Pravi banijski svinjokolj u Grabovici

GRABOVICA - Prije par dana PS portal je prisustvovao pravoj banijskoj svinjokolji u srcu Zrinske gore, selu Grabovica, 17 km od Dvora, u koje se ulazi iz Brđana Zrinskih, udaljenom tek 3 km od Piramide, ali s druge strane..

Mi smo išli duljim putem preko Kostajnice do Dvora, a onda desno prema Donjem i Gornjem Javornju, uz jedno pogrešno skretanje preme Hrtiću. Srećom se tu sretne jedan čoban koji nas uputi na pravi put. Od Dvora do cilja dva auta, a na jednom skretanju čeka nas Hyundai Santa Fe i u njemu jedan iz obitelji Pribičević koja nas je ugostila i nahranila u svom domaćinstvu.

U tom domaćinstvu 4 generacije, najmlađi Đuro tek napunio 18 i položio vozački, baš kao i njegova sestra. Tata je Božidar, djeda, Đuro, a predjed, pogađate – opet Božo. Složna su obitelj u kojoj su još tri radišne žene.

Ulazimo u neograđeno dvorište u kojem i oko kojeg je desetak objekata pod krovom. Sve je u brdu. Garaže nakrcane autima i traktorima (Polo, Škoda, Santa Fe, jedan kombi i 4 traktora)… Pribičevići imaju 45 hektara zemlje koju obrađuju. Čekali su priljučak struje 6 godina, ali sada je kažu, dobro.

Putem do njihovog doma vide se posječene šume, istrošeni makadam i poljski putevi puni rupa. Kažu da Slovenci izvlače tisuće kubika drveta, da se po šumama nalaze krda veprova, pojavljuju se i vukovi, a netko je razglasio i da su viđena dva medvjeda. Teško je sačuvati žito od divljih svinja, ali država pomaže poticajima za ekološku proizvodnju kojom se bave.

U Dvoru kupe što ima, a što nema u susjednom Novigradu, preko Une. Tamo je i društveni život malo zabavniji pa se ode ponekad, osobito mladi. Stariji znaju da u Grabovici teško mogu ostati mladi, pogotovo kad imaš rodbinu u Njemačkoj pa imaš kome otići.

Imaju 15 krava osamdesetak ovaca, konje… Ovce čuva najstariji član obitelji, u 85. godini života. Cijeli je radni vijek proveo po šumama i gorama, a svojima kaže da mu ne žele dobro ako mu brane da s ovcama negdje podaleko od kuće provede po cijeli dan, s torbicom hrane i vode, u tamnocrvenom kaputu.

Pomagali su im prijatelji iz Gornje Stupnice, ujak Stojan i Rade Maljković, mali Lazo koji sa 16 godina već zna sve o koljevini i vješto veže špagom kobasice. Jovanka je cijeli dan jurcala s kantama i vodom, vrećicama, prala i spremala, savjetovala.

Dvije mlađe žene u kući su spremale doručak i ručak, a jedan Đuro brinuo uobičajene poslove u domaćinstvu. Odnio je i uzorke mesa veterinaru koji je tel javio nalaz. Nema trihinele, dobar tek.

Dan nije bio prehladan, a gorjele su i vatre u nekoliko kotlova. Drva sama padaju u dvorište, jer okolo je šuma i samo se prošeta i pokupe suhe grane. Kažu da su ovdje svinje puno kvalitetnije jer ih hrane kukuruzima i polagano dobivaju na težini, a ne one instant koje za 6 mjeseci imaju 200 kila.

Proces pripreme mesa za kobasice i pac, znaju stariji građani i našeg grada, a mladi se uče. Tko zna kako ćemo živjeti u budućnosti? Dobro je znati sve. Možda će nam ove šume i brda, izvori pitke vode, jednom biti spas, kad pobjegnemo iz gradova, ako živi i zdravi dočekamo mirovine.

Vidjeli smo da se i od poljoprivrede može dobro živjeti. Nije kao u Austriji, nije kao u Holivudu, ali gladnih nema, žednih nema, zrak je čist, a ljudi smireni. Nema stresa. O politici ni slova. Dok se reže meso pričaju se lovačke priče, ljubavni uspjesi, trača se poznate osobe iz susjedstva ili iz medija i dan prođe brzo.

Spušta se mrak u sjene okolnog drveća i utapa dvorište koje ostaje s mirisima kuhanih srca, jezika i kožica, a mi nakon sarme i pečenih češnjovki napuštamo poprište zbivanja, ostavljajući ljude da operu i pospreme sve, pripreme za nove svinjokolje.

Božidar kaže da je jedne godine bio mjesec dana po koljevinama, da ga bole leđa i ruke i koljena. Ali voli dobro pojesti, voli bambus ili pivo i sve je odmah lakše. Sad je dobro kad sin vozi pa ne mora brinuti ni o policiji s kojima su u dobrom suživotu, osim onog jednog koji ih sve zajebava, ali taj jedan je uvijek i u svakoj priči, jedan koji uvijek zajebava.