Kolinje na Baniji

DVOR NA UNI - Kraj novembra i decembar doba je svinjokolje ili kolinja. To je običaj koji se snažno ukorijenio, održao i proširio cijelim Balkanom. Kod nas se najčešće vezuje uz područje Slavonije i Baranje. No po svojoj dugovječnosti i ritualnosti ovaj običaj nije ništa manje važan za područja Banije, Korduna, Like…

Mnogi se Banijci stoljećima bave stočarstvom. Od stočarstva su živjeli i prehranjivali svoje obitelji. Odlaskom ljudi, izumiranjem sela i ova poljoprivredna grana polako nestaje. Kako nestajanje traje, tako i običaji i poslovi oko kojih su se okupljali ljudi, a jedan od njih je i kolinje, traju u nestajanju. Kolinje je posao koji se obično završava u dan ili dva, a počinje skoro godinu dana ranije tovljenjem svinja. Najpoznatiji proizvod ovog posla svakako je banijska kobasica.

– Uzgoj svinja i proizvodnja suhomesnatih proizvoda na Baniji imaju dugu tradiciju. Potrebe za mesom stanovništvo ovog kraja namirivalo je naturalnom i zanatskom proizvodnjom po selima. Tako je u historijskim dokumentima ostalo zapisano da se klanje životinja u Dvoru obavljalo uz obale rijeke Une i da su postojali tzv. pregledači mesa, koji su uglavnom bili sveštenici. Na Baniji se nekada uzgajala vrsta svinje zvana banijska šara, koja je s vremenom gotovo iščezla, a pokušava se vratiti u proizvodnju putem udruga i projekata. Banijsku šaru danas su zamijenile neke druge rase svinja, jorkšir, landrejs i sl. Kod nas su prve klaonice podignute u 19. stoljeću – priča Zoran Savić, prehrambeni tehnolog iz Dvora.

Unatoč tome, na Baniji je do danas održan običaj klanja svinja na otvorenom, u dvorištima ispred kuća. Nekada samo malobrojni nisu organizirali svinjokolju. A danas je malobrojni Banijci organiziraju. Oko svinjokolje okupljala se rodbina i prijatelji, družilo se uz čašicu rakije. Svi su bili zaposleni. Svatko je znao što treba raditi i koje je njegovo zaduženje, a sve je obično počinjalo u ranu zoru.

– Ljudi našeg kraja uvijek su bili promućurni i znali su da paljenjem čekinja svinje dolazi do sterilizacije, što je ujedno bolji postupak od današnjeg šurenja (skidanja čekinja vrelom vodom). Nakon šurenja i čišćenja zaostalih čekinja meso se rasijeca, a nakon toga obavlja se obrezivanje. Obrađeno meso se sortira za sušenje i za pripremu čuvene banijske kobasice – nastavlja Zoran.

Valja napomenuti da su naši stari, prije pojave frižidera, meso i kobasice zalijevali svinjskom mašću i tako ga konzervirali. Tako konzervirani proizvodi mogli su se sačuvati cijelu godinu, a da ne izgube svoja organoleptička svojstva. Danas su prerađevine konzervirane na takav način prava delicija. Također, nekada je postojalo vjerovanje da se prilikom stavljanja mesa u pac, odnosno prilikom usoljavanja prije sušenja, nije smjelo govoriti jer bi se meso moglo pokvariti.

Kolinje je uglavnom muški posao. Domaćice pripremaju jelo za majstore i pomoćnike. Poslužuju kavu, rakiju i kolače. Doručak je bogat i obilan, a sastoji se od prošlogodišnjih suhomesnatih proizvoda i friške pržene svinjske jetrice.

Uz kolinje je uvijek vezano pripremanje čvaraka, odnosno žmara. Topljenje masti i pripremanje čvaraka preuzima netko stariji, kako se na Baniji kaže – ozbiljniji. Jer mast ne smije zagorjeti. Topljenje masti obavlja se u kazanu ispod kojeg je naložena vatra, a oko vatre je uvijek gužva: majstori i pomoćnici dolaze se svako malo ogrijati.

Nekada se na kolinju pripremao i domaći sapun koji se ustvari kuhao od masti, kostiju i drugih neobrađenih ostataka sa sodom i „plavim radionom“. Odlično je skidao sve mrlje s odjeće, a žene su nekada njime prale i kosu.

Iako je Banija uvijek bila riznica vrijednih ljudi, dobrih domaćina i kvalitetnih proizvoda, danas je, nažalost, sve manje mladih ljudi i radne snage potrebne za svinjokolju. Ipak, ohrabruje činjenica da se ni danas ne bježi od druženja, zdravog načina života i tradicije. Ljudi vole selo i prirodu i njene neumitne zakone.