Stari sat iz glinske osnovne škole

GLINA - U Glini je prije puno godina bila osnovna škola tamo negdje pored parka. Osim fantastičnih rariteta, tamo je bio i jedan razred na trećem katu. U tom razredu otraga je bila pozornica za kazalište lutaka. Tamo smo se znali sakrivati i igrati. Katalinićka se znala naljutiti na nekog od nas pa ga poslati iza pozornice. Tobože da ga kazni.

No to nije sve. Tamo je na drugom katu odmah do stepenica bio i zidni sat. Taj sat je bio glavna referenca za vrijeme u školi. Ja sam do šestog razreda išao u tu školu jer smo se poslije toga odselili u novu školu koja je bila izgrađena iza takozvanog Partizana. Partizan je bila gimnastička dvorana.
Dok je škola kod parka radila, svaki sat je jedan od razreda išao na gimnastiku u Partizan. Svaki sat je četrdesetak osnovaca išlo preko korza na fiskulturu kod gospođe Pleško u Partizan. Na pola puta su se susretali s grupom koja je odradila gimnastiku i vraćala se u školu.

Poslije selidbe ta se slika više nije ponavljala. U tom kaosu selidbe je u našu urarsku radnju došao Poćo (direktor glinske osnovne škole) i rekao mojem tati da je u staroj školi ostao zidni stari sat i ako hoće, može otići po njega jer to više nikome ne treba. U novoj školi je postavljen električni sat koji je imao i automat pa su se svi odmori i kraj školskog sata mogli programirati. Starudija im nije više bila potrebna.

Tako je taj stari sat donesen kod nas u kuću. Pošto je bio velik, stavili smo ga na tavan i zaboravili. Prošlog ljeta sam bio na tavanu i pronašao ga. Pošto je na kutiji pisala godina 1902. , nisam uopće ni pomišljao da bi ga ostavio na tavanu. Skinuo sam ga s tavana, stavio u auto i donio u Holandiju na popravak. Kad dođe zima, malo ću se s tim zabavljati.

Sjećam se još jedne interesantne stvari oko te osnovne škole. To je bilo doba kad sam bio u trećem gimnazije. Poćo je u osnovnoj školi odlučio da se početak nastave, a i svi odmori promijene. Problem mu je bio što taj novi moderni električni sat nije računao da će početak nastave biti u neko drugo vrijeme. I Poćo dođe opet do mojeg tate da se raspita kako da se to riješi što se tiče novog sata u školi. Taj automat je trebalo programirati da zvoni u drugo vrijeme. Moj tata, drevni urar starog kova, nije znao što da radi. Ja se dosjetim da mi je moj imenjak Marijan Brebrić pokazao kako radi električni automat koji se može ugraditi u vešmašinu ili negdje drugdje. To sam ispričao mojem tati i objasnio mu kako to radi.

On je otišao u osnovnu školu i vidio da je način programiranja u principu isti kao i na vešmašini. Tako je taj sat – supermoderan automatski sat programirao da zvoni onako kako Poćo hoće. To je bio mehanički program, pametno napravljen pa ako se skuži kako to radi, onda ga je jednostavno programirati. Još uvijek mi je žao što me tata nije poveo u “osnovnu” da vidim kako to izgleda. Važno je da smo spasili Poću i njegovo radno vrijeme.

To je priča o još jednom čuvenom glinskom satu nekom drugom vremenu.