Svjedoci glinskog pokolja

GLINA - Od nezapamćenih ustaških zločina nad civilnim srpskim stanovništvom u Glini prošlo je 75 godina. Možda je to dovoljno da se oprosti počiniteljima, ali nedovoljno da krvavi pokolji padnu u zaborav, pogotovo stoga što svijeće nad zajedničkom masovnom grobnicom još uvijek, na godišnjicu zločina, pale i svjedoci strašnih događaja.

Danas vremešni starci i starice, tada dječaci i djevojčice, svjedočili su odvođenju svojih očeva i braće. Sve što se dogodilo te noći, 12. na 13. svibanj 1941. urezalo im se u pamćenje do najsitnijeg detalja. Do dana današnjeg ta slika, koja im je mijenjala živote, nije izblijedila. Poput nekog sumornog i zlogukog filma vrti se iznova u njihovim glavama, a sve je obavijeno zebnjom i tugom, već tri četvrtine stoljeća. U samo 24 sata nestalo je zauvijek gotovo 400 Glinjana. Devedesetgodišnji Stevan Pjevac slabo vidi, još slabije čuje, možda se ne može sjetiti što je jučer ručao, ali tragične dane u svibnju 1941. živo pamti do najsitnijeg detalja.

- Ustaše su jednostavno, 12. svibnja uvečer ulazili redom u kuće i dvorišta stanovnika srpske nacionalnosti u Glini i okolici i odvodili sve muškarce starosti od 16 godina naviše. Do te večeri sve je bilo u redu. Možda su neki i znali što se sprema, ali većina nije imala pojma. Dan prije normalo smo živjeli, radili i družili se s našim susjedima Hrvatima. Skriven pod krevetom, prestravljeno sam gledao kako hapse djeda, oca i njegova dva brata i odvode ih u noć. Sve do svoje smrti, mnogo godina kasnije, baka i majka su se raspitivale i nadale da je bar netko od njih preživio i da će, kad-tad, banuti na vrata. Evo, ja već brojim preko 90 i nada mi se gotovo potpuno, ugasila. Jedva da negdje duboko u srcu još slabašno tinja – priča vremešni Stevan Pjevac.

Od najranijeg djetinjstva Boro Rkman slušao je i zauvijek zapamtio priče o događajima te svibanjske noći. Njegov otac Teodor, tada dvanaestogodišnjak, učenik 5. razreda glinske gimnazije, uhapšen je zajedno sa ostalima i sproveden u zatvor. Na sreću, jedan od ustaških stražara kasnije ga je izdvojio iz grupe, kradom otvorio vrata i pustio ga na slobodu uz riječi: „Mali, bježi kući, spašavaj se i izbjegavaj ceste!“ Dugo nakon rata, obitelj Rkman raspitivala se o čovjeku koji je Teodoru Rkmanu spasio glavu, ali kako mu nisu znali ime, identitet nepoznatog stražara ostao je do danas tajna.

Još je jedan zatočenik uspio izbjeći smrt. Nikica Samardžija, tada mladi trgovački pomoćnik, izjurio je iz kolone, skočio u rijeku Glinu i pobjegao. Još je nekolicina uhapšenih uspjela izbjeći stratište, ali njihovih imena danas se svjedoci tih događaja uglavnom ne sjećaju. Jedini koji je pružio otpor prilikom hapšenja bio je poznati glinski pekar Letić, no zbog toga je ubijen na licu mjesta.

Ranko Baić imao je svega pet godina kada se dogodio strašni zločin.

- Gotovo da ništa i ne pamtim, ali sve znam jer su mi kasnije odrasli pričali o tome. Na tavanu naše štale u Vinogradskoj ulici u Glini, gdje i danas živim, sakrilo se 12 ljudi, što susjeda, što članova moje obitelji. Među njima bili su moj otac Miloš i djed Stojan. Ustaše su upali u dvorište, sve pretražili i onda se popeli na tavan. Bajonetama su ubadali u sijeno dok nisu pronašli ljude. Svi do jednog odvedeni su u zatvor, a dan kasnije na krvavi ustaški pir. Odmah iza pokolja, mati je iz Općine dobila dokument kojim smo mi preživjeli Baići, majka Sava i nas troje djece koji smo preživjeli pokolj, protjerani iz Gline i bili smo dužni odmah napustiti grad. Majka je otišla u komandu grada, molila i kumila dok se neki važan službenik, Nikica Vidaković nije smilovao i povukao naredbu o protjerivanju. Eto, od tada živim ovdje na istom mjestu odakle su mi odveli oca i djeda – kaže Ranko Baić.

Nažalost, ostali uhapšeni nisu imali sreće poput Teodora Rkmana, Nikice Samardžije i još nekolicine sretnika. Njih gotovo 400 odvedeno je najprije u glinski zatvor, a dan-dva kasnije, uz objašnjenje da će ići na rad u Njemačku, prevezeni su do obližnjeg sela Prekopa gdje su na zvjerski način likvidirani.

Desetak godina kasnije, tijela stradalih Srba ekshumirana su i kosti su preseljene u zajedničku spomen kosturnicu na pravoslavnom groblju u Glini. Svake godine, u znak sjećanja na nevine žrtve, na tom se mjestu polažu vijenci, pale svijeće i evociraju uspomene na nezapamćeni zločin. Ove godine vijence su položili predstavnici Srpskog narodnog vijeća, antifašisti i predstavnici grada Gline, a u hramu Rođenja Presvete Bogorodice svetu zaupokojenu liturgiju služili su protojerej Stavrofor Anđelić, paroh Dvorski, protojerej Mile Ristić, paroh Toplički i protojerej Slobodan Drakulić, paroh Glinski. - U ovom ovom prvom pokolju u Glini, koji se dogodio svega mjesec dana od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, ubijen je i svećenik Bogdan Opačić. O broju žrtava postoji nekoliko izvora. Po jednom bilo ih je 421, po drugim izvorima nešto manje od 400, no postoje izvori koji sve negiraju pa čak idu tako daleko da tvrde da se zločin uopće nije dogodio. Ranih pedesetih, kosti žrtava prenesene su u zajedničku grobnicu na pravoslavnom groblju, na mjesto gdje je nekada bila kapela Svetog Georgija, a koju su ustaše u Drugom svjetskom ratu sravnili sa zemljom – objašnjava paroh glinski Slobodan Drakulić.

Svibanjski masakr u Glini nije, nažalost, bio kraj, već početak serije krvavih i nezapamćenih zločina ustaša nad stanovništvom ovog dijela Banije. Jedan od najtežih dogodio se 29. srpnja 1941. kada su ustaše u glinsku crkvu Presvete Bogorodice dovele nekoliko stotina uhapšenih Srba iz Vrginmosta i okolice pod izlikom prekrštavanja na katoličku vjeru. Odatle su ih, po grupama, odvodili na različite lokacije i likvidirali na najsurovije načine. Pokolj je preživio samo Ljuban Jednak. Nedugo zatim crkva je do temelja porušena. Na tom mjestu narod Banije je 4. Srpnja 1969. vlastitim prilozima izgradio Spomen dom žrtvama fašističkog terora u Glini, čije ime je, nakon Oluje, promijenjeno u Hrvatski dom.