Kratka željezničarska priča

GLINA - Na društvenim mrežama, kao što sigurno znate, svašta se može naći: izreka svih vrsta, bedastoća, viceva, humora…I onda u tom moru različitih umotvorina, omakne se neka sasvim nepozvana, slučajno podijeljena, koja te tako dirne da ti koža postane pretijesna… Iako znaš je uzaludno i blesavo, poput vrele lave iz središta zemlje, odnekud iznutra krene nezustavljiva rijeka uspomena i osjećaja…I žari, i peče toliko da bi vrištao iz svega glasa…Uzalud, samo će oni koji te možda čuju mirno zaključiti da si sišao s uma…Tako je najlakše. Eto, meni se to dogodilo baš večeras…Skupilo se svašta lakozapaljivog pa je valjda samo sićušna iskra bila dovoljna da plane čitav krijes…Naišla sam na FB-u na neku ludu pitalicu koja glasi otprilike ovako: „Od čega umire samoubojica koji legne na tračnice Hrvatskih željeznica? Od dehidracije…“ Pomislim: i od samoće, i od gladi, i od straha…I da nije tragično, bilo bi smiješno, jer vlakovi u ovoj zemlji valjda više i ne voze…

Dakle, dijete sam željezničara starog kova koji je više od 30 godina putovao na posao iz Gline u Sisak- i po snijegu, i po kiši, sam prtio put, gazio poplave…baš kao i mnogi vrijedni očevi ovog našeg kraja. Vekerica je zvonila u pola tri (možda i ranije), a tata bi ustao i polako se spremao. U kuhinji na stolcu čekala ga je složena tamnoplava odora, kapa sa sjajnim metalnim znakom „JŽ“, cipele ili čizme (ovisno o vremenu), kava i torba u koju je strpao gablec. Mama je gasila svjetlo tek kad je čula da se zatvaraju vratnica na putu, kad bi on već zapalio prvu cigaretu i sjedao na bicikl pa se kroz mrklu noć vozio nekih 4 km do glinskog kolodvora…Ako se dobro sjećam – točno u 3,45 kretao je ćiro ili, kasnije motorac za Caprag. Kasniti se nije smjelo…Znate onu: za jednoga vlak ne stoji…Pa onda u Sisak na raspored – za Novi, Volinju, Sunju, Novsku – ili kamo li već…Vraćao se doma tek drugi dan u kasno prijepodne, opet vlakom, umoran, s oporim mirisom ugljena i duhana u teškom tamnomodrom šinjelu…I tako dok ga noge nisu izdale…

Za neku okruglu radnu obljetnicu dobio je lijep džepni sat na lancu koji je na poklopcu imao reljef lokomotive…Možda je bio srebrni, ne znam. Danas mojeg oca više nema, nema ga skoro 15 godina, ali nema ni banijske pruge ni vlakova. Ostale su ruševine stanica na kojima su u svitanje čekali radnici, đaci, seljanke s košarama punim sira, vrhnja, svježeg povrća, jaja…Glina, Roviška, Maja, Vlahović, Bačuga, Banski Grabovac, Kraljevčani, Hrastovica, Petrinja, Moščenica, Caprag…Pa popodne natrag. Da je kojim slučajem moj otac živ, možda bi imao punih 1500,00 kn invalidske mirovine…Kažem možda jer nisam sigurna. Bio je sretan što su mu i to odobrili. Njegov je radni kolega mogao hodati samo ako se oslanjao gurajući bicikl…J.b.t ga, što čovjek zna, komisija je procijenila da još može kontrolirati kočnice na vagonima! Ali to je već neka druga priča. Možda i nije. To je, na žalost, naša stvarnost… Ne čini li vam se, kao što se večeras meni učinilo da to nije budućnost koju su nam razni prodavači magle obećavali? I dok mi se u sjećanju nižu slike čestih putovanja vlakom i odzvanjaju jasni zvukovi kotača po šinama, mogu samo reći: žao mi je, stari moj, umorni željezničaru…Druga su vremena, vjeruj mi, ne znamo više gdje stoji naš vlak…