, očito napuštena, a dvorište je zahvatila visoka trava. Očito dugo nitko nije dolazio na ovo mjesto. Vjetar je probijao moj kaput, štipao moje obraze, a prekrasna tišina i čisti zrak rasprotrli su se ovim selom na vrhu brda. Nije ovo bila jedina drvena kuća. Primjetio sam ih još nekoliko prilikom prolaska kroz selo. I sve propadaju napuštene. Ovo selo na vrhu brda, u brdima Zrinske gore u kojem živi srpski živalj, strahovito me podsjeća na zaboravljena hrvatska sela uz Kupu (Slana, Vratečko, Farkašić, Dumače..) u kojima također ima prekrasnih drvenih kuća i kronični nedostatak stanovnika.

A na samom vrhu Gornje Bačuge su vapnenačke stijene. To su ostaci mora. I to ne jednog, kako obično ljudi misle na nekadašnje Panonsko more, već tri mora. Tako kaže Mato Bučar – poznati petrinjski profesor, istraživač i čovjek kojem treba vjerovati.